Kateheza IX. - Božji život

Život je dar – meditacija (fra Zvjezdan Linić)

Čovjek se često pita o tajni i o smislu života. Ta nam tajna svima izmiče. Uronjeni smo u život, ali ga ne možemo zarobiti, zagospodariti. Možemo samo prihvatiti život kao dar. Prema Bibliji i nauku Crkve život je jedinstven i neposredan dar Božji. Roditelji nose u sebi sposobnost ljubavi i darivanja, a u svojem biću nose i tajnu života. Ipak, i za njih je to tajna. Vjerujemo da čovjek postaje živo biće u jedinstvenom trenutku koji je povezan s čudesnim spajanjem ljudskih stanica u tijelu žene. Međutim, to je tek pretpostavka. Tajna istinitog života, dar života, načelo života ili, kako to volimo u običnom rječniku reći, duša ljudskog bića uvijek je neposredan Božji dar. Početak života je zapravo pravi Božji stvarateljski čin, kao ono na početku stvaranja - kako to opisuje biblijska Knjiga postanka. U svakom začeću Bog je na neposredan način Stvoritelj i Otac.

Odatle proizlazi zahtjev da čovjek koji želi istinski živjeti i ući u smisao vlastitog života ponire zapravo u tajnu Božje ljubavi i Božje volje. Obdareni smo životom. Bog nas je dozvao u život. On jedini zna cjelokupnu tajnu života, pa i ovog našeg života. Što dublje uđem u tu tajnu, što istinitije tražim volju Božju, to sam bliže samom smislu života. Moj će život procvasti puninom. Zato se u duhovnom rastu postavlja pred čovjeka poziv da istinski prihvati svoj život, i to ne samo u onom sudbonosnom času začeća, već i u svakom daljnjem času i to sa svim okolnostima koje život sobom nosi. Ne prihvaćati neke okolnosti vlastitog života koje ne možemo promijeniti, znači zapravo boriti se protiv samoga sebe, znači lišiti se punine života.

Svatko od nas ima svoje roditelje. Oni su samo obična ljudska stvorenja. Zato nije uvijek sigurno da nam oni mogu od časa začeća pružiti svu potrebnu ljubav i potvrdu života. Neki su u tome uspješniji, neki manje uspješni. Neki su i sami previše ranjeni u životu pa često ne znaju ni svojem djetetu darovati potrebnu ljubav. Zato se netko sjeća svojih roditelja s radošću, a netko misao na njih veže uz mučna sjećanja. Sve je to utkano u tajnu našega života.

Ipak, utješna je istina da je na početku tvog života netko tko te je od prvog časa silno želio i htio. Nitko od nas nije slučajno nastao. Bog je gospodar života i, prema tome, on je u početku svakog ljudskog bića. A Bog je ljubav. On je u svaki stvoreni život ugradio svoje srce, svoju ljubav. Stoga nitko nema pravo pomisliti da nije ljubljeno biće, da je kažnjen životom. U temeljima tvoga života nalazi se sva ljubav svijeta, nalazi se Bog. Prema tome imamo pravo radovati se životu.

Međutim, upravo zbog te činjenice otkrivamo da je život tajna i dragocjenost kojom ne možemo raspolagati, već je primiti, pohraniti i njegovati. Niti svojim niti tuđim životom ne možemo raspolagali, a pogotovo ne smijemo njime manipulirati. Svaki je ljudski život dragocjenost. Odatle utemeljenost stava vjernika koji priznaju Boga svojim Stvoriteljem i Ocem da nitko nema prava ugroziti svoj ili tuđi život. To vrijedi za svaki život u svakoj dobi: bilo u dobi od nekoliko tjedana pod srcem majke, bilo u djetinjoj, bilo u odrasloj ili u onoj staračkoj dobi. Bog je gospodar života.

---

Božji život u nama živi i djeluje po euharistiji

Ona je hrana duhovnog života u nama i postaje izvor milosti za nova nadahnuća. Tu se događa konkretna primjena spasenja i otkupljenja sada u Crkvi. Tako se povezuje tajna Utjelovljenja i otajstvo euharistije.

„Po njemu – euharistiji – postajemo dionici božanskog života. Mi se preobrazujemo u onoga koga primamo: uključeni smo u beskrajni dinamizam ljubavi. U nama se tada – po euharistiji – preobrazuje i sav svemir. Po Kristu – euharistiji, koja je sakrament jedinstva, mi se sjedinjujemo sa svim ljudima, koje on u svojoj ljubavi obuhvaća tvoreći svoju Crkvu.

Euharistija je izvor vrhunaravnoga života, mira i ljubavi; snaga Crkve i svijeta – zalog i stvarnost vječnosti.

