Četvrta vazmena nedjelja naziva se Nedjeljom Dobroga Pastira i na poseban je način
posvećena molitvi za duhovna zvanja.
Pod pojmom „duhovna zvanja“ redovito se misli na osobe koje u
Crkvi obnašaju predvodničku (tj. pastirsku) službu: papu, biskupe, svećenike i
đakone; a isto tako i na specifične oblike evanđeoskog života raznih
redovničkih zajednicâ.
Moliti za duhovna zvanja u tom smislu jako je bitno, budući da su
svakoj zajednici vjernikâ potrebni iskreno posvećeni predvodnici koji,
ostavljajući sve, čitav svoj život radikalno polažu u Krista. Međutim, pri tome
se ne smije zaboraviti da je životni poziv svakog kršćanina u sebi duhovno
zvanje. To je iz slike Isusa Dobrog Pastira i njegova stada potpuno jasno.
Katkada
znamo reći za nekoga da je ‘konzervativan’ ili ‘progresivan’. I jedna i
druga riječ mogu imati negativan prizvuk. Tako se nekoga može
etiketirati da je ‘nazadan’, ‘konzerva’, odnosno da je ‘liberalan’,
‘moderan’. Često su takva etiketiranja prilično besmislena. Ona su čak i
glupa. ‘Biti konzervativan’ doslovno znači htjeti ‘sačuvati’ sve ono
što je dobro i vrijedno iz prošlosti. U tom smislu svaki kršćanin mora
biti ‘konzervativan’.
Isto
tako, ‘biti progresivan’ znači doslovno ‘predvoditi’, koračati
naprijed, izložiti se budućnosti i njezinim izazovima. U ovom smisli
svaki kršćanin mora biti i ‹napredan›. U biti, obje riječi valja u sebi
objediniti. Ako bismo bili samo konzervativni, Crkva bi postala muzej.
Ne bi imala više što reći današnjem ljudima.
S
druge strane, ako smo jednostrano progresivni, nismo ukorijenjeni,
nemamo čvrsto tlo pod nogama, olako prodajemo dragocjenu baštinu
(tradiciju) i zajedničku povijesti. Nije moguće izbjeći u Crkvi napetost
između tradicije i napretka. Nju valja izdržati i nositi na evanđeoski
primjeren način. A to uvijek znači spremnost učiti, sebe korigirati,
otvoriti se sadašnjem trenutku. U tom pogledu poučno je ono što apostol
Pavao savjetuje u 14. i 15. poglavlju poslanice Rimljanima. Naime, on
podsjeća kršćane u Rimu da zajedništvo vjere dublje seže od svih
međusobnih razlika i prijepora. Pavao jasno prepoznaje tipične slabosti
kako ‘konzervativaca’ tako i ‘progresista’. Konzervativni kršćani izlažu
se opasnosti da druge osude, da posumnjaju ili čak potpuno zaniječu
drugima pravovjernost. Pa se onda zna čuti: ‘Taj i taj nije više crkveni
i katolički, treba upozoriti biskupa!’ Progresivni su kršćani u
opasnosti da druge gledaju s visoka i bez poštovanja, da ismijavaju
nečiju ‘naivnu vjeru’. Apostol Pavao zaklinje obje strane da se tako ne
odnose jedni prema drugima. I podsjeća ih na to da je Krist umro i za
one koji drukčije misle. I to mora biti vidljivo u međusobnom ophođenju.
I
u naše vrijeme često slušamo o razmiricama i različitim diskusijama
unutar Crkve, župne zajednice, a također i u širem društvu. Kada bismo smogli snage one koji
drukčije razmišljaju prihvatiti i respektirati, bilo bi to duhovsko
čudo!To bi značilo da želimo razumjeti jezik drugoga. Djela apostolska
pripovijedaju o saboru u Jeruzalemu koji se zbio nekih dvadesetak godina
nakon događaja uskrsnuća.
Na
saboru je došlo do otvorene prepirke između Petra, Jakova, Pavla i
drugih. Postavljeno je odlučujuće pitanje za budućnost Crkve: je li ona
samo pokret unutar židovstva? Neki vrlo utjecajni članovi prve zajednice
zastupali su takvo stajalište. Tko želi
postati
kršćanin, treba se podvrći židovskim zakonima. S druge strane, Pavlova
skupina zahtijevala je da se Evanđelje naviješta svim ljudima i da se
ide među pogane. Pavao oduševljeno izvještava kako je Bog i poganima
otvorio vrata vjere, kako više nije bitno obdržavati cijelu
nepromijenjenu tradiciju, kako iz slavne prošlosti treba izvući živu srž
i njome oploditi sasvim novu budućnost.
