21. 05. 2020.

Roditelji opet zbunjeni i u neizvjesnosti: poslati ili ne djecu u školu pod ovakvim epidemiološkim uvjetima?

Kako protumačiti rečenicu: "Od ponedjeljka 25.05.2020. svi učenici razredne nastave u osnovnoj školi mogu ići u školu"?

Kada su 11.05.2020. škole otvorene za razrednu nastavu, ali samo za učenike koji ispunjavaju određene uvjete, odaziv učenika je bio vrlo malen. Sva odgovornost slanja djece u školu prebačena je na roditelje i oni su očito savjesno odlučili da im je sigurnije, a i jednostavnije ostaviti djecu kod kuće i nastaviti sa školom na daljinu. 

Nova odluka, o mogućnosti pohađanja škole od narednog ponedjeljka 25.05.2020. za svu djecu razredne nastave ponovno stvara nedoumice, ali izaziva i ogorčenost roditelja o pozivanju djece u školu na samom kraju nastavne godine. Osim toga, odluka je opet vrlo nejasna i prebacuje svu odgovornost opet na roditelje. Citiram dio odluke:

Rad u predškolskim ustanovama i školama u sadašnjim epidemiološkim uvjetima uz poštovanje ovih uputa smatra se jednako sigurnim za djecu i za zaposlenike kao i rad od kuće odnosno ostanak kod kuće, te se omogućuje uključivanje sve djece u vrtiće i škole.

Popis mjera je zaista podugačak da ga ovdje navodim, a većina njih neostvariva. Da se ove odluke odnose na djelatnike nekog ureda, pohvalio bih organizaciju. Ali, ovo je škola! Jesu li osobe koje su tu odluku pisale ikada prošle kroz tu ustanovu? 

Dvadesetero djece organizirati u učionici s međusobnim razmakom od 1,5 m između svakoga? Koju to kvadraturu zahtjeva i koja škola ima takve prostorije?

Nimalo me zato ne čude reakcije roditelja po društvenim mrežama koje idu u smjeru "Okončajte ovu školsku godinu i prestanite mrcvariti djecu!".

I ja sam sve više sklon takvom mišljenju nakon svega što smo proživjeli, nakon svih promjena, prilagodbi na različite načine rada i svih preživljenih turbulencija uzrokovanim stalno novim uputama o radu koje nam stižu.

Smatram da vraćanje djece u školu u ovom trenutku ne smatram pozitivnim iz jednostavna dva razloga:

1. sigurnost djece
Prije dva dana vodio sam svoje dijete ortodontu. Pred zgradom medicinske sestre obučene u zaštitna odijela od glave do pete. Kontroliraju jesmo li naručeni u točno određeno vrijeme, jer inače nema ulaska. Uzimanje osobnih podataka, popunjavanje i potpisivanje upitnika. Mjerenje temperature, nošenje zaštitne maske i rukavica obavezno. Slijedi negodovanje što želim s djetetom ući u zgradu, jer ne puštaju pratnju. Čekanje pred zgradom, prije ulaska dezinfekcija ruku, kao i po izlasku.
Čemu dvostruka mjerila? Ako su škole sigurne da ih djeca mogu nesmetano pohađati, zašto druge ustanove drže i dalje ovako visoke mjere sigurnosti?

2. kontinuitet kod djece
Djeca vole kontinuitet, on im daje osjećaj sigurnosti. Nisu sretni kad ih se baca iz jedne situacije u drugu. Ima djece koja su sasvim lijepo prihvatila nastavu na daljinu. Savjesni su, odrađuju svoje zadatke. Više im se sviđaju projektni zadatci, nego dosadno učenje činjenica. Odrade zadatak i ne gube vrijeme kao u školi dok učitelj dodatno pojašnjava drugima ili ih ispituje, nego to vrijeme koriste da istražuju još nešto njima zanimljivo.
Željeli smo modernu nastavu, pa budimo onda hrabri i prihvatiti činjenicu da nekoj djeci povratak na staro i nije poželjan i primamljiv.

Budimo realni i iskreni, u normalnim okolnostima nastava, a tako je i bilo svake godine do sada, početkom lipnja završava. Ona prava nastava u koju ne računamo natezanje oko ispravka negativnih ocjena i animiranje učenika da se ne polijevaju vodom po školi za vrijeme odmora i poslije zadnjeg sata nastave.

Čemu onda slati djecu ove zadnje tjedne nastave pred nama? Da nadoknadimo propušteno? Da dobiju ocjene koje nisu tijekom nastave na daljinu?

Toliko puno pitanja, a niti jedan suvisli odgovor, samo preporuke: Od ponedjeljka djeca mogu ići u školu...

Mogu ili moraju?

Osnovna škola je obavezna, ona nije na relaciji "mogu ići, ali i ne moram".
Ovaj, mogu je samo spretno izbjegavanje odgovornosti od strane ministarstva i ostalih nadležnih koji sav teret svoje nesigurnosti i nedorečenosti prebacuju na roditelje.

Stvara li to ikakav osjećaj povjerenja kod roditelja? Većina nas je tijekom ovih mjeseci preuzela odgovornost za obrazovanje vlastite djece i mislim da smo to spremni odraditi i još ovih nekoliko tjedana pred nama.

Na kraju sam slobodan citirati mišljenje liječnika:

"Vodite računa da su djeca više od dva mjeseca provela u obiteljskom okruženju, relativno sterilnom zbog čega im je imunitet popustio. Susret sa svakim novim virusom ili bakterijom će vjerojatno izazvati reakciju. Pribrojite tome još i nestabilno i promjenjivo vrijeme..., a za svaku povišenu temperaturu ili bilo koji respiratorni simptom, obiteljski liječnik je dužan slati dijete na testiranje jer se još uvijek nalazimo u situaciji pojačanog opreza moguće zaraze corona virusom."

Ostanimo odgovorni!