Talijani rado prate Paola Crepeta, psihijatra i sociologa, pedagoga, esejista i komentatora. Ima 72 godine i napisao je 42 knjige. Kaže da mu otac, unatoč stručnim postignućima, nikad nije rekao 'bravo', a tek je na dan očeva sprovoda otkrio koliko ga je otac cijenio.
Crepet je čovjek koji godinama otvoreno upozorava na štetne posljedice digitalne tehnologije, prokazuje raspadajuće stanje obiteljskog suživota i škole, itd. Govori ono što mnogi prešućuju. Često su njegove smjernice predmet spora i rasprava. Redovito ističe da se mnogi očevi i majke ne prepoznaju u onome kako on opisuje suvremene roditelje. Ne oglušuje se ni na kritike svojih kolega.
Nije rijetkost da ga na društvenim mrežama ismijavaju i nazivaju senilnim starcem i zatucanim psihologom. Gostuje u novinama i na portalima. Puni kazališta i arene poput pop-zvijezda. Neki ga zovu televizijskim psihologom, a drugi najpoznatijim živućim provokatorom. Više puta je kazao da ne zna što bi drugo bio intelektualac ako ne onaj koji govori neugodne stvari.
Kratkim odgovorima ukazuje na bitno. To što puni kina i prodaje mnogo knjiga smatra dokazom da su ljudi zbunjeni, jer, kako kaže, ne pripada tzv. glavnoj struji. Uostalom, ljudi putuju stotinama kilometara da bi ga uživo slušali. Međutim, ako su njegovi zaključci o Italiji istiniti, onda smo i mi u Hrvatskoj u velikoj krizi i svima nam je potrebno buđenje.
Promjene u obitelji i školi događaju se već godinama, ali, kako Crepet kaže, nema želje za promjenom u današnjoj kulturi koja anestetizira ljude. Odgovornost je nestala, a prevladava ravnodušnost. Smatra da roditelji ne znaju što učiniti. Roditelje dvanaestogodišnjaka, one koji sada imaju između 40 i 50 godina, smatra najgorima u povijesti, jer su odrastanjem usvojili ideju da se djeci ne smiju postavljati granice i da im treba uvijek olakšati život. Drugo, nestala je obitelj. Pretvorena je u svojevrsni kamp u kojem se svatko povlači u svoj šator. Roditelji često odustaju od svoje uloge, prijateljuju s djecom i ne znaju reći 'ne'. Učitelji su zapostavljeni i ismijavani. Štoviše, postaju objekt nasilja. Već u vrtiću djeca se navikavaju u svemu biti glavni. Ako ih učitelji kazne, dolaze roditelji i bune se.
Međutim, kaže Crepet, ništa se ne događa slučajno ili iznenada, riječ je o promjeni koja je tiho započela prije nekoliko desetljeća. Živimo u kulturi koja želi prosječnost, udovoljava joj, uzdiže je i povećava. S time je povezano uništavanje emocija, jer izgradnja emocija podrazumijeva iskustvo gubitka i neuspjeha, a bez takvih iskustava nema istinskog veselja i uživanja u nagradi. Njegov je prijedlog da nered koji smo napravili krenemo rješavati, a ne zamagljivati novim tumačenjima.
Ovog ljeta je rekao da nam je potreban novi Galileo Galilei, odnosno ljudi koji će riskirati svoj status iznoseći hrabro svoje mišljenje. Teško je vjerovati da se njegove riječ tiču samo Italije. Ako ponešto i pretjeruje, sigurno nam može pomoći da shvatimo kako odgoj mora omogućiti djeci da odrastu, a ne da ih se zaštićuje od stvarnosti. Možda se lako možemo prepoznati u njegovoj ocjeni: “Imamo naraštaj mladih koji sjede i čekaju nasljedstvo“.
Izvor: Župa sv. Petra - Supetar
