Tradicija darivanja djece nastala je prema priči o ocu koji je imao tri kćeri i želio ih udati. Otac je ostao bez posla i bez novaca s kojim bi udao kćeri. Odlučio je novce zaraditi njihovom ljepotom i mladošću, a one su bile uplašene i molile se da se to ne dogodi. Nikola je nekako saznao za tu očevu odluku te im je odlučio pomoći. Dvije večeri za redom je kroz prozor ubacivao zlatnike kako bi kćeri imale dovoljno novaca za miraz. Treće večeri se Nikola bojao da ga otac ne uhvati te je ovaj put vrećicu sa zlatnicima ubacio kroz dimnjak, oni su pali u čarapu (u nekim pričama je to bila čizmica) koja se sušila pokraj kamina i tako je nastala tradicija stavljanja čizmica u prozor.
Nekada su večer prije Svetog Nikole selom hodali Nikola i njegov zločesti pratilac Krampus. On je bio sav u crvenom i nosio je lance koji su odzvanjali u zimskoj noći. Djeca su večer prije svetog Nikole čistila čizmice i stavljala ih na prozor. Ujutro su u čizmicama nalazili razne darove, poput naranči, jabuka, oraha, bombona zamotanih u celofan, a ako su bila jako dobra, znala se pronaći i poneka čokolada koja je u to vrijeme bila posebna i dosta rijetka. Šiba se često znala pronaći u čizmici, čak i ako su djeca bila dobra i to zato da ih se podsjeti kako moraju biti dobri i iduće godine. Na dan nevine dječice, 28. prosinca, djecu se „išibalo“ po tabanima tom šibom koju su dobili, kako bi bili zdravi i da ih se zaštiti od zmija.
U današnje vrijeme darovi su nešto moderniji, no iščekivanje i ushit kako bi se što prije vidjelo što je Sv. Nikola ostavio u čizmici jednaki su kao i u nekim prošlim vremenima.
Sveti Nikola, moli za nas!