Danas
znamo da se Pavlovo mišljenje nije nametnulo, ne bi bilo misionarske
djelatnosti i kršćani bi ostali mala, getoizirana sljedba unutar
židovske religije. I mi danas ne bismo sjedili u Crkvi. Iskreno i
otvoreno sučeljavanje nije tada razorilo Crkvu.
Ona
je ojačala i narasla. Jasnije je vidjela svoj put kojim mora krenuti.
Sve to što se nekoć događalo, bistri pogled na današnje stanje Crkve.
Mnogi su zabrinuti. S pravom. S druge strane, svjesni smo da se Crkva
sastoji od ljudi. I oni nisu savršeni. Kako nekoć, tako i danas. Malo
opuštenosti u našem crkvenom životu i međusobnom ophođenju bilo bi nam
od velike koristi. Svatko od nas osobno pridonosi toj odveć ljudskoj
Crkvi na koju se tako rado i često tužimo. To ne bismo trebali nikada
zaboraviti!
U
knjizi Otkrivenja, Ivan opisuje prizor “velikog mnoštva što ga nitko ne
mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda”. U tekstu nalazimo tri slike Crkve
koje su i danas aktualne: to je Crkva koja je oprala haljine svoje u
krštenju i obukla bijelu haljinu (vjernost krsnim obećanjima, trajna
potreba obnove vjerničke zajednice); Crkva koja pred prijestoljem Božjim
služi Bogu i ljudima (Crkva služiteljica); Crkva koja dopušta da je
Jaganjac vodi na izvore vodâ života (povratak Evanđelju).
Za kraj...
MOLITVA KAD RAZMIŠLJAŠ O POZIVU
Trebalo mi je vremena da razgovaram s tobom nasamo,
a posebno da te poslušam.
Da budem iskren, istina je da mi ne prestaješ slati poruke.
Problem je što ih ne želim uvijek primiti.
Ponekad ih istisnem glazbom, prijateljima, bukom...,
ali ipak, ne mogu ih zanijekati –
osjećam veliku prazninu iako se ona ne pokazuje kada sam s drugima.
Ipak, onda kada se smirim i stigne poziv ''Slijedi me''
srce mi preplave svjetlost i mir.
Taj trenutak kada čujem taj poziv u dubinama moje svijesti,
srce mi zadrhti na pomisao da si me izabrao
među stotinama i tisućama mladih ljudi.
Zašto Gospodine?
Zašto si izabrao mene?
Po čemu sam toliko poseban da si me pozvao
da te slijedim kao što si pozvao i apostole.
Onda se sjetim kako si pozvao svoje prve učenike i tada si kažem:
Po čemu su bili posebni Petar, Jakov, Ivan i Andrija?
Nisu li oni bili ljudi poput svih ostalih?
Nisu li bili grešnici poput svih ostalih?
Nisu li bili slabi, izdajice i kukavice poput svih ostalih?
Ipak si ih izabrao: „Niste vi mene izabrali već sam ja izabrao vas“
Zadivljuje me misao da ti siromašni ribari s Tiberijadskog mora
nisu oklijevali ostaviti obale i mreže koje su predstavljale cijeli njihov život.
A meni je teško ostaviti moju obitelj, udobnost doma,
moju navezanost na djevojku (mladića),
očekivanu karijeru, osobne planove, slobodu...
Ali gledajući s druge strane, ipak si me i ti privukao,
a privlačiš me sa posebnom silom
budući da si uzvišeniji od svake osobe ili stvari na ovom svijetu.
Ali ipak me privlači tvoja osobnost,
darežljivost do krajnosti,
tvoja briga za nas,
nježnost tvoga srca i veličanstvenost tvog Kraljevstva.
Znam, pronaći ću istinsku sreću s tobom;
znam da ćeš utažiti moju žeđ za vječnošću
i da ću s tobom ostaviti trajni znak
prolazeći ovim svijetom čineći dobro u tvoje ime.
Bojim se.
Zastrašuje me pomisao da se otisnem u avanturu
u kojoj riskiram sve,
iako znam da je moguće i da postignem sve.
Gospodine, podari mi darežljivost
da se bacim za tobom bez oklijevanja,
da slomim okove koji me vežu za obalu
i sprečavaju me da se otisnem na more ovog svijeta s tobom
kao kapetanom mog broda.
