Bog
- prijatelj čovjekov
Čovjekov
se život prvenstveno sastoji u komunikaciji; ostvaruje se u odnosima s Bogom, s
bližnjima, sa samim sobom, sa svijetom oko sebe. Razina i kvaliteta tih odnosa,
koji se međusobno prožimaju, određuju na neki način samu vrijednost života. Za
čovjeka stvorena na sliku Božju blizak i prijateljski odnos s Bogom temelj je i
svojevrsno jamstvo za sklad i kvalitetu svekolikih odnosa u svijetu. Ispravan
odnos s Bogom neizbježno se, u pozitivnu smislu, odražava na čovjekov odnos
prema bližoj i daljnjoj okolini. No, nameće se pitanje: na temelju čega čovjek
može i treba definirati svoj odnos s Bogom. Odgovor je, barem što se biblijske
objave tiče, vrlo jednostavan: na temelju Božjega odnosa prema čovjeku. Pratimo
li povijest Božje objave tijekom povijesti saveza što ih Bog uvijek iznova
zasniva s ljudima, možemo uočiti određene konstante. Naime, već u samu činu
stvaranja koji je u Bibliji prikazan i kao svojevrstan oblik saveza Božji odnos
prema čovjeku je osoban, vrlo zauzet i prijateljski; odlikuje se vedrinom i
velikodušnošću. Bog čovjeka ne stvara serijski, nego pojedinačno, poput vrsna
umjetnika, Bog uživa u stvaranju, u "djelu ruku svojih"; upisuje se u
čovjeka, udahnjuje mu dušu, krasi ga crtama svoga lica: stvara ga na svoju
sliku, sebi slična, da bude biće njegove prijateljske prisutnosti, biće koje će
također, osobno, slobodno i kreativno moći ljubiti druga bića, na prvome
mjestu, dakako, Boga, svoga stvoritelja i najdragocjenijega prijatelja.
Stvarati - u Boga znači darivati, odnosno ljubiti. Ljubav i stvaranje u njemu
su jedno. Božji odnos prema čovjeku isključuje svaki oblik sebičnosti i
koristoljublja. Već je sveti Irenej istaknuo kako je Bog na početku oblikovao
Adama ne kao da bi nekoga trebao, nego da bi imao kome svoja dobročinstva
darovati.
Upravo
čin stvaranja žene, kako ga slikovito donosi drugo poglavlje Knjige Postanka,
zorno pokazuje Božju velikodušnost i brigu o čovjekovim potrebama, među kojima
potreba za drugim sebi jednakim, a opet od sebe različitim i komplementarnim
bićem, spada u čovjekovu osnovnu potrebu: "Nije dobro da čovjek bude
sam" (Post 2,18). Božji prijateljski odnos prema čovjeku podrazumijeva,
dakle, od sama početka, i čovjekov odnos prema drugome čovjeku; drugim
riječima, Božji osobni odnos prema pojedincu nije isključiv i zatvoren, nego je
otvoren i usmjeren prema širemu zajedništvu osoba. Ono što posebno upada u oči
u slikovitu izvješću o stvaranju čovjeka jest Adamovo oduševljenje ženom koju
mu je Bog udijelio (usp. Post 2,23). Bog, dakle, povezuje ljude i dariva ih
jedne drugima na zadovoljstvo i radost. To se, dakako, posebno odnosi na bračno
i obiteljsko zajedništvo, ali se također, tijekom povijesti spasenja, proteže
najprije u Starome zavjetu na izraelski narod, a u Novome zavjetu na Crkvu kao
novi Božji narod.
Budući
da je čovjek kao slika Božja ujedno i Božji sugovornik, sukladno Božjemu odnosu
prema čovjeku, i čovjekov odnos prema Bogu treba biti prijateljski: osoban i
kreativan, otvoren za zajedništvo s drugim osobama. Kao što se Bog u stvaranju
čovjeka ne ponavlja, nego se u svakome na nov i drukčiji način objavljuje i
daje, tako i čovjekov odgovor Bogu treba biti vlastit i izvoran; u vjeri ne bi
smjelo biti imitacije i jednoličnosti. Čovjek je pozvan uzvratiti Bogu s onim
što jest, s dušom i tijelom; u svoj odnos s njime trebao bi, dakle, uključiti
svoj um i osjećaje, tjelesne i duševne sposobnosti, mogućnosti svoga jezika i
vlastitosti svoje životne dobi, kulture i obrazovanja, sve ono što ga čini
jedincatim i neponovljivim.
