Pošalji Duha
svojega
„Duh Gospodnji ispunja svemir, i sve što on drži
ima dar govora, aleluja.“ - stoji u ulaznoj pjesmi svete mise na
Duhove. Ova izreka iz Knjige Mudrosti u svojoj se punini obistinila na dan
Pedesetnice kad se apostoli i oni što bijahu s njima „napuniše Duha Svetoga
i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti“.
Duhovski događaj je ostvarenje Isusova obećanja: „Ako ja odem, poslat ću vam
Branitelja.“ To je ono krštenje koje je navijestio prije svog Uzašašća: „Vi
ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.“ To je i ispunjenje
Isusovih riječi: „Neka pije koji vjeruje u mene! Rijeke će žive vode poteći
iz njega.“ Tumačeći ove riječi Evanđelist kaže: „To reče o Duhu koga su
imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada, doista, ne bijaše još došao, jer
Isus još ne bi proslavljen.“ Nije još, naime, došao u punini, ali ne
smijemo misliti da ga pravednici nisu imali. Evanđelje to svjedoči za
Elizabetu, za Šimuna i druge. Isus je kazao apostolima uoči svoje smrti: „Vi
ga poznajete, jer kod vas ostaje i u vama je.“
Vrhunac uskrsnuća
Na sam Uskrs, navečer, kad se ukazao Jedanaestorici,
Isus „dahne u njih" i daje im izvrsniji dar, neizmjeran kao što je
neizmjeran i Bog. Iako ga posjeduje onaj koji vjeruje u Krista, ipak ga može
još više primati i posjedovati. Njegov dolazak na sam dan Uskrsa svjedoči da je
taj neizrecivi dar usko povezan s vazmenim otajstvom; on je najuzvišeniji dar
Krista, koji nakon što je umro i uskrsnuo za otkupljenje ljudi, imade pravo i
moć da im ga podijeli. Dolazak Duha Svetoga na dan Pedesetnice obnavlja i
upotpunjuje taj dar, jer on više ne dolazi intimno i privatno kao na Uskrs, nego
svečano, uz izvanjska i jasna očitovanja. Sve to znači da dar Duha Svetoga nije
određen samo za malen broj izabranih, nego je namijenjen svim ljudima kao što
je za sve Krist umro, uskrsnuo i uzašao na nebo. Tako vazmeno otajstvo ne
kulminira samo u Uskrsnuću i Uzašašću nego i na dan Pedesetnice, kad se
zaključuje.
Dar jedinstva
Kad su ljudi u svojoj oholosti, izazivajući Boga,
htjeli sagraditi babilonski toranj, „pobrkaše im se jezici i nisu više
razumjeli“. Dolaskom Duha Svetoga dogodilo se protivno: ne zbrka jezika,
nego „dar“ jezika što je omogućilo međusobno razumijevanje ljudi iz „svakoga
naroda“. Prestala je podjela, počelo je stapanje naroda iz različitih zemalja.
To je osnovno djelovanje Duha Svetoga: stvaranje jedinstva, od različitih
naroda i ljudi učiniti jedan narod, narod Božji koji utvrđen ljubavlju koju
Branitelj izlijeva u srca ljudi. Na to je mislio sveti Pavao kad je pisao
Korinćanima: „U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni: bilo Židovi,
bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.“ Božanski
Utješitelj, Duh ljubavi, jest duh veza i jedinstva među vjernicima od kojih
čini jedno tijelo, mistično Tijelo Kristovo – Crkvu. To djelo, započeto na
Duhove, treba obnoviti lice zemlje kao što je jednog dana obnovilo srca
apostola otrgnuvši ih od njihova mentaliteta koji je još bio vezan uz
židovstvo. On ih je uputio u svijet da za Krista osvoje sve ljude, bez razlike
rasa i vjera. Dar jezika konkretno je olakšavao taj rad i prvoj Crkvi davao
mogućnost da se brže proširi.
Jezik ljubavi
A ako je taj dar s vremenom nestao, nadomješta ga
drugi koji nije manje moćan da privuče ljude Evanđelju i međusobno ih sjedini,
a to je ljubav. Svi razumiju govor ljubavi: učeni i neuki, sunarodnjaci i
stranci, oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. Upravo zbog toga potrebno je
čitavoj Crkvi i pojedinim vjernicima da se Duhovi obnavljaju. Makar je Duh
Sveti već prisutan, mi uvijek moramo moliti: „Dođi, Duše Sveti, ispuni
srca svojih vjernih i oganj svoje ljubavi u njima užezi.“ Duhovski događaj
ne može se stoga smatrati kao neko dovršeno zbivanje, nego kao stvarnost koja
neprestano djeluje u Crkvi. Duh Sveti koji je već prisutan u vjernicima, upravo
snagom te svoje prisutnosti, budi u njima želju da ga primaju u većoj punini.
On sam šiti njihova srca da ga budu sposobni primati uvijek sve više. Zato s
cijelom Crkvom molimo: Dođi Duše Sveti i obnovi nas.