Na ovom Blog-u sam slobodan prenijeti zanimljiv članak sa portala Vjera i djela.com kojim se njegov autor Antun Budimir osvrnuo na iskustvo ishlapjelog stanja vjere u Njemačkoj kod njemačkih katolika, te optuživanju školskog vjeronauka u toj zemlji za takvo stanje, da bi se moglo na vrijeme prevenirati i reagirati kod nas u Hrvatskoj, te izbjeći da se slično kod hrvatskih katolika ne dogodi.
Ishlapjelo stanje vjere njemačkih katolika i optuživanje školskoga vjeronauka za takvo stanje hrvatskoj javnosti zainteresiranoj i zaduženoj za školski katolički vjeronauk može biti dobar poučak u raspravi o Prijedlogu kurikula Katoličkoga vjeronauka. Pogled preko plota u njemačko elementarno nepoznavanja vjere i raširenu apstinenciju od sakramentalnoga života mlađih katoličkih naraštaja sa školskim vjeronaukom iza sebe treba biti ozbiljna upozorba kako za nekoliko desetljeća u Hrvatskoj ne bi bila slična situacija i rasprave. A to znači da se Prijedlogu kurikula mora posvetiti odgovorna i detaljna pozornost osobito s aspekta konfesionalnosti i učinkovitosti, jer hrvatski radni materijal pokazuje sličnosti i određene dodirne točke s njemačkim dokumentima. Čitanjem ishoda, kao i njihovih razrada, stječe se dojam kako vjeronaučni sadržaj učenici dominantno trebaju prepoznati, opisivati, analizirati, objašnjavati, uspoređivati i prosuđivati. Jer takvi glagoli dominiraju u opisu ishoda poučavanja. Nigdje se u ishodima kada je govor o katoličkim sadržajima ne pojavljuju glagoli doživjeti, suobličiti, poosobiti, prakticirati, zauzeti stav ili živjeti. Kao da je vjeronaučni sadržaj nešto izvanjsko učeniku što bi on trebao upotrijebiti u svrhu „izgradnje i ostvarenja zrele osobe“ kao i za „odgovorno i zrelo razmišljanje s obzirom na religiju i vjeru“, ali ne i za formiranje katoličkoga identiteta, usvajanje sukladnoga moralnoga ponašanja i stvaranje osjećaja pripadnosti Katoličkoj Crkvi.
Njemačkim medijskim prostorom, kako crkvenim tako i sekularnim, zadnjih godina u kontekstu religioznih tema dominira teza kako je kršćanska vjera razvodnjena do neprepoznatljivosti čemu se ujedno pokušava pronaći uzroke. O toj je činjenici nedavno javno progovorio i njemački vatikanski kurijalni prelat nadbiskup Georg Gänswein prozivajući školski vjeronauk kao jednoga od sukrivaca takvoga stanja. Da vjera slabi i gubi snagu prelat Gänswein krivnju vidi u neuspješnom crkvenom navještaju. Smatra da odgovorni moraju nešto poduzeti kako bi otklonili neučinkovitost u školskom vjeronaučnom poučavanju. Po njemu Crkva treba hrabrije naviještati i ispovijedati zahtjevnu vjeru, a ne sekulariziranu i sladunjavu, jer razvodnjena vjera nikome nije potrebna niti je učinkovita. Nadbiskup Gänswein drži da mladi katolici često o svojoj vjeri ne znaju temeljne istine unatoč konfesionalnom školskom vjeronauku, pa onda s vjerom ne mogu ništa ni započeti. Odnosno ne može im biti središte i smjerokaz kroz život. A slično su mišljenje izrazili i neki drugi njemački katolički pastiri.
Naravno da su na takve izravne kritike reagirala tijela i udruge odgovorne za školski vjeronauk. U svojim očitovanjima nisu nijekali krizu vjere, ali su skidajući suodgovornost sa sebe krivnju prebacili na druge, odnosno župne zajednice. Pri tome su se vjeroučitelji pozvali da oni u školi samo provode odrednice temeljnoga dokumenta o školskom vjeronauku u Njemačkoj. A taj je temeljni dokument usvojen prije četiri desetljeća na sinodi u Würzburgu i u njemu stoji kako cilj vjeronaučne nastave ne treba primarno biti „posredovanje vjerskih istina Crkve“. Također da „se učenike u njihovoj spontanosti i iskustvu ne smije ograničavati na odgovore sukladne katoličkoj vjeri“. Za glavni cilj vjeronauka postavljena je „pomoć samoostvarenju učenika i mladih“. A taj se cilj učenicima treba omogućiti kroz „ljudsko iskustvo ljubavi i sreće“, kao i kroz socijalne i političke dimenzije društva. Za temeljni princip vjeronaučnoga poučavanja određena je povezanost (korelacija) vjeronaučnih sadržaja s interesima i iskustvima učenika i mladih. Rezultat svega je da u anketama mladi njemački katolici ne mogu povezati katoličke svetkovine poput Božića, Uskrsa i Duhova s njihovim biblijskim izvorima.
Taj konvergencijski i korelacijski model, uvjetovan prilagodbom duhu vremena, suvremenoj didaktici i ciljevima škole, te interesima i iskustvima učenika na kraju je suodgovoran za nestanak vjere. Prije svega nepoznavanjem temeljnih vjerskih istina i raširenim necrkvenim životom katolika koji su kroz više od deset godina pohađali školski vjeronauk. Vjeroučitelji su se u svojim reagiranjima pohvalili „uglednim mjestom vjeronauka u kanonu školski predmeta i njegovim bitnim i priznatim doprinosom općem obrazovanju“. No, na žalost, nisu naveli niti jedan specifično katolički i teološki razlog zadovoljstva izvedbom katoličke vjeronaučne nastave.
