Ideš li na Svetu Misu nedjeljom?

Gospodin M. C. iz Pesara s prijateljem je došao u San Giovanni Rotondo kako bi se ispovjedio baš kod Padre Pija. U ispovjedaonici, nakon što je odgovorio kada je posljedni put primio sakrament pomirenja, svetac ga je upitao: “Ideš li na Svetu misu nedjeljom?”

– Ne uvijek, odgovorio je čovjek. Potom je začuo oštar glas: “Odlazi!” Pokušao se opravdati: “Ali, Padre…” No svetac je bio ustrajan: “Odlazi, odlazi. Vrati se za dva mjeseca!”

Čovjek je izišao i otišao drugom fratru na ispovijed. Dva mjeseca kasnije ponovno je iz Pesara došao u San Giovanni Rotondo i u međuvremenu nije propustio misu. Stigao je u nedjelju, a u ponedjeljak otišao na ispovijed Padre Piju. Opet je čuo isto pitanje: “Odlaziš li na misu?”

– Da, Padre, odgovorio mu je. “A jesi li jučer bio na misi?” – Ali, Padre, jučer sam bio na putu da dođem k vama. “Odlazi! Vrati se sljedeće nedjelje prije mise” – rekao mu je svetac.

Čovjek je tada konačno dobio svečevo odriješenje i postao njegov duhovni sin te aktivni član molitvene grupe.

Padre Pio svima je naglašavao važnost treće Božje zapovjedi, a svojoj duhovnoj djeci u šali je znao reći: “U nedjelju, ako si i u zrakoplovu, moraš ga prizemljiti i otići na Svetu misu.”

O tome kako se ponašati tijekom euharistijskog slavlja jasno je napisao svojoj duhovnoj kćeri Anniti Rodote 25. srpnja 1915., a isto se odnosi i na sve nas danas:

“Kada sudjeluješ na svetoj Misi i svetim obredima, s velikim se dostojanstvom digni, klekni ili sjedni. I ispunjaj svaki vjerski čin s najvećom pobožnošću. Budi čedna u pogledima, ne okreći glavu amo tamo da vidiš tko ulazi ili izlazi. Nemoj se smijati, iz poštovanja prema svetome mjestu i iz obzira prema osobama koje su pokraj tebe. Trudi se da ne razgovaraš, tko god to bio, osim iz ljubavi ili nužne potrebe. Ako moliš s drugima, izgovaraj jasno pobožne riječi, načini dobre stanke i nikada se ne žuri. Naposljetku, ponašaj se tako da svi nazočni budu time izgrađeni te da po tebi budu ponukani slaviti i ljubiti Oca Nebeskog. Kada izlaziš iz crkve, budi sabrana i mirna. Pozdravi prvo sakramentalnoga Isusa, moli Ga za oproštenje zbog počinjenih propusta u Njegovoj Božanskoj nazočnosti i nemoj otići od Njega prije negoli Ga zamoliš i od Njega primiš očinski blagoslov.”

Jesmo li svjesni vrijednosti svete misne žrtve? I ove nam misli Padra Pija mogu poslužiti kao poticaj da razmislimo o tome…

Isus je bio njegov raj. Upitan je li Majka Božja prisutna na Svetoj Misi – odgovorio je: „Da, smjestila se sa strane, ali sam ju mogao vidjeti, kakva radost! Kakav Raj!”.

Upitan je li Bogorodica uvijek nazočna na misi – otac Pio je odgovorio: „Kako može Majka Isusova ne biti na mističnoj Kalvariji oltara, kada je bila na Kalvariji na podnožju Križa i žrtvovala svoga Sina kao žrtvu za spasenje duša?!”.

Na pitanje je li Majka Božja prisutna na svim misama koje se služe po svijetu, otac Pio je potvrdio: „Da!”.

Na upit jesu li na misi prisutni i anđeli i blaženi, Pio je odgovorio: „Čitav je nebeski dvor tu nazočan.”.

