Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH organizirali su u nedjelju 27. srpnja 2025., povodom 84. godišnjice Dana ustanka, narodni zbor u Srbu. Okupili su se predstavnici antifašističkih organizacija iz cijele Hrvatske, predstavnica Veleposlanstva Srbije u RH, predstavnici manjinskih vijeća srpske nacionalne manjine te Socijalističke radničke partije Hrvatske.
Desetljećima su nam podvaljivali da je komunistička revolucija isto što i istinska antifašistička borba, a zapravo je riječ o potpunim suprotnostima.
Postavlja se pitanje: što je zapravo antifašizam? Je li to borba za temeljna ljudska prava i slobode – dakle za demokraciju – i protiv svih oblika represije, odnosno totalitarizma? Ili je to samo floskula i krinka za neki drugi oblik totalitarizma koji se u praksi pokazao jednako zločinačkim, pa čak i pogubnijim od fašizma? Naravno, pritom mislim na komunizam.
Ako je antifašizam ono prvo – borba za slobodu, ljudska prava i demokraciju – tada sam ja najveći antifašist. Takav antifašizam slavi se u zapadnoj Europi. Takvi su bili i istinski antifašisti poput Roosevelta i Churchilla.
No, postoji i drugačiji "antifašizam" – onaj koji koriste pojedinci koji u svojim glavama stalno vode rat protiv "fašista", nazivajući tim imenom sve koji se ne uklapaju u njihov nakaradni sustav vrijednosti. Takvi ljudi, puni frustracija i kompleksa, često mrze sami sebe, a kako se ne bi suočili s tom činjenicom, projektiraju mržnju prema drugima i generiraju obrambeni mehanizam kojim sve oko sebe nazivaju fašistima. Oni su pravi fašisti današnjice.
Takav se "antifašizam" slavi u Putinovoj Rusiji, Bjelorusiji i Sjevernoj Koreji. Takvi "antifašisti" bili su Staljin, Pol Pot, Tito i slični zločinci, koji se ni po čemu ne razlikuju od Hitlera i Mussolinija.
Dovoljno je pročitati Rezoluciju Europskog parlamenta 2019/2819 te Rezoluciju 1481 Vijeća Europe (koju je usvojila i Republika Hrvatska) i pronaći potvrdu za sve što ovdje navodim.
Partizani su izgubili pravo pozivati se na antifašizam onog trenutka kada su počeli koristiti fašističke metode – masovna ubijanja. U svako mjesto koje su "oslobodili", odmah su slijedila ubojstva. Nisu ubijali samo zarobljene pripadnike neprijateljske vojske (što je samo po sebi ratni zločin), nego i intelektualce, obrtnike, zanatlije – sve koji su predstavljali potencijalnu prijetnju njihovoj ideologiji. Od tog pomora sposobnih i pametnih ljudi nikada se nismo u potpunosti oporavili.
Da bude jasno, sve što ovdje govorim odnosi se na zločinački komunistički sustav i one koji su ga vodili – Tita i ostalo rukovodstvo. Nemam ništa protiv običnog čovjeka koji je, spletom okolnosti, otišao u borbu protiv drugog zla – fašizma (pogotovo u Istri i Dalmaciji). Takvima ide priznanje, naravno, pod uvjetom da nisu činili ratne zločine, poput Sime Dubajića, Bude Lončara i sličnih crvenih kmera.
Te ljude ne treba zaboraviti ni vrijeđati, ali moramo biti svjesni da je iz njihove borbe nastao sustav koji je postao jednako zločinački kao i onaj protiv kojeg su se borili. Taj sustav – komunizam – bacio je neizbrisivu ljagu na njihovu legitimnu borbu protiv fašizma.
P.S. Komunizam i nacizam potpisali su pakt o prijateljstvu 1939. godine i zajedno raskomadali Poljsku. Tito je u to vrijeme bio kod svog gospodara Staljina, cinkao svoje dojučerašnje drugove i penjao se po partijskom vrhu preko njihovih leševa. Zanimljivo je da "antifašistička" borba u Jugoslaviji nije započela napadom Trećeg Reicha na Jugoslaviju ili uspostavom NDH, nego tek nakon što je nacistička Njemačka napala svog dojučerašnjeg saveznika – Sovjetski Savez. NDH je već tada postojala tri mjeseca. Razlog je jednostavan – nije se radilo o istinskom antifašizmu, već o komunističkoj revoluciji protiv dojučerašnjih saveznika.
Ti isti "antifašisti" su pod kokardama digli ustanak u Srbu i počinili genocid nad Hrvatima toga kraja (Boričevac, Drvar, Grahovo, Udbina). Čak su ubili i poznatog antifašista i "španjolskog borca" Marka Oreškovića Krntiju – samo zato što je bio Hrvat.
Dakle, jasno je kao dan: 1945. jedan mrak zamijenjen je drugim.
P.P.S. Najbolji primjer istinskog antifašizma su hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, koji su porazili fašiste pod simbolom petokrake i JNA – vojske koju su stvorili šumski razbojnici koje današnji "antifašisti", a zapravo crveni fašisti, još uvijek slave.
Izvor: Zadarski.hr
