Aktualno: Viša savjetnica iz AZOO-a odgovara na napade na vjeronauk u školama

Otkad je krenula ova nova školska godina ponovno su krenuli napadi na vjeronauk u školama. Pokrenuta je internetska peticija kojom neki roditelji traže žurno zbrinjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk, a pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević poručila je kako vjeronauk treba organizirati na početku ili kraju nastave i da “vjerski sadržaji u školskim priredbama nisu prihvatljivi”.

O vjeronauku u školama za portal Narod.hr reagirala je i sve lijepo zainteresiranoj javnosti objasnila profesorica Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje:

Izjava pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević da Vjeronauk i druge izborne predmete treba održavati prve i zadnje nastavne sate, jednostavno je matematički neodrživo i neizvedivo. Naime, vjeroučitelji u osnovnim školama zaduženi su s 22 sata nastave Vjeronauka tjedno. Dakle, kako u pet radnih dana održati 22 sata isključivo prvi ili zadnji sat? To nije moguće niti sada kada se po preporuci resornog ministarstva iz sigurnosnih razloga nastava odvija u blok-satovima. 

U osnovnoj školi učenicima su ponuđena tri izborna predmeta: Vjeronauk, strani jezik i Informatika. Dakle, ako nije moguće održati jedan izborni predmet prve ili zadnje sate, kako bi se mogla održati tri izborna predmeta prve ili zadnje sate? Osim toga, ukupan broj sati redovne i izborne nastave u višim razredima osnovne škole prelazi 30 sati tjedno, odnosno iznosi više od 6 sati dnevnog opterećenja nastavom. Dakle, zbog obima tjedne norme, svi izborni predmeti ne mogu se održavati samo prve ili zadnje sate unutar redovnog rasporeda, nego se neki od njih moraju održavati u suprotnoj smjeni.   

Što se tiče Vjeronauka, prema čl. 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, nastava Katoličkog vjeronauka izvodi se pod istim uvjetima kao i nastava svih ostalih nastavnih predmeta. Dakle, Vjeronauk ipak ima drugačiji status od ostalih izbornih predmeta. I to treba poštivati. 

Možemo reći da se napadi na Vjeronauk odvijaju kontinuirano, a pojačani su, uglavnom, početkom svake nove nastavne godine, kao i tijekom predizbornih kampanja. Vjeronauk se najčešće spominje u tekstovima vezanim uz reviziju Vatikanskih ugovora, (ne)mogućnost suradnje Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta, te u okviru govora koji Vjeronauk predstavlja kao ključno ideološko pitanje u Hrvatskoj.

Koliko se Vjeronauk napada najbolje ilustrira istraživanje koje je proveo Krunoslav Novak od 1. siječnja do 30. rujna 2016. godine o Vjeronauku u školi u hrvatskim medijima. Istraživanje je predstavio na Simpoziju u povodu 25 godina vjerskog odgoja i vjeronauka u školi, u Zagrebu 14. listopada 2016. godine. Ukupno je obradio 146 članaka od kojih je 97 objavljeno u tisku, a 49 na internetskim portalima. Od navedenog broja, u 44 teksta izričito se govori o Vjeronauku, u 33 članka govori se o drugim temama i o Vjeronauku, a u 69 članaka Vjeronauk se usput spominje. Od, dakle, ukupno 146 tekstova o Vjeronauku, u 18 članaka (12,3%) govori se pozitivno o Vjeronauku, u 90 članaka (61,6%) negativno, u 10 članaka (6,8%) govori se neutralno, a u preostalih 28 tekstova to nije moguće odrediti. 

U napadima na Vjeronauk rijetko se koriste argumenti. To su kritike u kojima se paušalno procjenjuje Vjeronauk te koje zanemaruju ili krivo predstavljaju europsko iskustvo s obzirom na postojanje i identitet konfesionalnog Vjeronauka. 

