Nadbiskupovo pismo na početku školske godine 2019./2020.

HRVATSKA KATOLIČKA OBITELJ DNEVNO MOLI I NEDJELJOM SLAVI SV. MISU

Zahvalno sjećanje na proslavu
„Branimirove godine“ (1979.)

Nadbiskupovo pismo na početku školske godine 2019./2020.

Svećenicima, vjeroučiteljima i roditeljima
1. Na početku nove školske godine obraćam vam se, draga djeco i mladi,
ravnatelji, učitelji i odgojitelji s dobrim željama neka vam bude ugodan povratak
u prostorije škola i odgojnih zavoda. Tamo, naime, provodite veći dio dana gdje
se trudite učiti i usvajati nova znanja koja vam prenose vaši profesori i
odgojitelji koji vas poučavaju. Neka rad i zauzetost oko stjecanja znanja i
školskih vještina bude nazočno u razredima, učionicama i kabinetima. A duh
prijateljstva, bratske sloge i zajedništva neka cvjeta među vama, u vašim
obiteljima, u župama i odgojno obrazovnim ustanovama.

Ovim pismom htio bih vas podsjetiti, dragi učenici, na veliku proslavu
„Branimirove godine“ koja je prije 40 godina obilježena u Rimu i u Ninu
(1979.). Tada smo u susretu s Papom Ivanom Pavlom II. u Vatikanu, 30. travnja
1979., prisjetili se pisama koje je papa Ivan VIII. uputio 879. hrvatskom knezu
Branimiru, biskupu Teodoziju i puku hrvatskom. Još nikada naši ljudi nisu čuli
tako snažno vrjednovanje svoje narodne i crkvene povijesti. Sveti Ivan Pavao II.
blagoslivljao je Hrvatima sve što im je drago i sveto.

A govorio je od srca i razgovjetno, na hrvatskom jeziku.

2. U ime nazočnih hodočasnika obratio se kardinal Franjo Kuharić i rekao:
„Sveti Oče! Pred Vama je hodočašće katolika Hrvata prvi put u Vašem
pontifikatu. Težak je bio naš povijesni put kroz stoljeća. U obrani svoje vjere i
svoga postojanja isplakali smo mnoge suze i platili skupu cijenu krvi. Sačuvali
smo vjernost i odanost sv. Petru i njegovim nasljednicima. Molimo Vas zazovite
Božji blagoslov na nas, na našu Crkvu i naš narod, na dragu zemlju našu. I
učvrstite nas apostolskim blagoslovom“.

Uslijedio je govor pape Ivana Pavla II. na hrvatskom jeziku: „Dragi moji
Hrvati! Raširenih ruku vas grlimo i očinskom ljubavlju primamo ovdje na grobu
svetoga Petra, prigodom značajne obljetnice vjernosti Hrvata Svetoj Stolici.
Ovo je spomen vaših pradjedova, vaših kršćanskih knezova i kraljeva, vaših
biskupa i svećenika, vašega starohrvatskog liturgijskog jezika, vaših divnih
crkava, i na poseban način vaših svetišta u čast Majke Božje. No, danas se na
osobit način sjećamo onih veza Hrvatske sa Svetom Stolicom koje su tako jasno
došle do izražaja u pismima pape Ivana VIII. knezu Branimiru, hrvatskom kleru
i narodu, te biskupu Teodoziju. Bilo je to točno pred jedanaest stoljeća.

3. I dok danas podižemo ruke da blagoslovimo vas prisutne, i cio vaš narod i
cijelu zemlju vašu, molimo Gospodina da čuva vašu vjeru. Blagoslov zazivamo
na braću biskupe, na svećenike, redovnike i redovnice, na sve vas ovdje nazočne
i molimo vas: Budite vjerni Bogu i svetom Petru, gajite dobri obiteljski duh,
poštivajte život, odgajajte brojnu djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske
molitve. Kao nekoć papa Ivan VIII. tako se i ja danas radujem vašoj vjeri, vašoj
ljubavi, vašoj vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi. Papa vas voli. Papa vas
grli i prima. Papa vas blagoslivlja!“. Kako su bile divne i poticajne ove riječi
Ivana Pavla II.

