Protivnike Presvetoga Trojstva (jednoga Boga u tri Osobe) mogli bismo podijeliti u dvije kategorije: na jedne koji ne vjeruju u Presveto Trojstvo jer ga ne mogu shvatiti, i druge koji ne vjeruju jer misle da ga je Katolička Crkva naprosto izmislila.
Prvi čine logičku pogrešku držeći da ono što oni ne mogu shvatiti ne može ni postojati. Ta je pretpostavka, dakako, potpuno kriva, jer već u prirodnom svijetu koji nas okružuje nailazimo na obilje neshvatljivih, no ipak sasvim stvarnih pojava. Tako primjerice baš nitko ne razumije što je zapravo ljudsko “ja”, što je njegova suština, nalazi li se ono u ruci, oku, srcu, mozgu ili negdje drugdje, pa ipak svi mi vjerujemo u svoje “ja”. Kad bismo mogli Boga shvatiti do kraja, on više i ne bi bio Bog, svemoćan i beskrajan, već naprotiv, takav bog bi bio niži i od čovjeka.
Među druge ubrajamo uglavnom pripadnike raznoraznih sekti i kultova. Oni smatraju da Presveto Trojstvo ne postoji, jer se riječ “Trojstvo” ne pojavljuje u Bibliji, iz čega onda slijedi da je Trojstvo zapravo katolička izmišljotina. Takvo je razmišljanje zapravo vrlo plitko, jer u Bibliji ne postoji ni riječ “Biblija”, pa bi po tome Biblija nijekala i vlastitu opstojnost. Riječ je o neshvaćanju razlike između koncepta (ideje) i termina (izraza) kojim se taj koncept opisuje. Koncept i pripadajući mu termin ne nastaju uvijek istodobno, što napose vrijedi u slučaju teško shvatljivih ideja, kad izraz znade kasniti i stoljećima. Ako riječ “Trojstvo” i nije postojala sve do drugog stoljeća, to nipošto ne znači da u međuvremenu nije postojala i ideja o njemu.
Nasuprot takvim tvrdnjama stoji činjenica da nam Bog već na samom početku svoje objave (oko 1500 godina prije Krista) daje obrise Presvetoga Trojstva. Ta već u prvoj i drugoj svojoj rečenici Biblija nam jasno veli: “U početku stvori Bog [hebrejski Elohim] nebo i zemlju… i Duh Božji lebdio je nad vodama.” Na istome mjestu, u 26. retku Bog govori: “Načinimo čovjeka na svoju sliku.” Malo kasnije isti Bog progovara: “Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo” (Post 11,7). Nastavak “im” u hebrejskom označava muški rod množine, pa stoga prvi biblijski redak doslovno preveden glasi: “U početku stvoriše Bogovi nebo i zemlju”. Jednina imenice Bog u hebrejskom je El, Elah ili Eloah. El se u Starom zavjetu pojavljuje 224 puta, Elah 89 puta, Eloah 45 puta, a Elohim čak 2222 puta. Svatko tko Bibliji pristupa otvorena srca mora se upitati zašto Bog u većini slučajeva (preko dvije tisuće puta) o sebi govori u množini. Osim toga opažamo da se Bog pojavljuje u prvom licu množine kad govori o svom djelovanju, iz čega slijedi da u njemu sudjeluje više osoba, jer bi inače glagolska množina izgubila smisao. Važno je pritom upozoriti i na to da u hebrejskom, nasuprot mnogim modernim jezicima, ne postoji pluralis majestaticus (uzvišena, “kraljevska množina”).