Jednom je zgodom otac Pio rekao: „Kad bi ljudi poznavali vrijednost svete Mise, svaki bi dan morali doći redarstvenici, da na crkvenim vratima održavaju red zbog velikog mnoštva ljudi.”

Sveta Misa - Evo što se dogodi kad ovo izgovorimo…

Na Svetoj Misi često nismo ni svjesni što izgovaramo...

Neki su dijelovi mise posebno važni, neki su posebno dirljivi, na neke se je lako usredotočiti, a na neke ne… Na primjer, možemo pratiti tekstove u svojem misalu za vrijeme misnih čitanja i to je najjednostavniji način da se više uključimo. Podizanje je pak središnji dio mise, kada dolazi naš Gospodin. Tada zazvoni oltarsko zvonce, da bi nas upozorilo na to.

Nažalost, ima dijelova mise kad se lako izgubi pozornost i usredotočenost. Čini mi se da je to stoga što na neki način nismo svjesni toga koliko je važan svaki dio mise, posebno oni „dosadni“ dijelovi, koji nam se čine nevažni.

„Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku…“

„Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku…“ znao sam recitirati u misi, izgovarajući bez razmišljanja taj dio, samo kao tek monoton odgovor na svećenički zaziv. Mislim da nisam jedini koji to tako čini. Ali, prije mnogo godina spoznao sam nešto o tom dijelu mise što me je zapanjilo i zauvijek promijenilo moje razumijevanje tih svima poznatih riječi, a time i cijele Mise. To me je dovelo do spoznaje o tome koliko su svećenici uistinu stvarni sakramentni super-junaci. U onome što oni rade i što oni jesu nema mjesta za strah, kao ni za bilo što od ovog svijeta.

Što čujemo i odgovaramo...

Svećenik: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu.“

Narod: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena, i na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi.“

Što se zbilja događa?

U trenutku kada svećenik zatraži od braće da mole da Bog primi njegovu žrtvu koju će ponuditi, a narod odgovori: „Primio Gospodin žrtvu…“, svećenik premošćuje jaz između zemlje i neba, uzdižući se uime Krista do neba da bi ponudio Sinovu žrtvu Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

U tom biste trenutku trebali moliti da svećenik ne izgubi svoj put, da ne iznevjeri svoj zadatak, da ne počini koju pogrešku i padne u ponor koji upravo treba premostiti. Kada kažete: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku…“, vi molite Boga da čuva svećenika u tom trenutku i da pazi da ne sklizne u beskrajan bezdan koji se nalazi između zemlje i neba, da može prekoračiti taj jaz vrhunaravnom milošću, što je najvažnija stvar u cijelom svećeništvu.

Žeđajmo za puninom čuda koje nam daje Sveta Misa

Svima je poznato kako ponekada vozimo poznatom cestom na putu u školu, na posao, u trgovinu, kad se najednom osvijestimo i zapitamo kako smo uopće dospjeli onamo gdje se nalazimo. Budući da mi mašta pojačano radi, meni se to često dogodi za vrijeme mise, mnogo češće nego se usudim priznati. K tomu u životu svakog katolika dođe razdoblje kada ustajemo, sjedamo i odgovaramo na misi iz navike i toliko automatizirano da bismo to mogli činiti i u snu.

Kada idemo na misu svaki tjedan, možda i svaki dan, stvari postanu ustajale. Gledamo, slušamo i mirišemo ono što je zemaljsko i propuštamo vidjeti ono što je veličanstveno, nadzemaljsko, metafizičko i otajstveno u onome što se događa na misi. Nama ljudima nije lako doprijeti do neba i dokučiti ono nebesko. I kao što najnevjerojatnija otkrića obično leže ispod površine, tako je i s misom. Ona je temeljni kamen nebeske stvarnosti u našoj svakodnevici. Stoga nemojmo dopustiti da naš temeljni životni kamen postane ustajao i da počnemo živjeti automatski svoju svakodnevicu, pa i svoju duhovnost, već se divimo čudesnu dolasku Isusa Krista k nama u misi.

