Ne zaboravimo obveze krštenja i potvrde
1. Na Mladu nedjelju u listopadu
2014. započeli smo treću godinu našeg hoda u vjeri kojoj ćemo dati
osobiti euharistijski sadržaj. Tijekom prve godine (2012/2013.)
naglašavalo se ono što je Drugi Vatikanski sabor govorio i pisao o
otajstvu Crkve i Božjeg naroda (LG 1-12), kao i ono što je o vjeri
uobličeno i formulirano u Apostolskom Vjerovanju. A onda tijekom prošle
(2013/2014.) godine osobitu pozornost posvetilo se gorućem problemu
promicanja dostojanstva braka i obitelji, kao i značenju Deset Božjih
zapovijedi za život i rad vjernika.
Ovo trogodišnje razdoblje pruža svima
prigodu da poput one Samarijanke iz evanđelja pođu češće do zdenca čuti
Isusa koji ih poziva i nudi izvor žive vode (Iv 4, 14). Isto tako ono bi
trebalo pomoći intenzivnije slaviti svetu misu koja je “vrhunac
djelovanja Crkve, a ujedno i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga” (Vrata vjere,
br. 9). Zbog toga je ova treća godina posvećena euharistiji. Svi smo
pozvani ne samo iznova otkrivati sadržaj vjere koju ispovijedamo, nego i
ne zaboravljati obveze koje smo preuzeli na krštenju i potvrdi. Jer,
duboka je veza između čina kojim se vjeruje i sadržaja vjere uz koji
dajemo svoj pristanak. A vjera bez djela mrtva je, veli sv. Jakov (Jak
2, 26). Osobitu pozornost posvetit ćemo tumačenju svete Mise, kao i
važnosti molitve u kršćanskom životu.
Učinimo euharistiju središtem života i poslanja
2. Budući da je euharistija
izvor i vrhunac života i poslanja Crkve, svojevremeno je Kongregacija
za božanski kult i disciplinu sakramenata objavila knjižicu uputstava o
stvarima koje se imaju održavati ili pak izbjegavati gledom na slavlje
Presvete Euharistije (“Redemtionis sacramentum” od 23. travnja 2004.).
U dokumentu je istaknuta obveza uvijek
osigurati takvo euharistijsko slavlje koje će biti dostojno tako velikog
Otajstva. A to vrijedi i danas. Vjernici naših župnih zajednica pozvani
su iskoristiti ovu godinu euharistije kako bi ovu divnu i svetu tajnu
učinili središtem svoga života. Jer, euharistija nije “tema poput drugih
tema”, već srž kršćanske vjere i života; kako pojedinih vjernika tako i
cijele zajednice župe, biskupije i sveopće Crkve. U svojoj
višeslojnosti euharistija ima teološki, liturgijski, duhovni i
pastoralni kontekst o čemu će biti govora tijekom ove pastoralne godine.
Kako bi se razumjelo teološki kontekst
euharistije, za koju velimo da je “tajna vjere”, nužno ju je promatrati
kroz “naočale biblijske objave” i “crkvene tradicije”. No, ona je u isto
vrijeme i “otajstvo svjetla” koje osvjetljava put vjere, kako to lijepo
prikazuje evanđelist Ivan u opisu dvojice učenika na putu u Emaus.
Biblijski prizor iz Eamausa dobra je “ikona za euharistijsku godinu” u
vidu navještaja i kateheze. Uz tekstove koji o tomu govore u Starom i u
Novom Zavjetu, kao i Tradicija, od Svetih Otaca do II. Vatikanskog
sabora, bit će potrebno iznova proučiti “Uredbu Rimskog misala” koja je
vrsno pomagalo kako slaviti euharistija s doličnim poštovanjem i
dostojanstvom. I posebice kako kod vjernika probuditi želju za
sjedinjenjem s Kristom i potaknuti ih na klanjanje pred euharistijskom
tajnom.