Drugi dio proslave „Branimirove godine“ obilježen je u Ninu, 2. rujna 1979.,
gdje su došle stotine i stotine autobusa, osobnih kola, skupine u vlakovima i
skupine pješaka. Vjernici nisu žalili truda uz neprospavane noći zaodjenuti se u
narodne nošnje, te ponijeti sa sobom svoje crkvene barjake da se kao „braća
nađu zajedno“. Svećenici su bili glavni pokretači toga gibanja. Još i danas sa
zahvalnošću spominjemo svih koji su planirali, organizirali i vodili program
hodočašćenja. Nije nimalo pretjerano reći kako sadašnju suverenost i
samostalnost države dugujemo tim događajima i zauzetim pojedincima iz onoga
vremena.

4. Ovim pismom, dragi učenici, podsjećam vas na važnu obljetnicu
„Branimirove godine“, koja je nakon Rima obilježena u našoj nadbiskupiji, u
Ninu 2. rujna 1979. godine. Još jednom od srca vas sve pozdravljam i želim
neka bude plodan, uspješan i blagoslovljen početak nove školske godine.
Potičem vas slušajte svoje roditelje, učitelje i odgojitelje. Oni su pozvani i
ovlašteni pomagati vam da postanete zreli i odgovorni članovi u svojim
obiteljima, u školi i u društvu. I zaduženi su uvoditi vas u nove spoznaje i
poučavati vas kako rasti i napredovati u dobroti i plemenitosti.

A vas, poštovani roditelji, učitelji i odgojitelji uljudno molim i pozivam budite
ustrajni u časnom poslu odgoja i obrazovanja mladih naraštaja. Pomažite djeci i
povjerenim učenicima tragati za istinom i smislom života. Imajte trajno na
pameti da ste kao roditelji, odgojitelji i učitelji često presudni za njihove životne
stavove i uvjerenja. Jer, oni će uglavnom voljeti, cijeniti i prihvaćati kao svoje
ono što vi vjerujete, poštujete i cijenite. Neka vam u vašem odgovornom zadatku
ne dojadi trajno poticati djecu i učenike neka misle i čine dobro. A u vašem
zahtjevnom poslu neka vas prati Božja pomoć i njegov blagoslov.


Zadar, 5. rujna 2019.                                           † Želimir Puljić, nadbiskup, v.r.

RASPORED ŽUPNE KATEHEZE ZA 2019/20. GODINA

NASELJE - NOVI BOKANJAC:

UTORAK: 1. i 2. r. OŠ u 9,00 sati
                   3. ili 4. r. OŠ u 9,45
                   2. r. OŠ u 14,00
                   3. ili 4. r. OŠ u 14,45

SRIJEDA: 5. – 8. r. OŠ u 16,00

SUBOTA: 1. i 2. r. SŠ u 11,00 SATI

BOKANJAC:

ČETVRTAK: 1. i 2. r. OŠ u 9,00 sati
                       3. ili 4. r. OŠ u 9,45
                       2. r. OŠ u 14,00
                       3. ili 4. r. OŠ u 14,45
                       5. – 8. r. OŠ u 15,30

SUBOTA:   1. i 2. r. SŠ u 12,00 SATI

RASPORED PJEVANJA: četvrtkom poslije svete Mise. Svi ste pozvani! 😇

Vjeronaučna olimpijada 2019./2020.

“Sveti Vinko Paulski  – apostol milosrdne ljubavi”, Vinkovska karizma u Hrvatskoj, naziv je građe za Vjeronaučnu olimpijadu u školskoj godini 2019./2020.

Građu za Vjeronaučnu olimpijadu 2019./2020. možete vidjeti ili preuzeti OVDJE.

Svima sretno u natjecanju! 😇

Izvor: NKU.HBK.hr

Poruka predsjednika Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju na početku školske i katehetske godine 2019./2020.

Crkva postoji kad postoji za druge

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, katehete i vjeroučitelji,

draga djeco i mladi, dragi roditelji!