Vjeronauk je izborni nastavni predmet i kao takav dio je razlikovnog kurikula, koji prema Nacionalnom okvirnom kurikulu iz 2011. godine čini, citiram: „dio obrazovnog standarda učenika“. To znači da bi učenici koji ne izaberu Vjeronauk (katolički ili bilo koji od ponuđenih – pravoslavni, protestantski, židovski, islamski) trebali pohađati neki drugi alternativni nastavni predmet. No ne bilo koji nastavni predmet. 

Primjerice, alternativni predmet stranom jeziku može biti neki drugi strani jezik, a alternativa Vjeronauku u osnovnoj školi mogao bi biti neki predmet etičkog usmjerenja, kao što je, primjerice, Etika u srednjim školama.  Nažalost, od 1991. godine, tj. uvođenja Vjeronauka u hrvatski obrazovni sustav, u osnovnoj školi nije ponuđen alternativni predmet za Vjeronauk. Dakle, nepostojanje alternativnog predmeta Vjeronauku problem je resornog ministarstva, a ne Vjeronauka. Stoga, osobno pozdravljam inicijativu gospodina Fuchsa koji je ponovno aktualizirao pitanje alternativnog predmeta za Vjeronauk. Nadam se da će sa svojim suradnicima osmisliti kurikul tog novog nastavnog predmeta koji će biti etičkog i odgojnog usmjerenja. Nadam se da će taj novi predmet amortizirati barem dio nepravednih napada na Vjeronauk. Važno je spomenuti i da Katolička Crkva nikada nije bila protiv uvođenja alternativnog premeta Vjeronauku.

No, bez obzira na nepostojanje alternativnog predmeta, želim istaknuti da sam se osobno puno puta uvjerila kako odgojno-obrazovni djelatnici redovito skrbe o djeci koja ne pohađaju Vjeronauk organizirajući im različite aktivnosti u vrijeme kad se odvija nastava Vjeronauka. Stoga, smatram da je internetska peticija kojom dio roditelja zahtijeva „žurno zbrinjavanje djece koja ne pohađaju Vjeronauk“, nepotrebna jer odgojno-obrazovni djelatnici vode brigu o svakom djetetu: onom koje pohađa Vjeronauk i onom koje ne pohađa Vjeronauk. Razumijem brigu roditelja za njihovu djecu, ali bojim se da navedena peticija opet pridonosi napadima na Vjeronauk i da se koristi kao podloga za nove napade, što je vidljivo iz različitih napisa u medijima.

Koliko se odgojno-obrazovni djelatnici angažiraju upravo oko učenika koji ne pohađaju Vjeronauk, osobito je vidljivo u ovoj tekućoj školskoj godini u kojoj škole rade u izvanrednim uvjetima. Primjerice, u nekim školama koje izvode nastavu po modelu A (licem u lice), nastava Vjeronauka odvija se isključivo online jer škole nemaju dovoljno prostora u kojima bi boravili učenici koji ne pohađaju nastavu Vjeronauka. Ili, primjerice, poznato mi je da mnogi vjeroučitelji rade u obje smjene u istom danu samo zato kako bi učenici koji ne pohađaju Vjeronauk imali što manje praznog hoda u rasporedu sati. Ne bi bilo zgorega imati malo više povjerenja u naše odgojno-obrazovne djelatnike. 

Prema podacima iz Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije od 521.964 učenika svih hrvatskih osnovnih i srednjih škola njih 425.530 pohađa Katolički vjeronauk, a oko 7500 učenika sluša Vjeronauk drugih vjerskih zajednica. Tako Katolički vjeronauk u osnovnim školama pohađa između 85 % i 90 % učenika, a u srednjim školama 78 %. 

U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nastavu Vjeronauka pohađa 95 % učenika osnovnih škola i 93 % učenika srednjih škola.