Žeđajmo za puninom čuda koje nam daje cijela misa, koju tek moramo otkriti i trebamo se njome napuniti u knjigama, filmovima, predavanjima i razgovorima s vjernicima. Molimo Gospodina da nam udijeli ljubav prema njemu nazočnu u euharistiji te ljubav prema Svetoj Misi. Idimo k Njemu. Utonimo u njegove dubine. Primajmo ga. I zahvaljujmo mu.

Izvor: catholicexchange.com

Aktualno: Viša savjetnica iz AZOO-a odgovara na napade na vjeronauk u školama

Otkad je krenula ova nova školska godina ponovno su krenuli napadi na vjeronauk u školama. Pokrenuta je internetska peticija kojom neki roditelji traže žurno zbrinjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk, a pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević poručila je kako vjeronauk treba organizirati na početku ili kraju nastave i da “vjerski sadržaji u školskim priredbama nisu prihvatljivi”.

O vjeronauku u školama za portal Narod.hr reagirala je i sve lijepo zainteresiranoj javnosti objasnila profesorica Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje:

Izjava pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević da Vjeronauk i druge izborne predmete treba održavati prve i zadnje nastavne sate, jednostavno je matematički neodrživo i neizvedivo. Naime, vjeroučitelji u osnovnim školama zaduženi su s 22 sata nastave Vjeronauka tjedno. Dakle, kako u pet radnih dana održati 22 sata isključivo prvi ili zadnji sat? To nije moguće niti sada kada se po preporuci resornog ministarstva iz sigurnosnih razloga nastava odvija u blok-satovima. 

U osnovnoj školi učenicima su ponuđena tri izborna predmeta: Vjeronauk, strani jezik i Informatika. Dakle, ako nije moguće održati jedan izborni predmet prve ili zadnje sate, kako bi se mogla održati tri izborna predmeta prve ili zadnje sate? Osim toga, ukupan broj sati redovne i izborne nastave u višim razredima osnovne škole prelazi 30 sati tjedno, odnosno iznosi više od 6 sati dnevnog opterećenja nastavom. Dakle, zbog obima tjedne norme, svi izborni predmeti ne mogu se održavati samo prve ili zadnje sate unutar redovnog rasporeda, nego se neki od njih moraju održavati u suprotnoj smjeni.   

Što se tiče Vjeronauka, prema čl. 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, nastava Katoličkog vjeronauka izvodi se pod istim uvjetima kao i nastava svih ostalih nastavnih predmeta. Dakle, Vjeronauk ipak ima drugačiji status od ostalih izbornih predmeta. I to treba poštivati. 

Možemo reći da se napadi na Vjeronauk odvijaju kontinuirano, a pojačani su, uglavnom, početkom svake nove nastavne godine, kao i tijekom predizbornih kampanja. Vjeronauk se najčešće spominje u tekstovima vezanim uz reviziju Vatikanskih ugovora, (ne)mogućnost suradnje Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta, te u okviru govora koji Vjeronauk predstavlja kao ključno ideološko pitanje u Hrvatskoj.

Koliko se Vjeronauk napada najbolje ilustrira istraživanje koje je proveo Krunoslav Novak od 1. siječnja do 30. rujna 2016. godine o Vjeronauku u školi u hrvatskim medijima. Istraživanje je predstavio na Simpoziju u povodu 25 godina vjerskog odgoja i vjeronauka u školi, u Zagrebu 14. listopada 2016. godine. Ukupno je obradio 146 članaka od kojih je 97 objavljeno u tisku, a 49 na internetskim portalima. Od navedenog broja, u 44 teksta izričito se govori o Vjeronauku, u 33 članka govori se o drugim temama i o Vjeronauku, a u 69 članaka Vjeronauk se usput spominje. Od, dakle, ukupno 146 tekstova o Vjeronauku, u 18 članaka (12,3%) govori se pozitivno o Vjeronauku, u 90 članaka (61,6%) negativno, u 10 članaka (6,8%) govori se neutralno, a u preostalih 28 tekstova to nije moguće odrediti. 