Ono što je Otac nebeski, kao izvor života i mira, zamislio i ostvario po svom planu po Utjelovljenju za sve ljude po svome Sinu, izvoru svjetla za svakoga čovjeka; to se u euharistiji ostvaruje, i primjenjuju se plodovi Isusovog otkupljenja, njegove muke, smrti i uskrsnuća na sve dionike tajne euharistije.

Tu je sadržana nauka i vjera Crkve, temeljena na objavi, u euharistiji. Tu su i misli tolikih umova i svetaca – koji su u euharistiji našli sebe i Boga! Ne smije se zaboraviti da je euharistija „vrelo i vrhunac sveukupnog kršćanskog života“ i sakrament jedinstva nas s Bogom i nas po Bogu sa svim ljudima. To je tajna o kojoj trebamo znati, ali koju treba ljubiti, jer ona i nas pretvara u Ljubav. Zato je euharistija kruh svagdanji, zato nam je potrebna!

„Danas kada se želi sjediniti čovjeka na principima čistog humanističkog ateizma, ona nam je potrebna. Samo ona ima u sebi snagu besmrtnosti, snagu živoga Boga. Samo ona može da svlada u dušama i srcima očaj, da premosti provalije razdora izazvane grijehom; da spasi od beznađa i bezdana propasti. Jer, samo je jedan Bog, samo je jedna ljubav, koja nam se u euharistiji predaje.“ (dr. Stjepan Kožul)

POZIV – Božji san o čovjeku

Otac poziva

Poziv na život

Svačije postojanje je plod stvaralačke ljubavi Oca, njegove djelotvorne želje, njegove riječi koja potiče rađanje. Otac je izvor života. On svakoga čovjeka doziva imenom. Čovjek dolazi u život zato jer je ljubljen, zamišljen i željen od dobre Volje koja mu je dala prednost pred nepostojanjem, koja ga je ljubila još prije nego što on bijaše, koja ga je upoznala prije nego što je oblikovan u majčinoj utrobi, posvetila prije nego što dođe na svijet.
Čovjek je stvoren na sliku Božju, primio je život kao dar i pozvan je darivati život. Poziv na život je tajna, tajna osobite naklonosti i potpune darovanosti.
U toj perspektivi pozivanja u život jedna se stvar mora isključiti: da čovjek smatra postojanje kao nešto po sebi razumljivo, nužno, slučajno. Koliko god nama izgledalo da može biti ''slučajnih'' i neplaniranih života svi su oni dozvani i zaštićeni ljubavlju Oca. Možda ne izgleda lako u današnjoj kulturi iskusiti divljenje pred darom života.
Dok je lakše shvatiti smisao darovana života, života koji obiluje dobročinstvom prema drugima, potrebna je, međutim, zrelija svijest, određena duhovna formacija, da se shvati da je život svakog čovjeka, u svakome slučaju i prije bilo kojeg izbora, primljena ljubav i već skriva plan poziva.

Poziv na ljubav

Ljubav je puni smisao života. Bog je toliko ljubio čovjeka da mu je dao sam svoj život i osposobio ga živjeti i željeti dobro na božanski način. U tome iskazu ljubavi, ljubavi početaka, čovjek nalazi svoj temeljni poziv koji je ''sveti poziv'', i otkriva svoj vlastiti, nezamjenjivi identitet koji ga čini sličnim Bogu ''na sliku Svetoga'', koji ga je pozvao. ''Stvarajući čovjeka na svoju sliku i neprestano ga održavajući u bitku, Bog upisuje u čovječnost žene i muškarca poziv, a time i sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva. Ljubav je prema tome temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića.'' (sv. Ivan Pavao II, F.C.)
Zahvaljujući onoj ljubavi koja ga je stvorila nitko se ne može osjećati suvišnim, jer je pozvan odgovoriti prema planu koji je Bog zamislio upravo za njega.
I čovjek će biti sretan i potpuno ostvaren tada kada se nalazi na svome mjestu, prihvaćajući božanski odgojni prijedlog sa svim strahom i strahopoštovanjem koje izaziva takav zahtjev u srcu od mesa. Bog stvoritelj koji daje život, jest i Otac koji odgaja, izvlači iz ničega ono što još nije, da postane; izvlači iz srca čovjekova ono što je On postavio u njega da potpuno bude ono što jest i ono zašto ga je On pozvao, na njegov način.
Odatle nostalgija za beskonačnošću koju je Bog stavio u nutrinu svakoga. To je božanski pečat.

