„Otkako sam u Međugorju, a i prije toga, susretao sam ljude koji dolaze na ispovijed samo zato da se pridržavaju poruka koje potiču da se ispovijeda barem jednom mjesečno. No, često bi mi rekli: ‘Nemam što ispovjediti, ali sam svejedno došao na ispovijed.’
Tada sam upitao teologa: ‘Kako se treba ponašati u takvim slučajevima pokajanja? Što treba reći?’
On mi se nasmiješio i odgovorio: ‘Ne bojte se, oče. Kada vam kažu da nemaju grijeha, zajedno s njima zahvalite Gospodinu što ih nemaju. A zatim ih upitajte: “Jeste li u svakom slučaju ljubili Boga više od svega ostalog? I svoga bližnjega kao samoga sebe?”’
Pitajući i slušajući! Jer tko može reći da je ljubio savršeno? Dok to ne može tvrditi, mora priznati nešto i zato treba tražiti oprost.
U tom trenutku sam razumio riječi Svetog pisma gdje se kaže da i pravedan čovjek pogriješi sedam puta:
‘Pazite na sebe! Ako tvoj brat sagriješi, ukori ga; ako se pokaje, oprosti mu. I ako sagriješi sedam puta na dan protiv tebe i sedam puta ti kaže: kajem se – oprosti mu.’ (Lk 17,3-4)
To se lako događa i onda kad kažemo da nikoga ne mrzimo i da ljubimo druge kao sebe. Otkrivamo, zapravo, da još uvijek ne ljubimo Boga više od svega. Mislim da ne izričemo osudu kada kažemo da nitko ne može reći: ‘Moja ljubav je savršena. Moj osjećaj mira i volja za pomirenjem su tako savršeni da uvijek mogu pozitivno odgovoriti na pitanje: Jesi li uvijek ljubio Boga više od svega i svoga bližnjega kao sebe?’
Treba, međutim, dobro paziti – ovo se pitanje ne postavlja zato da bi se svaki put tražio grijeh, nego da bi se uvijek pronašao način da se čini još više dobra.“
Izvor:
Medjugorje tutti i giorni