Annus mirabilis ili godina čuda. Ove se godine navršava trideset godina otkako je, najprije malim koracima, a zatim sve snažnijom dinamikom, Europa započela disati s oba svoja „plućna krila“ (sv. Ivan Pavao II.). Te je 1989. godine srušen Berlinski zid, zapečaćen je tzv. hladni rat i pala je željezna zavjesa. U toj „godini čuda“ (K. Schwarzenberg) započinje osamostaljenje mnogih novonastalih europskih zemalja, čiji je pogled, oslobođen od totalitarnoga komunističkog režima, bio usmjeren prema novom demokratskom političkom i društvenom sustavu, kao izrazu novoga odnosa prema čovjeku i društvenoj zajednici. U tim okolnostima, nažalost, zapečaćenima krvlju, rađa se i naša domovina, Republika Hrvatska. Za Crkvu je to vrijeme bilo vrijeme unutarnje, ali i izvanjske preobrazbe. Sloboda, koja joj je iznova bila darovana, omogućila joj je djelovanje na nov način i na različitim područjima, čime je religija, odnosno vjera, postala dijelom javnoga i društvenog života.

Vjeronauk u školi kao izraz slobode. Jedan od znakova slobode očitovao se i u ponovnom uvođenju vjerskog odgoja u predškolske ustanove te vjeronauka u osnovne i srednje škole. Bio je to znak slobode da i mi, kao Katolička Crkva, smijemo i možemo vjerovati, odnosno svoju vjeru javno očitovati te isto tako znak ostvarenoga prava da smijemo javno govoriti te mladim generacijama posredovati ono u što vjerujemo. Time je odgojno-obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj prihvatio religiju, odnosno kršćansku vjeru, kao integralni dio povijesti čovječanstva, bez koje je nemoguće razumjeti kulturne epohe europske i svjetske civilizacije, ali i dokučiti posljednji smisao života čovjeka i društva u kojemu on živi. Naš je odgojno-obrazovni sustav time potvrdio svoju budućnost ukorijenjenu na prošlosti, koja je najprije kršćanska, te prihvatio činjenicu da je čovjek, među ostalim, i ens naturaliter religiosum (biće koje je po svojoj naravi religiozno).

Od annus mirabilis do „kompleksa Boga“. Danas, trideset godina nakon „željezne zavjese“, kao da je splasnulo oduševljenje Europe za traženje novih putova suživota. „Vrtovi na Istoku cvjetaju sporije, a ratovi i konflikti zadobili nove oblike“ (H. Konrad). Terorizam nije oduzeo dah samo New Yorku, već u strah zaogrnuo Pariz, Brüssel i čitavu Europu. Komunizam, kakav poznajemo, možda više ne postoji, a željezna zavjesa pretvara se u pogranične žice, koje mnogim stradalim izbjeglicama te migrantima žele spriječiti ulaz u Europu. Usto, iz oba „plućna krila“ Europe, obilježena pluralnim i sekularnim ambicijama, čuju se, kad je riječ o ulozi religije u društvu, isti povici kao i prije trideset godina: religija je privatna stvar pojedinca i mjesto joj je ili u obitelji ili u sakristiji. Oni koji žele ukloniti vjeronauk iz škole, žele ne samo ukloniti religiju iz javnosti, nego dehumanizirati čovjeka, koji je po svojoj naravi religiozno biće. „Svjetovni prozelitizam“, kojim se svima želi nametnuti novo „jednoumlje“, često priječi svaki dijalog. Čak i onaj o obrazovanju, kao da bi obrazovanje bilo poslanje i zadaća samo jedne osobe ili stranke, a ne čitave zajednice.

Uz sve to, razvojem gospodarskoga tržišta od produktivnosti prema konzumizmu, pri čemu raste i značenje simboličke vrijednosti robe, nastaju „novi oblici duhovnosti, koji svoj izraz pronalaze u tržištu i trgovini“ (J. M. Hull). Time se snaži i uloga novca, koji je postao globalna moć i svrha sebi samome, te koji čovjeka reducira na homo oeconomicus, dovodeći ga u opasnost da podlegne „kompleksu Boga“ (H. E. Richter), odnosno da sebe učini središtem i gospodarem svega. I odrastanje djece i mladih, čak i u okviru odgojno-obrazovnog sustava, nije imuno od takva utjecaja.