Glavne značajke Vjeronauka kao nastavnog predmeta, koje ističu svi nastavni planovi i programi iz Vjeronauka za osnovne i srednje škole od 1991. godine uključujući i najnoviji – Kurikulum nastavnog predmeta Katolički vjeronauk za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj, su: konfesionalno usmjeren, eminentno odgojan, dijaloški, ekumenski i međureligijski otvoren, promiče dijalog između vjere i kulture te izboran.

Vjeronauk po svojim ciljevima, sadržajima i odgojno-obrazovnim ishodima pridonosi promicanju temeljnih vrijednosti i kompetencija kurikula te daje značajan doprinos cjelovitomu odgoju i obrazovanju učenika. Promiče temeljna ljudska prava, slobodu i dobro učenika u njihovoj individualnosti i društvenosti te tako pridonosi promicanju općih odgojno-obrazovnih ciljeva, odnosno temeljnih znanja i vrijednosti demokratske, humane i pluralne škole. 

Postoje različiti modeli vjeronauka u školama. Republika Hrvatska izabrala je konfesionalni model Vjeronauka, nakon provedene javne rasprave 1991. godine. Taj model podrazumijeva ne samo održavanje Katoličkog vjeronauka, nego i Vjeronauka drugih konfesija. Stoga je Vlada Republike Hrvatske od d 2003. do 2014. godine sklopila osam ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa s različitim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj. 

Za konfesionalni model Vjeronauka odlučile su se sljedeće europske države: Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Finska, Latvija, Litva, Luksemburg, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, pokrajine Alsace i Lorraine u Francuskoj. Konfesionalni model imaju i Irska, Italija, Grčka, Malta i Rumunjska, ali samo za većinsku religiju. 

Osim konfesionalnog modela postoji i nadkonfesonalni model koji je isti za sve učenike. Taj model izabrale su: Danska, Estonija, Island, Norveška, Švedska, neki kantoni u Švicarskoj, Ukrajina i Velika Britanija. 

Koliko je meni poznato, Albanija, Francuska (osim dvije navedene pokrajine), Slovenija i Bjelorusija nemaju Vjeronauk u školama.

Po pitanju nastave Vjeronauka, dakle, Republika Hrvatska je usklađena s većinom europskih zemalja.  

Izvor: Narod.hr

21 čudesna stvar koja se događa u trenutku kad se križamo

Znak križa jednostavna je gesta i duboki izraz vjere za sve kršćane. Kao katolici, to je nešto što konkretno činimo kada ulazimo u crkvu, nakon pričesti, prije obroka, ali i svaki dan kada molimo. Ali što točno radimo kada se križamo? Evo 21 stvar koja se događa u trenutku kada se križamo:

1. Molimo se. Svoje molitve započinjemo i završavamo znakom križa, možda i ne shvaćajući da je sam taj znak molitva. Ako je molitva, u svojoj srži, “uzdizanje uma Bogu,” kao što je rekao sv. Ivan Damašćanski, onda znak križa to sigurno jest. “Znak križa nije prazna gesta, to je moćna molitva koja uključuje Duha Svetoga kao božanskog odvjetnika i sredstvo našeg uspješnog kršćanskog življenja”, piše Bert Ghezzi (Bert Ghezzi je američki katolik, popularni autor i govornik. Njegov poznati bestseler je knjiga „Znak križa: ponovno otkriće moći drevne molitve“).

2. Otvaramo se milosti. Kao sakramental, znak križa nas priprema za primanje Božjeg blagoslova i čini nas raspoloživima za suradnju s njegovom milosti, prema Ghezziju.

3. Posvećujemo dan. Kao čin koji se ponavlja u ključnim trenucima tijekom dana, znak križa posvećuje naš dan. “U svakom daljnjem koraku i trenutku, u svakom ulasku i izlasku, kada se odijevamo, kada se kupamo, kada sjedimo za stolom, kada palimo svjetiljke, na kauču, sjedalici, u svim običnim aktivnostima svakodnevnog života, činimo taj znak na čelu”, piše Tertulijan.