U napadima na Vjeronauk rijetko se koriste argumenti. To su kritike u kojima se paušalno procjenjuje Vjeronauk te koje zanemaruju ili krivo predstavljaju europsko iskustvo s obzirom na postojanje i identitet konfesionalnog Vjeronauka. 

Vjeronauk je izborni nastavni predmet i kao takav dio je razlikovnog kurikula, koji prema Nacionalnom okvirnom kurikulu iz 2011. godine čini, citiram: „dio obrazovnog standarda učenika“. To znači da bi učenici koji ne izaberu Vjeronauk (katolički ili bilo koji od ponuđenih – pravoslavni, protestantski, židovski, islamski) trebali pohađati neki drugi alternativni nastavni predmet. No ne bilo koji nastavni predmet. 

Primjerice, alternativni predmet stranom jeziku može biti neki drugi strani jezik, a alternativa Vjeronauku u osnovnoj školi mogao bi biti neki predmet etičkog usmjerenja, kao što je, primjerice, Etika u srednjim školama.  Nažalost, od 1991. godine, tj. uvođenja Vjeronauka u hrvatski obrazovni sustav, u osnovnoj školi nije ponuđen alternativni predmet za Vjeronauk. Dakle, nepostojanje alternativnog predmeta Vjeronauku problem je resornog ministarstva, a ne Vjeronauka. Stoga, osobno pozdravljam inicijativu gospodina Fuchsa koji je ponovno aktualizirao pitanje alternativnog predmeta za Vjeronauk. Nadam se da će sa svojim suradnicima osmisliti kurikul tog novog nastavnog predmeta koji će biti etičkog i odgojnog usmjerenja. Nadam se da će taj novi predmet amortizirati barem dio nepravednih napada na Vjeronauk. Važno je spomenuti i da Katolička Crkva nikada nije bila protiv uvođenja alternativnog premeta Vjeronauku.

No, bez obzira na nepostojanje alternativnog predmeta, želim istaknuti da sam se osobno puno puta uvjerila kako odgojno-obrazovni djelatnici redovito skrbe o djeci koja ne pohađaju Vjeronauk organizirajući im različite aktivnosti u vrijeme kad se odvija nastava Vjeronauka. Stoga, smatram da je internetska peticija kojom dio roditelja zahtijeva „žurno zbrinjavanje djece koja ne pohađaju Vjeronauk“, nepotrebna jer odgojno-obrazovni djelatnici vode brigu o svakom djetetu: onom koje pohađa Vjeronauk i onom koje ne pohađa Vjeronauk. Razumijem brigu roditelja za njihovu djecu, ali bojim se da navedena peticija opet pridonosi napadima na Vjeronauk i da se koristi kao podloga za nove napade, što je vidljivo iz različitih napisa u medijima.

Koliko se odgojno-obrazovni djelatnici angažiraju upravo oko učenika koji ne pohađaju Vjeronauk, osobito je vidljivo u ovoj tekućoj školskoj godini u kojoj škole rade u izvanrednim uvjetima. Primjerice, u nekim školama koje izvode nastavu po modelu A (licem u lice), nastava Vjeronauka odvija se isključivo online jer škole nemaju dovoljno prostora u kojima bi boravili učenici koji ne pohađaju nastavu Vjeronauka. Ili, primjerice, poznato mi je da mnogi vjeroučitelji rade u obje smjene u istom danu samo zato kako bi učenici koji ne pohađaju Vjeronauk imali što manje praznog hoda u rasporedu sati. Ne bi bilo zgorega imati malo više povjerenja u naše odgojno-obrazovne djelatnike. 

Prema podacima iz Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije od 521.964 učenika svih hrvatskih osnovnih i srednjih škola njih 425.530 pohađa Katolički vjeronauk, a oko 7500 učenika sluša Vjeronauk drugih vjerskih zajednica. Tako Katolički vjeronauk u osnovnim školama pohađa između 85 % i 90 % učenika, a u srednjim školama 78 %. 