Vjerski odgoj u službi dostojanstva ljudske osobe. Crkva je odavno prepoznala vrijedne znanstvene plodove pedagogije, psihologije, sociologije, komunikologije, didaktike i drugih znanosti (usp. Gravissimum educationis, 1). Zbog toga je oduvijek poštovala i s posebnom zahvalnošću gledala na odgoj i obrazovanje mladih, te na ulogu onih koji su nositelji toga procesa i koji su u nj uključeni. Katolički vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi ima pred očima najprije odnos čovjeka prema svojoj vlastitoj egzistenciji, a onda i prema cjelovitoj stvarnosti koja ga okružuje. Tek potom su specifični sadržaji i istine vjere predmet procesa njegova učenja i poučavanja. Upravo zbog toga Crkva ima pravo naglašavati važnost religije i kršćanske vjere te tumačiti posljednji smisao života i ljudskoga djelovanja. Na taj način ona daje doprinos odgoju i obrazovanju, koji čovjeka shvaća i potvrđuje u njegovu ljudskom dostojanstvu, čuva ga i štiti od mogućnosti da postane sredstvom bilo kakva interesa. Istodobno, Crkva štiti i sam sustav odgoja i obrazovanja, koji, čini se, često biva doveden u opasnost da postane predmetom različitih interesnih skupina.

Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela (Lk 12,23). Katolički vjeronauk u našim je školama otvoren svima. Onima koji miraz kršćanskoga uvjerenja sa sobom donose već iz obiteljskoga doma vjeronauk pomaže bolje razumjeti i tumačiti vjeru. Onima koji su još na putu traženja osobnoga životnog opredjeljenja vjeronauk omogućuje sučeljavanje i propitivanje vlastitih stavova u odnosu prema porukama Isusa Krista i odgovorima Crkve. Konačno, onima koji Isusa Krista još nisu upoznali, vjeronauk služi kao prvi navještaj vjere, pri čemu neće, bez obzira na moguću početnu nezainteresiranost učenika, odustati od buđenja njihova interesa za evanđeosku poruku Života. Budući da Crkva postoji samo ako živi za drugoga, ona, iz blaga koje posjeduje, učenicima nudi stvarnost onkraj one koja je mjerljiva i koja se može izračunati. To je stvarnost kraljevstva Božjega na zemlji: „Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33).

Od annus mirabilis do vita mirabilis. Dobro je, stoga, što „Škola za život“, kao projekt u procesu razvoja, računa na katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. Crkva vjeronaukom želi posredovati poruku Isusa Krista da čovjek ne živi samo o kruhu (usp. Mt 4,4). Još će manje njegovo srce pronaći ispunjenje u pohlepnom zgrtanju bogatstva (usp. Lk 12, 13-21). Ne radi se, naravno, samo o materijalnom bogatstvu, nego i o svakoj pohlepi koja u čovjeku budi želju za više, i još više. Svako je, naime, posjedovanje dobro samo ako mu se ne služi i ako ono ne gospodari nama. Takvo se shvaćanje može razviti samo iz osobnoga susreta s Isusom Kristom, odnosno nutarnjim obraćenjem svakoga od nas: vjeroučitelja, svećenika, roditelja, učenika. Tek tada će naš život postati vita mirabilis.

Neka se vjeronaučna i katehetska godina koja je pred nama pretvori u našu čežnju za istinskim životom. A svima nama neka Krist Gospodin otvori um da shvatimo i srce da živimo svoj identitet: Crkve koja postoji kad postoji za druge!

Đakovo, 22. kolovoza 2019.

mons. dr. sc. Đuro Hranić

predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju

i novu evangelizaciju

Izvor: NKU.HBK.hr

Učitelji i profesori...

Učitelji i profesori su budućnost naroda. Što oni posiju u duše djece i mladeži, od toga ćemo u budućnosti živjeti ili od toga umirati.

Nužni su nam profesori i učitelji koji se odlikuju vrhunskom stručnošću, ali koji su i kompletni ljudi i uzori djeci i mladima, jer živjeti se ne uči iz knjiga, nego se to isčitava s lica i iz duše onih koji su nam uzori. Stoga bi odgojitelji i nastavnici trebali sa strahopoštovanjem ulaziti u razrede i s velikom ljubavlju ispunjenom strpljivošću privlačiti srca mladih ljudi prema idealima od kojih društvo može preživjeti.

