 |
| Mons. Đuro Hranić |
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovani vjeroučiteljice i vjeroučitelji, draga djeco i mladi, dragi
roditelji!
„Radost
evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji
prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne
praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa“ (papa
Franjo, Evangelii gaudium, br. 1). Na početku nove školske i katehetske
godine, a povodom dvadeset i pete godišnjice od ponovnoga uvođenja katoličkoga
vjeronauka u hrvatske škole, smatramo svojom obvezom podsjetiti na veliki
doprinos vjeronauka u školi kojemu je, kao i župnoj katehezi, jedna od
temeljnih zadaća naviještanje Radosne vijesti te pružanje mogućnosti osobnoga
susreta s Isusom Kristom.
1. Prije dvadeset i
pet godina. Svečano su odjekivale riječi hrvatskih biskupa
u Poruci o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici, upućene javnosti
u lipnju 1991. godine povodom ponovnoga uvođenja vjeronauka u školu: „Crkva se
smatra pozvanom i dužnom upoznati sve ljude koji to žele s porukom kršćanske
vjere o najdubljem smislu čovjekova života i svijeta. Ona to svoje poslanje na
poseban način ostvaruje prikladnim oblicima sustavnoga vjerskog odgoja i
obrazovanja (vjeronauka) ne samo u crkvenoj (župnoj) zajednici nego i u školi.
Na taj način Crkva istodobno ispunja svoju zadaću naviještanja Evanđelja i
svoju djelotvornu ljubav na području odgoja i obrazovanja mladih naraštaja“
(br. 1).
Ponovnim uvođenjem vjeronauka u školu Crkva je na vrlo konkretan način odgovorila Isusovu zahtjevu: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,20). Ispunjavajući taj nalog, izrečen bez granica i razlika, Crkva je s velikom ljubavlju pristupila svojoj evangelizacijskoj
zadaći. S jedne se strane ta zadaća temeljila na zapovijedi krštenja, a s druge strane na zapovijedi poučavanja. I jednoj i drugoj je zajedničko to što one ne govore o nekoj pravnoj formi, nego što pozivaju na stvaranje i oblikovanje novoga stila života i vjerovanja. Krštenju je prethodilo poučavanje, a poučavanje se 'nagrađivalo' krštenjem. Evangelizacija je postala dijelom obrazovanja, a obrazovanje dijelom evangelizacije, za koju je papa Benedikt XVI. ustvrdio da je 'najuzvišeniji čin ljubavi' (Poruka za korizmu 2013.).
2. Konfesionalni model vjeronauka. Konfesionalni model
vjeronauka, za koji su se prije dvadeset i pet godina odlučili naši hrvatski
biskupi, omogućuje evangelizacijski pristup poučavanju kršćanske vjere. Naime,
kao što ne postoji kršćanstvo koje ne bi bilo crkveno, tako se ni vjeronauk kao
predmet ne smije razumjeti samo kao dio odgojno-obrazovnoga sustava, nego prije
svega kao dio crkvene odgovornosti za odgojno-obrazovni sustav u Hrvatskoj.
Upravo njegova konfesionalnost nadilazi svaku specifičnu društvenu i
kulturološku formu očitovanja kršćanstva, a nauk ispunjava životom.
3. Crkva kao odvjetnica dostojanstva učenika. U
vremenu u kojemu čovjek sam sebi postavlja zadaću oblikovati drugoga čovjeka te
u tom smislu teži za obnovom odgojnoga i obrazovnog sustava, pri čemu se odgoj
i obrazovanje često shvaća kao oblikovanje čovjeka po mjeri potreba društva,
svjesna da postoji u čovjeku i ono nemjerljivo, Crkva poput drevne učiteljice
vjeruje i zna da „ne učimo samo po riječi koja odzvanja, nego i po istini koja
poučava i čovjeka vodi prema njegovoj nutrini“ (sv. Augustin). Tako je Crkva,
na određeni način, postala i jest odvjetnica dostojanstva učenika i njihova
života što je puno više od stečenih kompetencija i ispunjavanja kriterija,
često zadanih izvan sustava odgoja i obrazovanja. Čovjek je najprije stvoren na
sliku Božju, a Crkva je pozvana tu istinu tumačiti i štititi.