Jezgra Židovskog vjerovanja u Starom zavjetu sažeta je u rečenici: “Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Pnz 6,4). Tu je važno napomenuti da u hebrejskom postoje dvije riječi za “jedan”, pa tako ”ehad” znači “jedan u jedinstvu”, a ”jahid” znači “jedan u samoći”. Tako je primjerice brak ehad, jedan u jedinstvu, dok je udovac jahid, jedan u samoći. A Bog se već u Starom zavjetu jasno objavio kao jedan u jedinstvu. U gore napomenutom stihu stoji riječ ehad, pa bi dakle taj redak, doslovce preveden, glasio: “Jahve je jedan u jedinstvu.” No jedinstvo ne može postojati ako u njemu ne sudjeluje barem dvoje. Riječ ehad u hebrejskom uvijek označava jednog u jedinstvu, kao primjerice u rečenici: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno [ehad] tijelo” (Post 2,24). Na drugim mjestima, kad se “jedan” odnosi na “jednog u samoći”, nalazimo riječ jahid, kao u Post 22,2; Suci 11,34; Izr 4,3 i tako dalje.
Biblija nam priča (Post 18, 1-2) i kako se Jahve ukazao Abrahamu “kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege”, te veli: “Podigavši oči on spazi tri čovjeka […] Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: ‘Gospodine moj'”. Zatim u čitavom 18. poglavlju jasno vidimo da Abraham stalno razgovara s Jahvom u tri osobe. Kasnije prorok Izaija objavljuje koje su to tri osobe, mada to Židovima u to vrijeme još nije bilo razumljivo. Izaija nam kaže da će Jahve Bog poslati Ješuu (Isusa, što znači “Spasitelja”), pa već u sljedećem retku objašnjava: “Nije slao [Jahve] poslanika ni anđela, nego ih je sâm spasio”. Prema tome nas je spasio sam Bog, dakako u osobi Isusa. Iz toga onda nužno slijedi da je Isus druga Božanska osoba. Već u sljedećem retku prorok Izaija veli: “Ali se oni odmetnuše, ožalostiše sveti Duh njegov”. Tako u nekoliko redaka nalazimo Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetog (Iz 63,7-10).
Bog je Presveto Trojstvo objavio postupno. U Novom zavjetu koncept je Presvetoga Trojstva već sasvim jasan, te je nedostajala još samo prikladna riječ kojom bi se to otajstvo izrazilo. Tri božanske osobe sada susrećemo češće nego prije. Čim se Isus krstio, spustio se na nj Duh Sveti kao golub, a Otac je s neba rekao: “Ovo je Sin moj” (Mt 3,16-17). Prije nego što je uznesen na nebo, Isus je učenicima dao posljednje upute: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!” (Mt 28,19). Imamo, dakle, jedno (u jedinstvu) ime i tri osobe. Prvim je kršćanima koncept (ne termin) Presvetoga Trojstva bio toliko blizak, da im je ušao u svakodnevni govor: “Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama!” (2 Kor 13,13). Katolici i danas, svaki put kad se prekriže, to čine u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Najstariji sačuvani zapis termina “Trojstvo” potječe iz drugog stoljeća, kad ga Teofil Antiohijski navodi u obranu katoličke vjere (Autolycusu 2,15, 181. god.). Pretpostavlja se, međutim, da je taj izraz ušao u jezik još prije Teofila. Poslije drugog stoljeća, kod crkvenih ga otaca nalazimo već vrlo često. Tako Tertulijan, odgovarajući hereticima koji vjeruju da su Otac i Sin jedna osoba, piše: “Mi međutim, kao što smo to uistinu i oduvijek činili, vjerujemo da je Bog samo jedan, ali sa sljedećom raspodjelom, ili ekonomijom, kako mi to zovemo, naime da taj samo jedan Bog također ima samo jednog Sina […] koji je od Oca s neba poslao, prema svom vlastitom obećanju, Duha Svetoga, tog Utješitelja i Posvetitelja vjere onih koji vjeruju u Oca, i Sina, i Duha Svetoga […] Trojstvo je, kad se sve razložno razmotri, ustanovljena istina” (Tertullian: Adversus Praxean [Protiv Praxeana] 2-3, 216. god.).