Kao
što Bog ljubi čovjeka iskreno i nesebično, tako je i čovjek pozvan da njeguje
svoj odnos s Bogom ne radi određene koristi, nego radi zajedništva i
prijateljstva s njime, što je već u sebi vrhunska vrijednost. Vjera se ne bi
smjela svesti isključivo na sredstvo kojim želimo od Boga dobiti ovaj ili onaj
dar, nego prvenstveno treba biti životni i konkretan izraz onih mogućnosti koje
smo primili od Boga da bismo s njime mogli živjeti u trajnu prijateljstvu i
ljubavi.
Kao
što Božji odnos prema pojedincu od samoga početka uključuje i čovjekov odnos i
otvorenost prema drugome čovjeku, tako i obratno, čovjekov odnos prema Bogu
uključuje i sve odnose po kojima je pojedinac sastavni dio određene zajednice;
u pojedinačni i osobni odnos s Bogom nužno je upisana i komunitarna dimenzija
čovjekova postojanja. U zajedništvu s Bogom vjernik ne može i ne želi biti sam,
nego teži k tome da iskustvo svoga životnog odnosa s Bogom, svoju zahvalnost i
oduševljenje njegovom dobrotom i vjernošću izrazi i podijeli s drugima, da
zajedno sa svojim bližnjima živi u punu zajedništvu s Bogom. Tek sudjelovanje s
drugima u istome zajedništvu, "s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom
Kristom" za vjernika predstavlja potpunu radost (usp. 1 Iv 1,3-4). Prema
tome, bližnji, odnosno zajednica predstavljaju čovjekov nezaobilazan put do potpune
radosti u Bogu.
Riječ Tijelom postala
Evanđelje
božićne mise govori o Svjetlu koje svijetli u tami, o Onome koji dolazi k
svojima, ali ga oni ne primaju i prihvaćaju, govori o Riječi koja je tijelom
postala i prebivala među nama. Kada čitamo ovo evanđelje, ovaj hvalospjev na
početku Ivanova evanđelja, moramo se pomalo na nj priviknuti jer on govori o
božićnoj poruci drukčije nego smo na to naviknuti - o Mariji i Josipu, o
prenoćištu, o pastirima i anđelima. Ta varijanta radosne vijesti nam je bliža jer
je zornija, lakše nam je predočiva - o njoj nam govore jaslice.
Čujemo
poruku koja oduzima dah: Beskrajni, daleki Bog postaje u Isusu iz Nazareta
čovjek, dijeli s nama naš život, dolazi u ovaj svijet. Nasuprot shvaćanju da se
Bog Beskrajni ne može objaviti na ljudski način, već da kao Nepribliživi ostaje
nedostupan i nedohvatljiv, tako dalek da ljudi njegovo ime izražavaju pojmom
Riječ - nasuprot tome Ivan poručuje: dogodilo se nešto neviđeno. Ta Riječ, taj
daleki Bog je postao Tijelo, ušao je u ovaj svijet u jednom čovjeku. Više Ga se
ne mora tražiti u beskrajnosti svemira. Ne, sada je Bog na našoj zemlji, rođen
kao ljudsko dijete. I on je iskusio život koji mi živimo: biti rođen, morati
učiti, imati uspjeha i neuspjeha, osjetiti umor i neprijateljstvo i na kraju
mučno umrijeti.
Ali
zašto je Bog postao čovjekom? Zar je to morao? Pitanje koje je mučilo mnoge
teologe i filozofe svih stoljeća. Apostol Pavao označio je Isusa kao konačnog
čovjeka, tj. kao onoga koji nam donosi budućnost koja se sastoji u tome da Bog
želi biti jedno s čovjekom. Jedna pjesma kaže: »Bog je u tijelu, tko to može
razumjeti? Vrata života su otvorena.« Tako je opjevana tajna Božića u slici o
otvorenim vratima u život. Božji svijet nam je otvoren, pojavljuje se u našim
ljudskim dimenzijama i ostaje za nas ljude otvoren. Upravo to se dogodilo one
noći. Razlog dovoljan da svake godine poput pastira dolazimo k jaslicama i
divimo se tom događaju. To da je Bog postao čovjekom, da nije ostao pošteđen od
opasnosti i straha, da je morao doživjeti osamljenost i prezir - to baš i nije
razlog za divljenje! Ali upravo tu leži za čovjeka iskra nade. Biti siguran da
u svojim brigama, u strahu, u sumnjama nisi sam, jer tu je netko - dapače, Bog
sam, u istom položaju, solidaran s tobom, - to je razlog istinske radosti i
neslomljive nade. Bog je s nama, poziva nas da ga susretnemo u slabosti i
siromaštvu jednog djeteta, u čovjeku koji je bespomoćan i napušten, koji traži
sigurnost i skrovitost. Upravo u tome i po tome se događa Božić među nama!
