Dovoljno je samo površinski zagrebati malo po površini po takvim stavovima da bi se vidjelo gdje im je temelj. Gotovo uvijek se može čuti: kad sam ja išao u školu, vjeronauk je bio u crkvama. A to "kad sam ja išao u školu" je vrijeme komunističke Jugoslavije. Tako smo došli do izvora i merituma: jugoslavenski totalitarni mentalitet još uvijek živi u glavama, ali i dušama, nekih naših ljudi i rezultira konkretnim totalitarnim mjerilima koja zastupaju. Jugoslavenska mjerila mjera su normalnog i nenormalnog u koja bismo još uvijek trebali vjerovati. A kada se tome još doda i jugoslavenska neinformiranost o položaju vjeronauka u Europi onda dobivamo grubu ideološku zaslijepljenost. Iz te zaslijepljenosti izlazi i prazna priča o nazadnom 'srednjovjekovnom eksperimentu' s uvođenjem vjeronauka nakon osamostaljenja Hrvatske. Nametnuto je mišljenje da je vjeronauk uveden u hrvatske škole na mjesto gdje ga nikada nije bilo. A istina je posve suprotna - vjeronauk nije uveden u hrvatske škole, nego je vraćen na mjesto s kojeg je nasilno izbačen od strane komunističkih vlasti početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Izbacivanju je prethodila grozomorna medijska kampanja i stvaranje ozračja da bi se to lakše učinilo. Vjeronauk je u hrvatske škole vraćen po demokratskom načelu, istom onom po kojem je već stoljećima gotovo neprekidno prisutan u najvećem broju demokratskih zemalja Europe. Zato bi puno bolje od okretanja praksi totalitarne propale Jugoslavije bilo okretanje Zapadu i njihovom stoljetnom iskustvu. Vjeronauk, ako izuzmemo vrlo kratke periode II. svjetskog rata, nikada nije bio izbacivan iz škola od Italije, Njemačke, preko Austrije do Finske. Netko ljude mora upoznavati s time da je normalno i napredno ono što ima demokratski Zapad, a ne ono što je bilo u totalitarnoj Jugoslaviji. U srazu s demokratskim Zapadom duhovno ozračje totalitarne Jugoslavije uvijek je bilo nazadno. I s obzirom na totalitarizam, nenormalno.
U duhu spomenutih jugoslavenskih mjerila izvođenje nastave vjeronauka u hrvatskim školama pretvara se u prvorazredni dokaz da Hrvatska nije sekularna država. Stvorilo se mišljenje da država ne može biti sekularna ako ima vjeronauk u javnim školama. Puno ih ozbiljno misli da nema sekularne države s vjeronaukom u školi. A ako opet samo površno promotrimo europske školske sustave, primjerice finski, onda vidimo uzornu, naprednu, demokratsku i sekularnu državu. A Finci u svojim školama imaju isti tip konfesionalnog vjeronauka kao i mi u Hrvatskoj. Ne samo to, imaju i jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sustava na svijetu. Ako bismo obrnuli uobičajene hrvatske teze po kojima je stanje u Hrvatskoj loše zato što je vjeronauk u školama, mogli bismo reći da je stanje u Finskoj tako dobro vjerojatno i zato što imaju konfesionalni vjeronauk u školama. Dakle, vjeronauk i napredni školski sustav itekako mogu ići ruku pod ruku. Pristupom u kojem se cijeni povijesna religija i njezino transcedentno iskustvo ne samo da se osmišljava materijalni i kulturni napredak naroda i društva u cjelini, nego mu se na području duhovnih motiva daju zamah i energija. Nema nikakve dvojbe, kvalitetan vjeronauk u hrvatskim školama pridonosi napredovanju cijelog društva i daje najbolje što je sekularnost može pružiti. Pametnom dosta!