Kao odgovor na takvo mizerno vjersko stanje, većina tamošnje katoličke javnosti počinje zagovarati promjene u pravcu veće usmjerenosti na sadržaje, odnosno njihove veće usvojenosti od strane učenika,. Tako je ordinarij biskupije Fulda, biskup Heinz Josef Algermissen rekao da je „vjersko znanje na zastrašujuće niskoj razini“, te da vjerska pouka treba promjene u smjeru kateheze kako bi se zaustavio „tihi nestanak vjere“. Prvo upozorenje o potrebi revidiranja nastavne izvedbe školskoga vjeronauka njemačkim je biskupima prije deset godina uputio papa Benedikt XVI., ali su oni njegove smjernice izokrenuli u pohvalu postojećem modelu. Poput svoga prethodnika i papa Franjo je katoličkim pastirima za njihovoga posljednjega ad limina posjeta Vatikanu govorio o ishlapjeloj vjeri u Njemačkoj referirajući se na opće vjersko stanje.
Poučeni negativnim njemačkim iskustvom mjerodavni u Hrvatskoj ne smiju previdjeti da vjeronauk svojom religioznom naravi nadilazi usvjetovljenost sekularnih javnih škola, te da svoju bit ostvaruje tek ukoliko pripravlja poveznicu ovostranosti i onostranosti. Opravdava se samo ukoliko kod djece i mladih budi iskonsku čežnju za posve Drugim, a onda ju utažuje Isusovim evanđeljem. Prirodno je da ta upućenost na nešto posve Drugo u kurikulu Katoličkoga vjeronauka bude ostvarena kroz put, istinu i život Isusa Nazarećanina prema predaji Katoličke Crkve. Bez takve perspektive i svrhe vjeronauk bi izgubio smisao i mjesto u javnom školskom sustavu. Jer sve se školske ovovremene vrijednosti, zadaće i ciljevi mogu ostvariti i bez njega, ako se zaniječe religiozno-moralnu dimenziju učenika. Njegova neophodnost u odgojno-obrazovnom sustavu leži u činjenici što jedini učenicima može ukazati na vidike onkraj osjetilne stvarnosti i ponuditi im zadovoljavajući sadržaj za njihovu religioznu potrebu. Alat je u posjedu vjeronauka. Ostaje pitanje koliko će ga se vješto koristiti.
Neizravno neki kurikulni dokumenti pretpostavljaju takvu vjeronaučnu ulogu, jer pred nepredvidivim razvojem i izazovima 21. stoljeća osiguravaju sebi vlastitu otvorenost i razvojnost. A otvorenost i širina vjeronauka ide korak dalje i učenički um štiti od ograničavanja na empirijsku stvarnost i otvara mu polje neograničenih mogućnosti. Osiguravajući time slobodu umu da pokuša ‘svinuti prostor-vrijeme’ na zaprepaštenje empirije. I pravo pitati se što dolazi nakon. Takvu otvorenost pokušat će onemogućiti razni ideološki plenumaši i platformaši razotkriveni na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i rimskom sveučilištu La Sapienza. Oni se ne će zadovoljiti iznuđenom prilagodbom vjeronaučnih ishoda kako je učinjeno u Njemačkoj, jer iz globalnih odgojno-obrazovnih sustava žele eliminirati transcendenciju. Eventualnim ponavljanjem njemačkoga obrasca samo može biti nanesena golema šteta katoličkoj vjeri u Hrvatskoj. Ishodima treba dominirati prepoznatljiva konfesionalnost, jasna crkvena pripadnost i jednoznačan moralni stav. Jedino tako učenicima može pomoći u ostvarenju svih njihovih potencijala.
Neki početni prigovori na induktivnu metodu poučavanja upućuju možda na potrebu dodatnoga orijentiranja, jer je ona neupitna bar od Božjega poziva Abrahamu. U situaciji želje za zakonitim potomstvom Abraham je poučljiv i prijemčiv za obećanja sasvim novoga reda. Da Atenjanima navijesti Boga koji je uskrisio Isusa Nazarećanina sveti Pavao počinje od njihova spomenika nepoznatom bogu. Kolikima danas Isusov Bog je nepoznat, pa barataju s lažnim božanstvima. No, iz te situacije Atenjana zapadni čovjek, pa i učenik, ne će izaći bez jasne vizije u vjeronaučnom poučavanju koje polazeći odozdo ne staje negdje uz put kod vremenitih dobara, nego završava pred licem Isusa Krista, koji je Filipu odgovorio da se samo u njemu može prepoznati Boga. A koji tada postaje Otac. Priznanje katoličkih pastira iz Njemačke da je razvodnjeni i minimalistički vjeronauk sukrivac propasti vjere neoboriv je uputnik koji model i smjer odabrati u kurikulu.
Slobodan sam ovdje još jednom ponoviti, kako u sadašnjem Prijedlogu kurikula Katoličkog vjeronauka, u opisu nastavnog predmeta i na ostalim mjestima u dokumentu, više se radi o kurikulu kršćanske religijske kulture, nego Katoličkom vjeronauku, zbog čega sam jako zabrinut i osjećam se pozvan reagirati te pozvati da i drugi reagiraju na vrijeme.