4. Cijelog sebe posvećujemo Kristu. Mičući ruke od čela do srca i zatim do oba ramena, tražimo Božji blagoslov za naš um, naše strasti i želje, naša tijela. Drugim riječima, znak križa obvezuje tijelo i dušu, um i srce, Kristu. “Neka obuzme cijelo tvoje biće – tijelo, dušu, um, volju, misli, osjećaje, djela – i označavajući križem, ojača i posveti sve u snazi Kristovoj, u ime trojedinog Boga”, rekao je suvremeni teolog Romano Guardini.

5. Sjećamo se utjelovljenja. Naš pokret ide prema dolje, od našeg čela do prsa “jer je Krist sišao s neba na zemlju”, napisao je Inocent III. u uputama o križanju. Držeći dva prsta zajedno – palac s prstenjakom ili drugim prstom – predstavlja također dvije Kristove naravi.

6. Sjećamo se muke Gospodnje. Općenito, križajući se, sjećamo se Kristova raspeća. Ovo sjećanje se produbljuje ako držimo otvorenom desnu ruku, koristeći svih pet prstiju da bismo napravili znak – što odgovara Kristovim ranama.

7. Potvrđujemo Trojstvo. Zazivajući ime Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, potvrđujemo svoju vjeru u trojedinog Boga. To se također potvrđuje kad koristimo tri prsta za križanje, prema riječima pape Inocenta III.

8. Usmjeravamo molitvu Bogu. Jedna od kušnji u molitvi je upućivati molitvu Bogu onako kako ga mi zamišljamo. Kad se to dogodi, naša molitva postaje više usmjerena na nas nego na susret sa živim Bogom. Znak križa nas odmah usmjerava na pravog Boga, prema Ghezziju: “Kada zazivamo Trojstvo, fiksiramo pažnju na Boga koji nas je stvorio, ne onog kojeg smo mi stvorili. Ostavljamo po strani naše slike i usmjeravamo molitve Bogu kakvim se objavio: Otac, Sin i Duh Sveti.”

9. Potvrđujemo izlaženje Sina i Duha. U prvom podizanju naše ruke prema čelu sjećamo se da je Otac prva osoba Trojstva. Spuštanjem ruke “izražavamo da Sin izlazi od Oca”. I, završavajući s Duhom Svetim, označavamo da Duh izlazi od Oca i Sina, prema sv. Franji Saleškom.

10. Izražavamo našu vjeru. Izražavajući našu vjeru u utjelovljenje, raspeće i Trojstvo, na neki način ispovijedamo našu vjeru riječima i gestama, izražavajući temeljne istine vjerovanja.

11. Zazivamo moć Božjeg imena. U Svetom pismu, Božje ime je moćno. U Poslanici Filipljanima (2,10) sveti Pavao nam kaže da “se na ime Isusovo prigne svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika”. I, u Ivanovu evanđelju (14,13-14), sam Isus kaže: “Što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se Otac proslavi u Sinu.“

12. Razapinjemo sami sebe s Kristom. Tko god želi slijediti Krista “mora se odreći samoga sebe” i “uzeti svoj križ”, kao što je Isus rekao učenicima u Matejevu evanđelju 16,24. “Razapet sam s Kristom”, piše sv. Pavao piše u Galaćanima 2,19. “Znak križa govori o našoj raspoloživosti da budemo njegovi učenici”, piše Ghezzi.

13. Tražimo potporu u našim trpljenjima. Dotičući se ramena u križanju tražimo da nas “podupire – pomaže – u našoj patnji”, piše Ghezzi.

14. Potvrđujemo naše krštenje. Koristeći iste riječi kojima smo kršteni, znakom križa “sumiramo i ponovno prihvaćamo naše krštenje”, kako kaže tadašnji kardinal Joseph Ratzinger.