U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nastavu Vjeronauka pohađa 95 % učenika osnovnih škola i 93 % učenika srednjih škola.

Glavne značajke Vjeronauka kao nastavnog predmeta, koje ističu svi nastavni planovi i programi iz Vjeronauka za osnovne i srednje škole od 1991. godine uključujući i najnoviji – Kurikulum nastavnog predmeta Katolički vjeronauk za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj, su: konfesionalno usmjeren, eminentno odgojan, dijaloški, ekumenski i međureligijski otvoren, promiče dijalog između vjere i kulture te izboran.

Vjeronauk po svojim ciljevima, sadržajima i odgojno-obrazovnim ishodima pridonosi promicanju temeljnih vrijednosti i kompetencija kurikula te daje značajan doprinos cjelovitomu odgoju i obrazovanju učenika. Promiče temeljna ljudska prava, slobodu i dobro učenika u njihovoj individualnosti i društvenosti te tako pridonosi promicanju općih odgojno-obrazovnih ciljeva, odnosno temeljnih znanja i vrijednosti demokratske, humane i pluralne škole. 

Postoje različiti modeli vjeronauka u školama. Republika Hrvatska izabrala je konfesionalni model Vjeronauka, nakon provedene javne rasprave 1991. godine. Taj model podrazumijeva ne samo održavanje Katoličkog vjeronauka, nego i Vjeronauka drugih konfesija. Stoga je Vlada Republike Hrvatske od d 2003. do 2014. godine sklopila osam ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa s različitim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj. 

Za konfesionalni model Vjeronauka odlučile su se sljedeće europske države: Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Finska, Latvija, Litva, Luksemburg, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, pokrajine Alsace i Lorraine u Francuskoj. Konfesionalni model imaju i Irska, Italija, Grčka, Malta i Rumunjska, ali samo za većinsku religiju. 

Osim konfesionalnog modela postoji i nadkonfesonalni model koji je isti za sve učenike. Taj model izabrale su: Danska, Estonija, Island, Norveška, Švedska, neki kantoni u Švicarskoj, Ukrajina i Velika Britanija. 

Koliko je meni poznato, Albanija, Francuska (osim dvije navedene pokrajine), Slovenija i Bjelorusija nemaju Vjeronauk u školama.

Po pitanju nastave Vjeronauka, dakle, Republika Hrvatska je usklađena s većinom europskih zemalja.  

Izvor: Narod.hr

21 čudesna stvar koja se događa u trenutku kad se križamo

Znak križa jednostavna je gesta i duboki izraz vjere za sve kršćane. Kao katolici, to je nešto što konkretno činimo kada ulazimo u crkvu, nakon pričesti, prije obroka, ali i svaki dan kada molimo. Ali što točno radimo kada se križamo? Evo 21 stvar koja se događa u trenutku kada se križamo:

1. Molimo se. Svoje molitve započinjemo i završavamo znakom križa, možda i ne shvaćajući da je sam taj znak molitva. Ako je molitva, u svojoj srži, “uzdizanje uma Bogu,” kao što je rekao sv. Ivan Damašćanski, onda znak križa to sigurno jest. “Znak križa nije prazna gesta, to je moćna molitva koja uključuje Duha Svetoga kao božanskog odvjetnika i sredstvo našeg uspješnog kršćanskog življenja”, piše Bert Ghezzi (Bert Ghezzi je američki katolik, popularni autor i govornik. Njegov poznati bestseler je knjiga „Znak križa: ponovno otkriće moći drevne molitve“).

2. Otvaramo se milosti. Kao sakramental, znak križa nas priprema za primanje Božjeg blagoslova i čini nas raspoloživima za suradnju s njegovom milosti, prema Ghezziju.

3. Posvećujemo dan. Kao čin koji se ponavlja u ključnim trenucima tijekom dana, znak križa posvećuje naš dan. “U svakom daljnjem koraku i trenutku, u svakom ulasku i izlasku, kada se odijevamo, kada se kupamo, kada sjedimo za stolom, kada palimo svjetiljke, na kauču, sjedalici, u svim običnim aktivnostima svakodnevnog života, činimo taj znak na čelu”, piše Tertulijan.

