01. 09. 2022.

Osvrt na objave i rasprave u hrvatskoj javnosti zbog riječkog svećenika koji je od civilno vjenčanog lezbijskog para dobio upit za krštenje djeteta dobivenog medicinski potpomognutom oplodnjom

Koje uvjete određuje kanonsko pravo da bi se dijete dopušteno krstilo?

Dva su temeljna uvjeta koja donosi kan. 868 Zakonika;

1. Pristanak barem jednog od roditelja ili onoga tko ih zakonito zamjenjuje. 

2. Da postoji osnovana nada za odgoj u katoličkoj vjeri.

Isti kanon određuje da se krštenje treba odgoditi ukoliko nedostaje ova nada katoličkog odgoja. Dalje nas zanima detaljnije obrazloženje ove nade, ili kako to Zakonik kaže "spes habeatur fundata eum in religione catholica educatum". Crkva ne određuje da sami roditelji moraju imati tu vjeru i sposobnost katoličkog odgoja kako bi se dijete smjelo krstiti. Da bi postojala "osnovana nada" onako kako to Crkva u Zakoniku kanonskog prava određuje potrebno je da u odgoju djeteta mogu sudjelovati barem kum, župnik, katehisti ili drugi članovi župne zajednice. Daljni zahtjevi kako bi se dijete krstilo bili bi nezakoniti. Minimalne i dovoljne garancije za "osnovanu nadu" za katolički odgoj djeteta jesu slijedeće: 

a) Roditelji se ne smiju protiviti vjeri i kršćanskog praksi djeteta, 

b) Izbor kuma koji u kršćanskoj praksi dijete može odgajati riječju i primjerom, 

c) Prihvaćanje pomoći od strane zajednice kao npr. dopuštenje djetetu da sudjeluje u župnoj katehezi.

Bog je svakom ljudskom biću dao pravo primiti nadnaravni život koji nam se daruje u sakramentu krštenja. Papa je svećenicima kazao: "Nikada nemojte odbijati krštenje djece". Potrebno je također voditi računa o nužnosti sakramenta krštenja za spasenje onako kako to Crkva uči.

Kad procjenjujemo treba li u pojedinačnom slučaju odbiti krštenje djeteta onda to treba činiti na temelju odredbi koje Crkva donosi. Kada je riječ o kompliciranim situacijama na paralelnim mjestima Zakonik određuje traženje savjeta mjesnog ordinarija (Biskup, Generalni vikar) čijeg se suda treba držati. To je npr. situacija i pitanje uskrate crkvenog sprovoda (Usp. kan. 1184). U situacijama koje bitno definiraju nečije živote treba biti maksimalno pažljiv.

Što je sa cjelokupnom javnošću i medijima kad komentiraju pojedinačne slučajeve? Najprije bi trebalo detaljno ispitati konkretnu situaciju, a onda odredbe Crkve. Kad to sve učinimo trebalo bi čuti što imaju reći oni koji su cijeli svoj život i obrazovanje posvetili teologiji, dakle pastirima Crkve. Ako budemo svi vodili Crkvu i bili kompetentni za sve ne znam do kud ćemo doći. Stvari nisu crno bijele i sasvim je pogrešno po bilo kakvom automatizmu sve situacije trpati u isti koš. Ako roditelji žive u grijehu ne znači da su samim time nesposobni prenijeti vjeru svojem djetetu koliko god to nekom čudno zvučalo. A tu su i drugi ljudi koji mogu i trebaju sudjelovati u prenošenju vjere. Kada bismo tvrdili suprotno pitam se što je sa tolikim rastavljenim i ponovno civilno vjenčanim roditeljima čiju smo djecu krstili ili pak sa onima koji još nisu bili vjenčani. Da li bi evanđeoski bilo uskratiti svoj toj djeci život u krsnoj milosti? 

A zadnja stvar koju u ovoj priči treba učiniti jeste ispitati vlastitu savjest pred Bogom kad pristupamo sakramentima i pitati se kakvo je stanje naše duše pred Bogom, što nam je Bog sve dao, koliko smo od toga zaslužili i koliko smo ga puta iznevjerili. Kad sve zbrojimo i oduzmemo neka svatko za sebe odgovori koliko je u stanju sjesti na sudačku stolicu.

Nema komentara:

Objavi komentar