4. Moć vjeronauka leži u njegovoj nemoći. Naša je Crkva u posljednjih dvadeset i pet godina mnoge svoje snage uložila u
organizaciju sadržajno kvalitetnoga vjeronauka te na
obrazovanje vjeroučitelja i kateheta. Ono što je artikulirano kao jedan od
ciljeva vjeronauka, a odnosi se na omogućavanje osobnoga susreta s Kristom,
vjeroučitelji su pozvani ostvariti svojim nastojanjem i radom. No, živjeti s
Isusom Kristom, njega dotaknuti i slaviti, samo je djelomično moguće u okviru
vjeronauka u školi. Tako moć vjeronauka, pomalo paradoksalno, leži u njegovoj
nemoći. Ipak, ta nemoć dobiva svoju snagu u konkretnoj župnoj zajednici. Ona je
onaj izvor na kojemu su pozvani utažiti svoju žeđ svi koji čeznu za Živom
vodom, Isusom Kristom. Župna je zajednica izvorno mjesto susreta s Kristom i
mjesto slavljenja zajedničke kršćanske vjere. Vjeronauk u školi tako zahtijeva
i upućuje na potrebu župne kateheze. Ona afirmira njegovu važnost te mu daje
konačni oblik.
5. Župna zajednica kao izvorno mjesto naviještanja.
Danas smo svjesni činjenice da župna zajednica, zbog različitih okolnosti,
posrće u svojim nastojanjima da bude mjestom žive vjere u uskrsloga Krista.
Poteškoće na koje ona nailazi nalaze se kako izvan njezinih granica djelovanja,
tako i unutar njezina načina života. Naime, s jedne strane, svijet u kojemu
živimo, utemeljen često na 'etičkom egoizmu' kojemu je najvažnije ostvarenje
egoističnih ciljeva, u potpunosti izokreće zlatno pravilo Isusova govora na
gori: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima" (Mt 7,11). S druge strane postoje mnoge
poteškoće unutar same župne zajednice, koje pred nas stavljaju izazov pronalaženja
novih odgovora na pitanja: Kako poučavati i učiti te što znači današnjem
čovjeku život s Crkvom kao zajednicom vjernika čiji je član postao sakramentom
krsta? U traženju odgovora na ta, ali i ne samo ta pitanja, Crkva se iznova
okreće svojoj misionarskoj dimenziji djelovanja, njezinu najintimnijem
identitetu.
6. Budućnost evangelizacijskoga djelovanja u izvorima je prve Crkve. Evangelizacija, kako se danas naziva misijsko djelovanje Crkve i njezino naviještanje, iznova je postala izazovom života
župne zajednice. Povijest Crkve poznaje različite
načine misijskoga, odnosno evangelizacijskoga djelovanja. Ipak, sve se više
danas u okviru razmišljanja o (novoj) evangelizaciji otkrivaju ona dva modela
koja su Crkvu učinila onim što ona jest. Prvi je model kapilarno širenje vjere
svjedočanstvom života (u obitelji, među rodbinom, susjedima, prijateljima i
drugim različitim skupinama). Drugi je model onaj 'profesionalni' gdje
misionari (poput svetoga Pavla) pripovijedaju vlastita iskustva vjere širokim
slojevima i heterogenim skupinama. Obje su metode, kako to pokazuje povijest
misijskoga djelovanja Crkve, bile vrlo uspješne. Držimo stoga da je put
budućega evangelizacijskog djelovanja Crkve, između ostaloga, i povratak na
izvore. Na tom je tragu i papa Franjo koji veli: „... želimo se potpuno
uključiti u društvo, dijeleći život sa svima, slušajući njihove brige, pomažući
im materijalno i duhovno u njihovim potrebama, radujući se s onima koji su u
radosti, plačući s onima koji plaču i zauzimajući se, rame uz rame s drugima u
izgrađivanju novoga svijeta. Ali ne činimo to kao obvezu, kao teret koji nas
iscrpljuje, već kao osobni izbor koji nas ispunja radošću i daje smisao našem
životu“ (Evangelii gaudium, br. 269). Samo onaj, dakle, tko je
oduševljen – oduševljava! Samo onaj tko je susreo Isusa Krista, iznova
obnavljajući radost susreta s njim, može radosno naviještati njegovo
Kraljevstvo.
7. Snaženje župne kateheze. Draga braćo i sestre,
hrvatski su biskupi istaknuli da „školski vjeronauk ne može zamijeniti i učiniti
suvišnom župnu katehezu. Ta dva oblika nisu istovjetna, nego se nadopunjuju“ (Na
svetost pozvani, br. 25). Danas uviđamo da vjeronauk u školi zahtijeva i
župnu katehezu. Zahvaljujući vam za dosadašnju suradnju u vjerskom odgoju vaše
djece, nadam se da ćete u vremenu koje je pred nama svesrdno prihvatiti
nastojanja vaših župnih zajednica na planu dodatnog snaženja župne kateheze.
Neka nam zagovor Blažene Djevice Marije, zvijezde nove evangelizacije, pomogne
da otvorena srca prihvatimo radost evanđelja!
msgr. Đuro Hranić 