I gle,
neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: "Učitelju, što mi je činiti
da život vječni baštinim?" A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako
čitaš?" Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca
svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga
bližnjega kao sebe samoga!" Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio.
To čini i živjet ćeš." Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: "A tko
je moj bližnji?" Isus prihvati i reče: "Čovjek neki silazio iz
Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše
ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga
i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki
Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije
rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u
gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru
i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se
budem vraćao.'" "Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji
onomu koji je upao među razbojnike?" On odgovori: "Onaj koji mu
iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!"
(Lk 10, 25-37)
Vjerojatno vam se nebrojeno puta dogodilo da pričate
neki vic i nakon prve rečenice uslijede besmislena pitanja: „A kako se zvao taj
čovjek? A šta je radio? Zašto je išao tim putem? …“ Zar nije točno da vam se
učini da vaš sugovornik čini sve da bi vam napakostio. E tako je to nekako bilo
i u današnjem ulomku iz Lukina evanđelja. Odnosi koji vladaju u ovom ulomku su
veoma zanimljivi, barem meni. Dakle, ustane neki zakonoznanac (čovjek koji
poznaje zakon) i upita Isusa o životu vječnom. Isus je osjetio da postoji nešto
u tom pitanju skriveno, ali se ne da. Traži od njega njegovo znanje: „U Zakonu
što piše? Kako čitaš?“ pita ga. Sasvim je logično da jedan zakonoznanac zna što
piše u Zakonu. Tako i odgovara. I ispravno odgovara. Za Isusa je nakon toga ova
raspravica mogla biti i završena, ali… ne da se zakonoznanac. Postavlja Isusu
pitanje koje će njega samoga dovesti na tanak led. Čovjek vičan Zakonu
postavlja Isus pitanje koje bi svatko od nas rado zaobišao: „Tko je moj
bližnji?“
Ako se želimo malo našaliti, mogli bismo Isusov
odgovor započeti rečenicom: Tražio si, sad ćeš i dobiti! Što je to zakonoznanac
tražio, a što je ustvari dobio? „Pravo si odgovorio“, veli Isus: „To čini i
živjet ćeš.“ Je li zakonoznanac htio da ga Isus i nakon drugog pitanja pohvali?
Moguće je. Odgovor je po njegovu nahođenju mogao biti otprilike ovakav: „Tvoji
bližnji su članovi tvoje obitelji i rodbine, ali ne daleke rodbine da ne bi smo
pretjerali s dobrotom. Eventualno pokušaj koji put štogod dobra učiniti pokojem
od svojih prijatelja, nikad ne znaš koga ćeš od njih zatrebati. Itd. itd. …“ Isus
međutim priča drugu priču. Izgovara riječi koje nisu mile ničijem uhu, a kamoli
pristranome srcu.
Priča k'o priča. Išao neki čovjek nekuda pa su ga neki
pretukli i ostavili polumrtva. Zatim dođe neki svećenik, vidi ga i lijepo
zaobiđe. Nije njegova zadaća da pomaže štajaznam kome. Potom levit. Vjerojatno
je imao isti izgovor. Oni su tzv. elita naroda. Nije njihovo da se baćkaju
takvim sitnicama. Uostalom, kao eliti bilo bi veoma nepogodno da ih ljudi vide
da pomažu nekoj skitnici. Mislim, to je sasvim normalan razvoj događaja.
Postoje tolike institucije (i u ono vrijeme) koje su u društvu samo zato da se
brinu za takve. Međutim, Isus ne bi bio Isus da njegova priča nema nastavak.
Samarijanacu, neprijatelju, nije važno odakle je unesrećeni, koja je njegova
životna priča, nije mu važno ni to da se nalazi na neprijateljskom području i
da je taj što leži vjerojatno iz tih krajeva, itd. Važnim mu postaje da je
čovjek povrijeđen i da je on sam dirnut time. Ljudskost je izronila na
površinu. Nismo li tomu i sami često svjedoci?
„Pa dobro“, rekli bismo: „pomogao mu je jer je bio u
prolazu.“ Ne, to nije istina. Primijetimo! Tko zna kamo se Samarijanac zaputio,
žuri li mu se ili ne, iščekuje li ga netko željno ili ne,… Ništa o tome ne
znamo. Iz ulomka je samo jasno da on sve svoje ostavlja po strani. Potom sve
što ima koristi da bi pomogao. A onda daje još više: „Ako što više potrošiš,
isplatit ću ti kad se budem vraćao.“ Na koncu, nije potrebno pojašnjavati.
Zakonoznanac je shvatio bit. Bližnji je onaj koji iskazuje milosrđe. Teorijski
promatrano, znamo to svi mi. Ali, ipak ostaju pitanja: „Tko je moj bližnji?
Kome sam ja bližnji? Što mi je činiti? Kad to znam, jesam li spreman ići pa
tako i raditi?“ E, ajmo biti face pa u današnjem individualističkom svijetu početi
činiti upravo tako!!!
Najbolja reklama evanđelja je –
biti DOBAR ČOVJEK.
Možeš ti padat na šest koljena u crkvi, ali vani se vidi kakav si čovjek, na
djelima prema drugima. Lako je bit kršćanin i dobar čovjek jednom u godini. Ili
povremeno. Naša
je VJERA na ispitu SVAKI DAN.
Svaki dan vani - djelima
- pokazuješ tko si i kakav si ...
* Djeco, tko je vaš bližnji? – To je, prije svih ostalih, -
tvoj
roditelj
koji se skrbi za tebe. Nekad ti je lakše poslušati nekog sa strane ko ti nije
ništa (!) , ... ali ako ti je lako biti dobar prema drugom zašto nisi dobar
prema svojim roditeljima, zašto si grub prema njima ... zašto prema njima ne
možeš biti dobar, ...nego im možda i prijetiš nekakvim 'plavim telefonom'?!
* Roditelji ... tko je njihov
bližnji?
– To je prije svega njihov
bračni drug,
onaj kojem su rekli 'da' dok nas smrt ne rastavi. Lako je bilo u početku biti
bližnji dok je bilo lijepih pogleda i lijepih riječi, a kasnije kad dođe
starost, bolest, nemoć – treba više strpljenja. Tu, prije svega trebaš biti –
bližnji.
... Pa imajmo prema svojim
bližnjima ... strpljenja ...