Slavimo svete Tajne dostojanstveno i opušteno
3. Proučavanje i obdržavanje
onoga što “Uredba Rimskoga misala” zahtjeva, pomaže svećenicima i
vjernicima da paze na prikladnost ambijenta gdje se slavlje obavlja
(oltar, ambon, sjedište..), te ih potiče da u tomu sudjeluju svjesno i
aktivno. A kako je liturgija “sveto skazanje”, u kojem svećenik prinosi
žrtvu “u ime Kristovo” (in persona Cristi), važno je učiniti da i drugi
sudinici slavlja vrše svoju ulogu: Đakoni, akoliti, ministranti,
pjevači, narod. Važno je takođe kakva je dinamika slavlja. Obavlja li se
s poštovanjem, dostojanstveno i opušteno, ili pak u žurbi i jurnjavi da
čim prije završi. Isto tako neobično je važno kako se koriste trenutci
šutnje, koja vrsta glazbe se upotrebljava i kakvo se pjevanje njeguje.
Godina koju posvećujemo euharistiji dobra je prigoda vidjeti što nam u
tom vidu treba popraviti i poboljšati. Nije bez razloga sveti Ivan Pavao
II. svojevremeno pisao kako bi se “postigao veliki napredak kad bi se
bolje i zauzetije slavila nedjeljna liturgija u župama, te uz to
pojačalo i klanjanje izvan svete Mise” (Ostani s nama, 29).
Svi sakramenti upravljeni su prema
euharistiji jer ona je u središtu ekonomije spasenja. I sve ih se osim
ispovijedi može slaviti sa svetom misom; kao uostaom i moljenje
Božanskog časoslova, polaganja zavjeta, podjeljivanje crkvenih službi i
sprovode. Gledom na nedjelju sveti Ivan Pavao II. je govorio da je ona
“sinteza kršćanskog življenja” (Dies Domini, 81), pa je treba
shvatiti kao “potrebu upisanu u dubini kršćanske duše”. Jer, nedjelja
nije samo “povijesno sjećanje i spomen na događaj ‘prvog dana u tjednu’,
već slavlje žive nazočnosti Uskrsloga među nama” (Dies Domini,
31). Uz nedjelju tu su neki liturgijski događaji tijekom godine na koje
valja osobito paziti, kao Sveto trodnevlje, Veliki četvrtak, uskrsno
bdjenje, Mali uskrs, Tjelovo.
Njegujmo duhovnost i pobožnost prema euharistiji
4. Euharistijska pobožnost i
duhovnost pruža mogućnost kršćanima i posebice slaviteljima ove velike
Tajne, očitovati svijetu plodove vjere koja je usidrena na svetim
znakovima, obredima i riječima koja onda biva hranom vjernika. Tu je
najprije čitanje i slušanje biblijskih tekstova koji su bitni dio
euharistijskog slavlja. Jer, to je “Riječ Gospodnja”, Riječ koja je
izišla iz Božjih usta. A sudjelovati na slavlju uključuje “disponiranost
slušati Gospodina koji govori”, te pripraviti navještaj “pobožnim
slušanjem i tišinom kako bi Riječ Božja dotakla život i prosvijetlila
ga” (Apostolsko pismo, “Ostani s nama, Gospodine”, 13). Gledom na
pobožnost klanjanja može se to vrijeme obogatiti tekstovima Svetog
Pisma, uz razmatranje trenutke šutnje. Može se moliti časoslov ili
krunica, a umjesto lauretanskih litanija preporuča se litanije Srcu
Isusovu i Predragocjenoj njegovoj krvi. Nije međutim dopustivo izlagati
Presveto samo radi blagoslova. Valja imati nešto vremena za molitvu,
adoraciju i šutnju.
