06. 09. 2025.

Malo da promislimo...

Hrvatski narod je brojčano mali, jedan od rijetkih koji se nije namnožio i postao moćan i slavan, ali nije ni nestao sa europske povijesnice naroda.

Nije se "prošetao pozornicom".

Međutim, (činjenica je to), nije ni zaorao duboke brazde na njivama europske povijesti, kulture, znanosti, gospodarstva...

Iako, je bilo i plugova i orača.

I njive.

I oranja.

Zašto je to tako?

Zašto se brazde naših orača sklapaju odmah iza pluga, kao da ih oru i "redaju" po moru, a ne po teškoj, rodnoj i plodnoj zemlji crnici?

Bog nam je, i kao ljudima i kao narodu, dao darove mnoge, mnogi su te darove, (kroz povijest), primili, učinili s njima ono zbog čega su ih i dobili, s drugima ih dijelili, ali gotovo jednak broj njihovih bližnjih su svoje darove ljubomorno za sebe čuvali i okretali protiv prvih.

Rezultanta u tom "poligonu sila", (ako na taj način pokušavamo shvatiti povijesnicu našeg naroda u gibanju), je i po pravcu i po veličini oko nule.

Ako se pojavi pojedinac ili skupina koji mogu, znaju i hoće, pokrenuti kotače "kola", (transportera), u kojemu se nalazi naš narod, uvijek se, nepogriješivo pojavi dovoljan broj onih koji djeluju u suprotnom smjeru.

Iz neznanja, straha od promjena, intelektualne ili tjelesne lijenosti, osobnih ili partikularnih interesa, ljudskoga jala, profesionalne zavisti, i otporom prema redu i poretku koji ne dolazi izvana i neutraliziraju proces.

Začuđujuća je ta nabrušenost, unutarnji otpori pozitivnim procesima, ustrajnost u međusobnim "ratovima" i pojedinačnim obračunima, mar i žar s kojim im pristupamo, iracionalna oikofobičnost, "kreativnost" u oblicima i metodama otpora, nerealne ambicije prevelikog broja pojedinaca, mesijanstvo, egomanija, ...

I nasuprot tomu, prihvaćanje vanjskih silnica, pozitivno interferiranje s njima, pokornost, (pa čak i strahopoštovanje), prema stranim gospodarima, sklonost zanemarivanju intetesa naroda i države u odnosu prema drugim narodima i državama koja je bar onolika, koliko je velika sebična, beskrupulozna, bespoštedna, surova, ... borba za osobne interese između nas.

Na svim područjima ljudskog djelovanja, u svim međuljudskim odnosima, od onih unutar braka, obitelji, na radnom mjestu, na ulici, u spontanom druženju, na svim razinama, (bez obzira na spol, obrazovanje, socijalni status, dob, ...), nastojimo uspostaviti sebičnu, grubu i rigidnu hijerarhiju utemeljenu na moći kojom raspolažemo, ucjeni, prinudi, ...

U ostvarenju svojih sebičnih, nedomišljenih, (nerijetko i besmislenih), ciljeva spremni smo slagati, ukrasti, prevariti, zanijekati, nasrnuti, udružiti se "protiv" nekoga i nečega ako ga (to) ne možemo oboriti sami.

Rijetko se, vrlo rijetko, udružujemo za ostvarenje dobra.

Ako se to i dogodi, najčešće se radi o manipulaciji iza koje stoji neki krajnji, netransparentni ciljevi.

A obitavamo, (više od tisućljeća), na prekrasnom komadu ozemlja, u gostoljubivom i ugodnom podneblju, koje mnogi žele za sebe.

I kroz povijest su pokušavali ili njih prisvojiti, ili nas porobiti.

Ili oboje.

Nakon nepunih 890 godina, uspjeli smo stvoriti i obraniti svoju nacionalnu, međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku.

I što činimo s njom?

Jesmo li joj povijest okupali istinom?

Jesmo li svoj narod okupili oko zajedničkih ciljeva koji vode u stabilnost i prosperitet zajednice, služe općem dobru i zdravom blagostanju pojedinca?

Jesmo li uspostavili hijerarhiju koja se temelji na znanju koje ne bježi od morala, na čestitosti poštenju i dobroj volji, na zdravoj kompeticiji, na stvaranju društva u središtu kojega je čovjek, (onakav kakav je stvoren od Boga), jesmo li mladima prenijeli ono što smo besplatno primili od predaka, jesmo li ...?

A mogli smo, i mogli bi - puno više.

Imamo potencijala.

Primili smo mnoge darove.

Besplatno, ali ne da bi ih proćerdali, nego da bi ih oplemenili, umnožili i dijelili.

Umjesto toga mi smo prekinuli nit.

Ono što smo primili od predaka nismo prenijeli na nasljednike, i uskratili im to bogatstvo znanja i iskustva.

Jesmo li imali pravo to učiniti.

Istina, nismo svi jednako darovani, ali se zato od nas i ne očekuje jednak doprinos.

Zašto se ponašamo destruktivno i prema sebi, i prema onima koje volimo i prema narodu kojega smo dio i prema državi bez koje nećemo opstati.

Pritisnule su nas mnoge nevolje.

Odali smo se sebičnom hedonizmu, bakanalijama, perverznim užicima, ovisnostima, ...

Prihvatili smo poganske kultove, (tijela, mladosti, ljepote, zdravlja, ...).

Izgubili smo osjećaj međuovisnosti i zajedništva.

"Želim biti neovisan da bih SAM mogao živjeti svoju nesreću"!

"Ne želim biti u zajednici da bih imao s kime dijeliti svoju sreću"!

To nas je odvelo u dekadenciju, koja je između ostalog, rezultirala depopulacijom.

Nestajemo kao lanjski snijeg.

Unuci nam se rađaju po bijelom svijetu.

Umiremo sami ili u "umiraonicama"!

A mogli smo, i još možemo, drugačije.

Bolje!


Izvor: Ilija Vincetić