15. Otklanjamo prokletstvo. Znak križa zaziva oproštenje grijeha i otklanjanje pada idući “od lijeve strane prokletstva do desne strane blagoslova”, prema Franji Saleškom. Pokret od lijeva na desno također označava naš budući prijelaz od današnjeg jada do buduće slave baš kao što je Krist “prešao iz smrti u život i iz Hada u raj”, napisao je papa Inocent II.

16. Obnavljamo se na Kristovu sliku. U Poslanici Kološanima 3, sv. Pavao koristi sliku odjeće kako bi opisao kako je naša grešna priroda preobražena u Kristu. Trebamo odbaciti starog čovjeka i odjenuti novog “koji se obnavlja … na sliku svoga Stvoritelja”, kaže Pavao. Crkveni oci su vidjeli vezu između ovog retka i skidanja Krista na križu, “što nas uči da je skidanje naše stare prirode u krštenju i oblačenje nove bilo sudjelovanje u Kristovu skidanju tijekom razapinjanja”, piše Ghezzi. Zaključuje da možemo gledati na znak križa kao “na naš način sudjelovanja u Kristovu svlačenju tijekom razapinjanja i oblačenje u slavu u njegovu uskrsnuću”. Tako, u znaku križa, radikalno se identificiramo s cijelim događajem razapinjanja – ne samo s onim dijelovima koje možemo prihvatiti ili koji su ugodni našim osjetilima.

17. Označavamo se Kristom. Starogrčka riječ za znak je sphragis, što je također bio znak vlasništva. Na primjer, pastir je označavao svoje ovce znakom sphragis. Čineći znak križa, označavamo da pripadamo Kristu, našem pravom pastiru.

18. Kristovi smo vojnici. Sphragis je također bio termin za generalovo ime koje je bilo tetovirano na njegovim vojnicima. Ovo je također duboka metafora za kršćanski život: iako možemo biti uspoređeni s ovcama u smislu da slijedimo Krista kao našeg pastira nismo pozvani ponašati se kao ovce. Pozvani smo biti Kristovim vojnicima. Kao što je sv. Pavao napisao u Efežanima 6: “Obucite bojnu opremu Božju da se možete spremno oduprijeti lukavstvima đavlovim. … uzmite kacigu spasenja i riječ Duha, tj. riječ Božju.”

19. Otklanjamo đavla. Znak križa je jedno od oružja koje koristimo u borbi s đavlom. Kao što je jedan srednjovjekovni propovjednik Aelfrik (opat Eynshama) rekao: “Čovjek može divno mahati rukama bez blagoslova osim ako napravi znak križa. Ali, ako to učini, neprijatelj će uskoro biti zastrašen pobjedničkim znakom.” U drugoj izjavi, koja se pripisuje sv. Ivanu Zlatoustom, kaže se da demoni “odlete” na znak križa “bojeći ga se kao štapa koji ih bije”.

20. Utvrđujemo se u Duhu. U Novom zavjetu, riječ sphragis, spomenuta iznad, katkad se također prevodi kao znak, kao i u Drugoj poslanici Korinćanima 1,22, gdje sv. Pavao piše da “onaj koji nam daje sigurnost u vama u Kristu i koji nas je pomazao je Bog; on nas je također označio u Duhu i izlio je Duha u naša srca kao prvi dar”. Čineći znak križa, još jednom se utvrđujemo u Duhu, zazivamo Njegovu moćnu intervenciju u našim životima.

21. Svjedočimo drugima. Kao gesta koja se često radi u javnosti, znak križa je jednostavan način da posvjedočimo svoju vjeru drugima. “Nemojmo se sramiti ispovijedati svoju vjeru u Razapetoga. Neka križ bude hrabri pečat našim prstima na našim obrvama, i na svemu; na kruhu koji jedemo, i čašama koje pijemo; na našim dolascima i izlascima; prije spavanja, kada liježemo i kada ustajemo; kada smo na putu i kada nismo”, piše sv. Ćiril Jeruzalemski.