Poziv na božanski život

Poziv na božanski život slavi se u krštenju. U tom sakramentu Otac se prigiba s pažljivom nježnošću k stvorenju i uzima ga u svoj život, čini ga potpuno svojim djetetom. Ništa i nitko ne može izbrisati taj poziv.
Milošću krštenja Bog Otac posreduje da pokaže da je On, i samo On, autor spasenjskog plana unutar kojega svako ljudsko biće nalazi svoju osobnu ulogu. Njegov čin uvijek prethodi, ne očekuje inicijativu čovjeka, ne ovisi od čovjekovih zasluga, niti se oblikuje polazeći od njegovih sposobnosti ili raspoloženja. Otac je onaj koji poznaje, oblikuje, potiče, pečati, poziva još ''prije stvaranja svijeta''. I potom daje snagu, uvijek je blizu, podržava u naporima, Otac je i Majka zauvijek...
Od krštenika se očekuje odgovor ljubavi, uspostaviti djetinji odnos s njim i bratski odnos u obitelji djece Božje. Krštenik ne živi više samo sebi. Vjernost krštenju znači gledati prema gore, poput djece, da bi se spoznala Očeva volja i Njegov plan o vlastitom životu i budućnosti.

Sin poziva

Poziv na nasljedovanje

Isus je poslan od Oca da pozove čovjeka. Otac nas je stvorio u Sinu i zamilovao u Njemu. Isusa nas poziva da ga slijedimo u ljubavi prema Ocu. On koji je od Oca izišao, najbolje je mogao govoriti o Ocu. Ona je savršena slika Očeva. Zato nasljedujući Isusa postajemo mu sve sličniji, a time sve sličniji i sve bliži Ocu.
Isusovo evanđelje, njegovi susreti u razgovori jesu poziv na pitanje o vlastitom životu: ''Što učiniti od života? Koji je moj put?''

Poziv: dati život

Na što poziva Isus? Slijediti ga, biti i djelovati poput njega. Živjeti isti Njegov odnos prema Ocu i prema ljudima: prihvatiti život kao dar iz ruku Oca da bi se izgubilo i predalo taj dar onima koje mu je Otac povjerio. Isusovo poslanje jest: dati život. I svaki njegov učenik je poslan: ''Kao što mene posla Otac, tako i ja šaljem vas.''
Svaki pozvani je znak Isusa: na neki način Njegovo srce i Njegove ruke koje nastavljaju grliti male, ozdravljati bolesne, miriti grješnike i dati se razapeti na križ za ljubav prema svima. Biti za drugoga s Kristovim srcem – to je ostvarenje poziva.
Da bi poziv bio življen u punini, u dimenziji dara i poslanja, kršćanski život treba snažne poticaje, a nadasve duboko zajedništvo s Gospodinom: u slušanju, u dijalogu, u molitvi, u pounutrašnjenju osjećaja, u dopuštanju svakoga dana da ga On oblikuje i, povrh svega, u žarkoj želji da priopćuje svijetu život Oca.
Isusovo poslanje: dati život – najbolje se očituje u euharistiji. Tu se slavi Isusova smrt i uskrsnuće. I svaki vjernik je pozvan suobličiti se Kristu u euharistiji koja ujedno postaje snaga za život svijeta.

Duh poziva

Poziv na svjedočenje

Uoči svoje muke i smrti dok su učenici uplašeni i zbunjeni Isus im obećava svoju trajnu prisutnost: Duha. Taj Duh će nadalje pratiti učenike, ''poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh'', ''upućivat će vas u svu istinu.'' Duh će od sada pratiti učenike na putu do cilja, on će biti tješitelj, vođa, pratitelj. On će ih osposobljavati za svjedočenje: ''Duh će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti.'' Učenici će svjedočiti uvjerljivim riječima koje su sadržaj samoga poslanja. Oni će naviještati da je Isus život svijeta. Duh će čuvati Isusa u njihovim srcima.

Poziv na svetost

Duh Sveti potiče na neprestano obraćanje Bogu i na put suobličenja slici na koju smo stvoreni, a koja nam je najprepoznatljivija u Isusu Kristu. To je poziv na svetost. Svetost jest opći poziv svakog čovjeka, jest glavni put u koji se stječu sve staze posebnih poziva. Duh Sveti poziva i okuplja u zajedništvo. Postoje različita zvanja, službe i darovi u Crkvi. Zvanja su u crkvi potrebna u svojoj različitosti da se ostvari poziv Crkve. A poziv Crkve jest naviještati Isusa kao jedinog Spasitelja svijeta i svjedočiti ljubav prema svima. Originalnost svakog kršćanskog poziva očituje se kada se ispunjenje osobe uklopi u ostvarenje zajednice, kad osoba stavi svoje talente u službu zajednice. Tako se ide prema svetosti.

(Prema dokumentu Nova zvanja za novu Europu, KS, Zagreb,2000., br. 16 – 18)