Euharistija ima i svoje žrtveno
obilježje. Zbog toga se od štovatelja traži neka budu spremni živjeti
jedni za druge, darivati se i služiti braći u nevolji. Posebice neka
budu spremni podnositi križeve i teškoće koje život donosi u zvanju, na
poslu, u kući i na zadatku. I ne zaboravljati kako je sve dar na koji
valja odgovoriti uzdarjem, zahvalom; na svakom mjestu i u svako vrijeme.
Jer, euharistija nas upravlja i odgaja za osjećaje ljubavi,
razumijevanja i praštanja. Ona razgaljuje srca bračnih drugova, ublažuje
i umanjuje tugu i probleme napuštenih i bolesnih, prevladava sukobe
zavađenima, povezuje i usmjeruje prema zajedničkim ciljevima i idealima
zajedništva kako ga opisuju Djela apostolska. Tamo, naime, Luka opisuje
život prve kršćanske zajednice riječima: “Bijahu postojani u nauku
apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama” (Dj 2, 42).
Nije li ova godina euharistije dobra prigoda približiti se tom idealu,
kako na župskoj, tako i na nadbiskupijskoj razini?!
Ne dajmo mjesta tugi i malodušju kad je Krist među nama
5. A da bi se ušlo u otajstvo
euharistije, potrebne su vježbe duha, dani obnove i trenutci sabranosti i
euharistijske zahvale koja će nas dublje zahvatiti i usidriti u to
veliko otajstvo vjere. Ako duhovnost nije usidrena u šutnju i
kontemplaciju ovoga otajstva vjere, čovjek se lako izgubi u svakodnevnoj
trci, buci i galami. Spoznaja da je među nama Spasitelj i jedini
Otkupitelj čovjeka donosi radost u riječima, gestama i ponašanju. Zbog
toga vjernik ne poznaje tugu ni malodušje dok je blizu euharistije.
“Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima”, pitao je Isus
carinike i pismoznance (Mk 2, 19).
To nikako ne znači da oni hodaju s
“glavom u pijesku”, pa ne vide boli i patnje kojima su ljudi izloženi.
Naprotiv, kršćansko radosno srce vidi sunce iza oblaka i svjetlo iza
životne tame. Usprkos čestom ozračju Velikoga Petka vjernik je kadar s
radošću vidjeti i uskrsno jutro koje ga ispunja smislom i radošću.
Euharistijski Krist nas tješi “u svakoj našoj nevolji kako bismo i mi
sve koji su u nevolji mogli tješiti utjehom kojom nas same tješi Bog” (2
Kor 1, 4).
Euharistija kao izvor i vrhunac
cjelokupne evangelizacije stvara zajedništvo ljudi po Kristu, s Kristom i
u Kristu. Zbog toga u vidu trajnog naviještaja potrebno je vraćati se
izvorima svetih tajna. Jer, kako svjedočiti za Krista ako se ne hranimo
na izvorima euharistijskog zajedništva? Kako sudjelovati u misijskom
poslanju Crkve ako ne njegujemo euharistijski vez ljubavi koji nas
približava braći po vjeri i svakom čovjeku? S pravom se ovu božansku
hranu, koju primamo na našem putovanju, naziva “poputbinom”. Slično je
na svom putovanju prorok Ilija dobivao hranu kako bi kroz 40 dana i 40
noći izdržao na putu prema Horebu, te izvršio poslanje koje mu je Jahve
povjerio (1 Kr 19, 8). Iskoristimo i mi ovo razdoblje da produbimo
svijest o neizmjernom blagu što ga je Krist povjerio svojoj Crkvi. Nisu
nam nužni, a ni potrebni neki izvanredni zahvati. Dovoljno je ne
zadovoljiti se osrednošću naše duhovnosti, oživiti i osmisliti nedjeljna
liturgijska slavlja, te osnažiti i oplemeniti redovito euharistijsko
klanjanje izvan mise. Ako to dostojno učinimo, pomoći ćemo sebi i onima
kojima smo poslani navješćivati Riječ Božju i dijeliti svete Tajne. Tako
neka bude. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, v.r.
Zadar, 27. listopada 2014.