4. Cijelog sebe posvećujemo Kristu. Mičući ruke od čela do srca i zatim do oba ramena, tražimo Božji blagoslov za naš um, naše strasti i želje, naša tijela. Drugim riječima, znak križa obvezuje tijelo i dušu, um i srce, Kristu. “Neka obuzme cijelo tvoje biće – tijelo, dušu, um, volju, misli, osjećaje, djela – i označavajući križem, ojača i posveti sve u snazi Kristovoj, u ime trojedinog Boga”, rekao je suvremeni teolog Romano Guardini.

5. Sjećamo se utjelovljenja. Naš pokret ide prema dolje, od našeg čela do prsa “jer je Krist sišao s neba na zemlju”, napisao je Inocent III. u uputama o križanju. Držeći dva prsta zajedno – palac s prstenjakom ili drugim prstom – predstavlja također dvije Kristove naravi.

6. Sjećamo se muke Gospodnje. Općenito, križajući se, sjećamo se Kristova raspeća. Ovo sjećanje se produbljuje ako držimo otvorenom desnu ruku, koristeći svih pet prstiju da bismo napravili znak – što odgovara Kristovim ranama.

7. Potvrđujemo Trojstvo. Zazivajući ime Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, potvrđujemo svoju vjeru u trojedinog Boga. To se također potvrđuje kad koristimo tri prsta za križanje, prema riječima pape Inocenta III.

8. Usmjeravamo molitvu Bogu. Jedna od kušnji u molitvi je upućivati molitvu Bogu onako kako ga mi zamišljamo. Kad se to dogodi, naša molitva postaje više usmjerena na nas nego na susret sa živim Bogom. Znak križa nas odmah usmjerava na pravog Boga, prema Ghezziju: “Kada zazivamo Trojstvo, fiksiramo pažnju na Boga koji nas je stvorio, ne onog kojeg smo mi stvorili. Ostavljamo po strani naše slike i usmjeravamo molitve Bogu kakvim se objavio: Otac, Sin i Duh Sveti.”

9. Potvrđujemo izlaženje Sina i Duha. U prvom podizanju naše ruke prema čelu sjećamo se da je Otac prva osoba Trojstva. Spuštanjem ruke “izražavamo da Sin izlazi od Oca”. I, završavajući s Duhom Svetim, označavamo da Duh izlazi od Oca i Sina, prema sv. Franji Saleškom.

10. Izražavamo našu vjeru. Izražavajući našu vjeru u utjelovljenje, raspeće i Trojstvo, na neki način ispovijedamo našu vjeru riječima i gestama, izražavajući temeljne istine vjerovanja.

11. Zazivamo moć Božjeg imena. U Svetom pismu, Božje ime je moćno. U Poslanici Filipljanima (2,10) sveti Pavao nam kaže da “se na ime Isusovo prigne svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika”. I, u Ivanovu evanđelju (14,13-14), sam Isus kaže: “Što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se Otac proslavi u Sinu.“

12. Razapinjemo sami sebe s Kristom. Tko god želi slijediti Krista “mora se odreći samoga sebe” i “uzeti svoj križ”, kao što je Isus rekao učenicima u Matejevu evanđelju 16,24. “Razapet sam s Kristom”, piše sv. Pavao piše u Galaćanima 2,19. “Znak križa govori o našoj raspoloživosti da budemo njegovi učenici”, piše Ghezzi.

13. Tražimo potporu u našim trpljenjima. Dotičući se ramena u križanju tražimo da nas “podupire – pomaže – u našoj patnji”, piše Ghezzi.

14. Potvrđujemo naše krštenje. Koristeći iste riječi kojima smo kršteni, znakom križa “sumiramo i ponovno prihvaćamo naše krštenje”, kako kaže tadašnji kardinal Joseph Ratzinger.