Političari i gospodarstvenici trebaju postati svjesni toga da će u planovima i naporima uspjeti onoliko koliko budu ulagali u učitelje i profesore. Nije u pitanju samo novac, nego poštovanje, cijenjenost i spremnost da se odgojnim radnicima posao u svemu učini poželjnim i radosnim.

Biti učitelj i profesor ipak je vrhunsko zvanje. No, ono zato traži etičke i moralne ljude, cjelovite osobe spremne na napore, razvoj i življenje za karakterne vrjednote do zadnjega.

(prof. Tomislav Ivančić "Vapaj za dobrim ljudima")

Misao dana...

Svetkovina Velike Gospe, 15. kolovoza

Kod nas je to crkveni i državni blagdan. To znači da je Velika Gospa ostala zapamćeni znak ne samo na putu Crkve, nego i na putu hrvatskog naroda.

Uoči Velike Gospe kreću ljudi na hodočašća u Gospina svetišta. Ljudi izlaze iz svojih kuća i ulaze u Božje kuće. Na sebe uzimaju odricanje, žeđ, glad i muku hodanja, neugodnosti noćenja, težinu i napor, uzimaju na sebe žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili za nekog bolesnika, ili pak utjehu za svoju rasplakanu dušu. Na Veliku Gospu bezbrojni ljudski stanovi ostaju prazni, a Marijini i Božji puni. To je neka vrsta preseljenja iz ljudskog u božansko, prijelaz našeg hrvatskog naroda, njegovih vjerničkih, kršćanskih predstavnika iz nemoći ljudskog života u svemoć Božjega. To je, zapravo, izlazak iz beznađa i ulazak u nadu. To je spajanje neba i zemlje.

Naš narod pamti brojne ratne događaje i pobjede baš za blagdan Velike Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one čiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemogućile njegove ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu armiju. Bili smo duhovno svemoćni, a materijalno nemoćni. Neprijatelj je pak, čini se, bio materijalno svemoćan, ali duhovno nemoćan. Tako smo uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo. Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo crkvenim, nego i državnim blagdanom.

Znak Isusova uskrsnuća jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina uznesenja na nebo je također prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece, pustinjake, apostole i učenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne znači da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su oni prazni. Isusa su vidjeli učenici, i ta ukazanja su potvrdila činjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako njezina ukazanja u svijetu potvrđuju činjenicu njezina prazna groba u Efezu. Ona je već uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao i Isus, dok svi drugi vjernici čekaju uskrsnuće tijela. U povijesti Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao učenicima nakon uskrsnuća, svetom Pavlu nakon uzašašća i mnogim svecima u povijesti Crkve. Zanimljivo je, također, da se ne ukazuju apostoli i sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upućuju na uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogočovjek, a Marija kao potpun čovjek naše povijesti.

Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U kontroverznim ukazanjima u Međugorju Marija se posvuda spominje, ali uz nju čitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske riječi. Preko nje i po njoj naš narod postaje čuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti podizale crkve i nju se nazivalo početkom boljega svijeta, vjernom odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko približila hrvatskom puku i duši našeg čovjeka da je nekako smatramo svojom. Kraj nje učimo kritički prihvaćati Božju riječ, da bi se i o nama moglo reći: Blago vama što ste povjerovali. Od nje učimo za svaku Božju riječ reći: Neka mi bude po tvojoj riječi. Kraj nje učimo da je najveća čovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk, relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i pobjednički ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujući Mariju doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo čovjek, ne bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo sigurni da će i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i doći tamo kamo čeznemo svi stići.

Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo Kuharić proglasio čitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne osvećuje, jer ćemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguće je da se promijene neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i čine agresiju, da svi u suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija. 

Naša župa Novi Bokanjac, Zadar, hodočasti u susjednu župu Gospe Maslinske - Belafuža, Zadar, gdje će sveta Misa za naše župljane i hodočasnike biti ujutro u 8 sati. 

U župnoj crkvi Svetog Pavla, Novi Bokanjac, Zadar, sveta Misa je u 11 sati.

Tri su boje roda moga
Ljubav i ufanje i vjera u Boga.
Tri su boje naroda moga
sloboda i mir i međusobna sloga. 

S ponosom slavimo i Bogu zahvaljujmo za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja.