Gotovo u svim pastoralnim crkvenim
dokumentima, koji su se pojavili u ovih proteklih trideset godina, o župi se
govori kao osnovnoj strukturi, zajednici u kojoj se Crkva najlakše doživljava
kao zajednica, gdje ona u pravom smislu zadobiva svoj mjesni karakter i gdje
ona „dotiče“ obitelji i samu sebe. Župa je „krajnje mjesno očitovanje Crkve“
(Christifideles Laici, br. 26).Možemo reći da se tijekom godina postkoncilske obnove u velikoj mjeri dogodila promjena u ekleziološkom mišljenju. Crkva sebe danas doživljava puno složenije nego kad se definirala kao savršeno društvo. Danas je svjesna da mora postati dinamična zajednica ljudi. I zato nema sumnje da danas sve više prevladava model aktivne jezgre. Polazi se od liturgijske zajednice kao aktivne jezgre. Pastoral postaje kategorijalan, usmjeren prema kategorijama vjernika u bazi: obitelji, mladima, djeci, starijima, bolesnicima itd. Organizacija jezgre je bujna. Tu su suradnici, vijeća, sekcije, radne skupine, vjerničke udruge i dr. Socijalna dimenzija pastorala je također tu jako naglašena. Pastoralni model aktivne jezgre je nešto što najviše odgovara svima nama vjernicima koji redovito dolazimo na euharistijska slavlja.
Pastoralno je djelovanje u našoj župi danas je prikazano kroz pastoral kategorija u kojemu su nazočni: djeca, mladi, obitelji, stariji i bolesni.
Stvaranje i
zaživljavanje tih zajednica odnosno krugova kao katehetskih skupina zaista je
značajna novost u hrvatskoj katehezi, posebno kad se radi o odraslima, bilo
praktičnim vjernicima bilo onima koji su se od Crkve distancirali. Naime,
praksa susreta odraslih, također u obliku župnih tribina, s predavačkim stilom,
sve više gubi na značenju i sve je slabiji odaziv. Ljudi očekuju drugačiji
pristup u kojem će doći više do izražaja zajedništvo, međusobno uvažavanje,
izmjena misli, slušanje i međusobno pomaganje. A to se može događati u
zajednicama koje se formiraju »ciljano«, odnosno po nekom afinitetu, bez obzira
na dob i stalež. Stoga je potrebno maksimalno voditi računa o tome da sve treba
smjerati prema stvaranju župnog zajedništva, urastanju u to zajedništvo,
kako bi se župa doživljavala kao »Božja obitelj«, kao skupina braće koju
prožima jedan duh, »obiteljski bratski otvoren dom«, zajednica vjernika, mjesto
zajedništva vjernika. Jednom riječi, župna zajednica je »kuća otvorena za sve«
i u službi svima, odnosno, kako je volio reći papa Ivan XXIII, neka vrsta
»seoske česme« kojoj dolaze svi žedni. Temeljno je, dakle, pitanje što
učiniti da župa ne bude samo ustanova za »zadovoljenje vjerskih potreba«, već
da omogući prostor za stvarno kršćansko življenje, istinsko očovječenje i
socijalizaciju, kako u situacijama raširene anonimnosti svojstvene u velikim
modernim gradovima tako i u seoskim sredinama.
U formiranju
tih »posebnih zajednica« svaka župna zajednica, pod vodstvom župnika, pozvana
je vidjeti koji je vid okupljanja njoj potrebniji, odnosno koje bi se zajednice
trebale formirati. Zacijelo prednost imaju liturgijska, biblijska,
duhovno-molitvena i karitativna zajednica. Tim se zajednicama daju i posebna
imena o čemu odlučuju i sami članovi koji se u njima okupljaju. Osim
predloženih negdje će nositi ime po nekom blaženiku ili svecu, i dr.
Na crti već
iznesenoga cilja u pravcu stvaranja i življenja zajedništva posebne zajednice
ili živi vjernički krugovi omogućavaju stvaranje obiteljskog ozračja,
međugeneracijsko »prenošenje vjere«, a to znači i uključivanje u njih svih onih
koji žele zajednički rasti u vjeri, učiti (vježbati) kako bi pojedinačno i
zajednički djelovali iz vjere, ovisno o afinitetima skupine i zadacima koje
želi postaviti. Velika je, stoga, prednost tih zajednica što se u njih mogu
uključivati već djeca i mladi, posebno oni u višim razredima osnovne
škole. Jer tu je odlična prilika za »vježbanje« župnoga života. Izgleda
da će barem djelomično ostvarenje toga ideala biti test opstojnosti mnogih
župnih zajednica. Upravo, svaka zajednica preuzima određene »katehetske zadaće«
u okviru župne zajednice, a sve se slijeva u nedjelju euharistiju.
Bog vas blagoslovio!