Izvor: catholicexchange.com 

Raspored župne kateheze u školskoj godini 2020./2021. za župu Novi Bokanjac, Zadar

S mjerama predostrožnosti, rada, reda i molitve u novu školsku godinu!

mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Poruka nadbiskupa Hranića na početku nove školske godine 2020./2021.

  

“Navjestiteljsko poslanje ima svoju ozbiljnost i svetost. Posebno u ovim nepredvidivim vremenima! Budući da je pripovijedanje, kao temeljna misao pape Franje, osnovni put svake evangelizacije, cilj navjestiteljskog poslanja samo je srce evanđelja, koje se mora donijeti današnjem djetetu i odraslom čovjeku”, poručio je povodom nove školske godine, nadbiskup i predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju Đuro Hranić na početku školske i katehetske godine 2020./2021.

Poruku nadbiskupa Đure Hranića pročitajte u cijelosti:

Trpljenje iz ljubavi – sjeme novoga govora o kršćanskoj nadi

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, katehete i vjeroučitelji,
draga djeco i mladi, dragi roditelji!

„Svu svoju brigu povjerite njemu“ (1Pt 5,7). Tim je riječima papa Franjo završio razmatranje na dan molitve i klanjanja pred Presvetim na praznom Trgu sv. Petra, s kojega je 27. ožujka ove godine uputio blagoslov Urbi et orbi. Bila je to večer molitve za svijet i čovjeka koji su se našli pred velikom nepoznanicom bolesti i pandemije koronavirusa. Iz srca patnje, kao molitelj pred Bogom uime čitavoga čovječanstva, polazeći od straha i tjeskobe uplašenih apostola na olujnome moru (usp. Mk 4,35-41), ispovjedio je i našu svijest „da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno“. Bio je to trenutak tišine ‘Velike subote’ u kojoj se još nije prolomio uskrsni poklik „Aleluja“.

1. BOG BDIJE NAD SVIJETOM

Ljudska slabost i moć. Iznova smo, ovaj put na drastičan način, postali svjedocima ranjivosti globaliziranoga svijeta. Ne samo da nas ova kriza poučava granicama ljudske moći, nego duboko doživljavamo iskustvo da će se „ljudi u potpuno planiranom svijetu naći neopisivo usamljeni“ (papa Benedikt XVI.). Premda svaka osobna ljudska povijest ima neuništivu vrijednost, ona kao da danas nestaje pred globalnošću pandemije. O tome progovaraju također i filozofija te književnost: „Nije bilo više pojedinačnih sudbina nego samo kolektivna zbivanja, obuhvaćena kugom, i osjećaji koje su dijelili svi“ (Albert Camus, Kuga). No, iako pred silnim, žalosnim brojkama svakodnevno zaraženih polako gubimo osjećaj za dostojanstvo pojedinca koji pati ili umire, te se čini da ostajemo ravnodušni za njegovu sudbinu, moramo ipak primijetiti da je vrijeme kroz koje prolazimo istodobno i znak istinske moći čovječanstva: znak moći solidarnosti i požrtvovnosti za druge. Rastemo u svijesti da smo svi važni i potrebni, ‘svi pozvani veslati zajedno’, svi potrebni utjehe drugoga (…) svi dijelom stvarnosti kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći (usp. papa Franjo, Homilija 27. ožujka 2020.).