15. Otklanjamo prokletstvo. Znak križa zaziva oproštenje grijeha i otklanjanje pada idući “od lijeve strane prokletstva do desne strane blagoslova”, prema Franji Saleškom. Pokret od lijeva na desno također označava naš budući prijelaz od današnjeg jada do buduće slave baš kao što je Krist “prešao iz smrti u život i iz Hada u raj”, napisao je papa Inocent II.

16. Obnavljamo se na Kristovu sliku. U Poslanici Kološanima 3, sv. Pavao koristi sliku odjeće kako bi opisao kako je naša grešna priroda preobražena u Kristu. Trebamo odbaciti starog čovjeka i odjenuti novog “koji se obnavlja … na sliku svoga Stvoritelja”, kaže Pavao. Crkveni oci su vidjeli vezu između ovog retka i skidanja Krista na križu, “što nas uči da je skidanje naše stare prirode u krštenju i oblačenje nove bilo sudjelovanje u Kristovu skidanju tijekom razapinjanja”, piše Ghezzi. Zaključuje da možemo gledati na znak križa kao “na naš način sudjelovanja u Kristovu svlačenju tijekom razapinjanja i oblačenje u slavu u njegovu uskrsnuću”. Tako, u znaku križa, radikalno se identificiramo s cijelim događajem razapinjanja – ne samo s onim dijelovima koje možemo prihvatiti ili koji su ugodni našim osjetilima.

17. Označavamo se Kristom. Starogrčka riječ za znak je sphragis, što je također bio znak vlasništva. Na primjer, pastir je označavao svoje ovce znakom sphragis. Čineći znak križa, označavamo da pripadamo Kristu, našem pravom pastiru.

18. Kristovi smo vojnici. Sphragis je također bio termin za generalovo ime koje je bilo tetovirano na njegovim vojnicima. Ovo je također duboka metafora za kršćanski život: iako možemo biti uspoređeni s ovcama u smislu da slijedimo Krista kao našeg pastira nismo pozvani ponašati se kao ovce. Pozvani smo biti Kristovim vojnicima. Kao što je sv. Pavao napisao u Efežanima 6: “Obucite bojnu opremu Božju da se možete spremno oduprijeti lukavstvima đavlovim. … uzmite kacigu spasenja i riječ Duha, tj. riječ Božju.”

19. Otklanjamo đavla. Znak križa je jedno od oružja koje koristimo u borbi s đavlom. Kao što je jedan srednjovjekovni propovjednik Aelfrik (opat Eynshama) rekao: “Čovjek može divno mahati rukama bez blagoslova osim ako napravi znak križa. Ali, ako to učini, neprijatelj će uskoro biti zastrašen pobjedničkim znakom.” U drugoj izjavi, koja se pripisuje sv. Ivanu Zlatoustom, kaže se da demoni “odlete” na znak križa “bojeći ga se kao štapa koji ih bije”.

20. Utvrđujemo se u Duhu. U Novom zavjetu, riječ sphragis, spomenuta iznad, katkad se također prevodi kao znak, kao i u Drugoj poslanici Korinćanima 1,22, gdje sv. Pavao piše da “onaj koji nam daje sigurnost u vama u Kristu i koji nas je pomazao je Bog; on nas je također označio u Duhu i izlio je Duha u naša srca kao prvi dar”. Čineći znak križa, još jednom se utvrđujemo u Duhu, zazivamo Njegovu moćnu intervenciju u našim životima.

21. Svjedočimo drugima. Kao gesta koja se često radi u javnosti, znak križa je jednostavan način da posvjedočimo svoju vjeru drugima. “Nemojmo se sramiti ispovijedati svoju vjeru u Razapetoga. Neka križ bude hrabri pečat našim prstima na našim obrvama, i na svemu; na kruhu koji jedemo, i čašama koje pijemo; na našim dolascima i izlascima; prije spavanja, kada liježemo i kada ustajemo; kada smo na putu i kada nismo”, piše sv. Ćiril Jeruzalemski.

Izvor: catholicexchange.com