Govor i vjera Crkve u ovom vremenu. Sjena još uvijek do kraja nepoznate bolesti, kao i toliko puta u povijesti čovječanstva, zahtijeva od Crkve da se zadrži u tišini Velike subote. Kao što nije moguće sve sagledavati iz perspektive Kristova otkupljenja od grijeha samo po smrti na križu i vjerovati da je ova pandemija Božja kazna za novi, moderni, Oran (grad u kojemu se događa radnja Camusova romana Kuga), tako se ne može ni bezbrižno hrliti samo prema zori uskrsnoga dana. Patnja ima svoje dostojanstvo. Bog koji je tih i čija je ljubav „ponizna i diskretna“ (Tomaš Halik), jest Bog koji se nalazi i na bolničkom zaraznom odjelu. To je Bog koji daje san preumornim zdravstvenim djelatnicima. Bliz je i onima koji u ovim vremenima pokušavaju donijeti najbolje odluke. To je Bog koji umire zajedno s napuštenima, bez blizine njihovih najbližih. Od Crkve i od njezinih službenika sigurno se ne traži da uvijek i odmah imaju odgovore na sva pitanja te da svojim nedovoljno promišljenim teološkim stavovima i izjavama „profitiraju“ na ovoj krizi. Njezina je prvotna zadaća u ovom trenutku tražiti odgovore na pitanja: kako poučavati i ophoditi se prema konačnom, prema patnji i smrti; kako razumjeti Božji govor u događajima današnjice za koje je potrebno umijeće evanđeoskoga razlučivanja i „kontemplativne distanciranosti“ od osjećaja i predrasuda, od strahova i od želja; kako razumjeti govor znanstvenika i stručnjaka koji su sve svoje snage ujedinili kako bi pomogli čovječanstvu. Crkva sve to propituje, ali ona propituje i traži najprikladniji te cjelovit oblik svjedočenja vlastite vjere u Boga koji je prisutan i koji trajno bdije nad ovim svijetom.

2. NAVIJEŠTANJE BOŽJE RIJEČI U STVARNOSTI NOVOG NORMALNOG

„Čovjek zaslužuje priče koje su na njegovoj visini“ (papa Franjo, Poruka za dan sredstava društvenoga priopćavanja 2020.). Navjestiteljsko poslanje ima svoju ozbiljnost i svetost. Posebno u ovim nepredvidivim vremenima! Budući da je pripovijedanje, kao temeljna misao pape Franje, osnovni put svake evangelizacije, cilj navjestiteljskog poslanja samo je srce evanđelja, koje se mora donijeti današnjem djetetu i odraslom čovjeku. To je put koji ne može više voditi u svijet kakva nema, nego je to put u „novo normalno“. Jasno je da ćemo se na tom putu osim pripovijedanja služiti i ‘učenjem na daljinu’, odnosno svim mogućim suvremenim sredstvima, no Crkva i navjestitelji evanđelja nikada ne smiju zanemariti potrebu osobnoga prenošenja vjere i susreta s onima kojima smo poslani. „Pripovijest o Kristu nije ostavština prošlosti“ (papa Franjo). Riječ koju prenosimo gradi zajedništvo vjernika, utemeljeno na iskustvu živoga i prisutnoga Boga. „Naše pripovijesti nisu ništa više nego molitva da vrijeme, kakvo god da jest, u sebi nosi smisao“ (Timothy Radcliffe). Možda današnji čovjek sve više postaje „digitalan“, no vjera i zajedništvo ne mogu se u cijelosti izreći samo na taj način. „Možda i sama Crkva više neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti“ (papa Benedikt XVI.). I kao što je davno sjeme prvih mučenika procvalo u ljepotu kršćanstva, tako Crkva danas, u odnosu prema trpljenju i onima koji trpe, oblikuje novu mjeru čovječnosti (usp. papa Benedikt XVI., Spe salvi, br. 38.) i pronalazi novi izričaj naviještanja kršćanske nade koju nosimo u sebi.

Dragi svećenici, redovnice i redovnici, vjeroučitelji i katehete! Vrijeme koje je iza nas pokazalo je vašu veliku stvarateljsku i kreativnu moć u naviještanju kraljevstva Božjega. Mnogo je toga nastavilo živjeti i u redovitom pastoralu i evangelizaciji, mnogo će se toga još morati i učiniti. Na pronalaženju novoga govora, na predstavljanju drukčijega, a istoga kršćanstva, od srca vam svima zahvaljujemo. Oni koji se tim putem još nisu usudili krenuti, vjerojatno su pozvani slijediti riječi svećenika Panelouxa u spomenutom romanu Alberta Camusa: „Možda bismo trebali zavoljeti ono što ne razumijemo?“ Svi smo mi, naime, svjesni da je vjeronaučna nastava i katehetski susret najprije događaj komunikacije koja se događa isključivo preko vas, svećenika, kateheta i vjeroučitelja. Velika je u tom smislu vaša zadaća, ali i odgovornost!

Dragi učenici, dragi roditelji! Vrijeme koje je pred nama izazovno je vrijeme za sve nas. Zahvaljujem vam što ste i ove školske godine izabrali s nama ići dio zajedničkoga životnog puta. Premda u ovom trenutku još ne možemo reći što će nas sve na tom putu čekati, čvrsto vjerujem i znam da je na tom putu s nama Onaj koji će nam reći: „Ne bojte se. Ja sam s vama!“ (usp. Mk 6,50).

Đakovo, 23. kolovoza 2020.                           

                                                                    Đuro Hranić
predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju

44. katehetski dan Zadarske nadbiskupije

44. katehetski dan Zadarske nadbiskupije održao se u subotu, 5. rujna 2020. u pastoralnom centru župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. 

Uz poštivanje svih epidemioloških uputa i preporuka, susret je okupio svećenike, redovništvo, vjeroučitelje i katehete djelatne u vjeronaučnoj pouci u mjesnoj Crkvi, a započeo je u 9,30 sati molitvom Srednjeg časa. Nakon toga, razmatranje ‘Abeceda istinske komunikacije s Bogom i s ljudima’ izlaganje je imao zadarski otac nadbiskup mons. Želimir Puljić. 

Predavanje ‘Nastanak i konstitutivni elementi priručnika za rad s krizmanicima’ održala je č.s. dr. Marijana Mohorić, SCJ. Nakon toga započeo je rad u četiri skupine kojim su voditelji skupina upoznali sudionike s temama priručnika ‘Potvrđeni za život u punini’ s kratkom oglednom katehezom. 

Poslije rada u skupinama, mr. fra Žarko Relota govorio je o temi ‘I nas se to tiče’. 

Katehetski dan je završio diskusijom i završnom riječi oca nadbiskupa Puljića.

 

 

Udžbenici i radne bilježnice iz katoličkog vjeronauka za osnovnu školu, u školskoj godini 2020./2021.

Udžbenici i radne bilježnice iz vjeronauka za 1., 2., 3. i 4. razred osnovne škole:

Udžbenici iz vjeronauka za 5., 6., 7. i 8. razred osnovne škole:

Potvrđena tri scenarija za iduću školsku godinu

Na stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja je objavljen Akcijski plan za provedbu nastave na daljinu za iduću školsku godinu. Kako je već najavljeno tri su scenarija nastave za iduću školsku godinu. Koji će se scenarij primjenjivati, odlučit će se ovisno o epidemiološkoj situaciji.

Budući da struka još nije sigurna kakva nas epidemiološka situacija očekuje najesen, Akcijski plan predviđa tri scenarija na koja će se odvijati nastava.

Prvi je da se nastava pretežito odvija ‘uživo’ uz mogućnosti primjene nastave na daljinu za pojedine grupe učenika i studenata.

Drugi scenarij uključuje Mješoviti model nastave, a zasniva se na kombinaciji nastave ‘uživo’ i nastave na daljinu, ali tako da svi imaju elemente e-učenja.

Treća je mogućnost da se nastava pretežito provodi na daljinu, posredstvom tehnologije, uz mogućnosti vrednovanja na daljinu.

Ovisno o epidemiološkoj situaciji, novi ministar izabrat će s kojim scenarijem kreće nova školska godina. Valja napomenuti i kako se ta odluka, opet ovisno o epidemiološkoj situaciji, može mijenjati.