.jpg)
Ova marijanska svetkovina tijekom povijesti drugačije se razvijala u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi. U samostanima na području Palestine, tijekom osmog stoljeća, ova svetkovina slavila se 9. prosinca, ali s imenom Začeće blažene Ane. Odabir datuma nedvojbeno je ovisio o postojećem blagdanu Marijina rođenja koji se slavio 8. rujna; dakle, devet mjeseci kasnije. Slavlje ove svetkovine također se veže i uz dva apokrifna teksta: Jakovljevo protoevanđelje (11. stoljeće) i evanđelje o rođenju Marijinu (4. stoljeće). U njima je na jednostavan način ispričano kako Joakim i Ana, tijekom dvadeset godina braka, nisu mogli imati djece. Nakon anđelova navještenja Ana je začela Mariju. Sa sigurnošću možemo reći kako se ova svetkovina na Zapadu prvi puta slavila na području današnje Engleske u 11. stoljeću i to 8. prosinca s naslovom Začeće svete Marije.
U kontekstu tog žarkog i bogatog odraza teološke i marijanske pobožnosti, koja je obilježila dvanaesto i trinaesto stoljeće na Zapadu, svetkovina je mijenjala i razvijala svoj sadržaj stavljajući u središte proslavu Marijinog bezgrešnog začeća, odnosno začeća oslobođenog istočnog grijeha koji je zajednički nazivnik čitavom čovječanstvu. S takvim sadržajem, svetkovina se prvi puta širi u Francuskoj, ali ne bez protivljenja (počevši od svetog Bernarda iz Clairvauxa (+ 1153.) koji se snažno protivio ovom novom slavlju). Sam sveti Toma (+ 1274.) također nije bio za novi sadržaj ove svetkovine. Poznate su žestoke polemike franjevca Dunsa Scotusa (+ 1308.) protiv tomista i dominikanaca koji ili nisu slavili ovu svetkovinu ili su ju jednostavno nazivali blagdanom Marijina posvećenja, izbjegavajući pri tome sva pitanja oko istočnoga grijeha, ponekad s previše grubim i materijalnim tumačenjima. Uz sve to, papa Ivan XXII. (+ 1334.) počeo je s velikom svečanošću slaviti ovaj blagdan u Avignonu, a 1476. godine Siksto IV. odobrio ga je za rimski kalendar, obogativši ga oprostima, vlastitim misnim obrascem i časoslovom. Polemika nije prestajala, posebice prema dominikanskom redu koji je i dalje bio nesklon sadržaju ovog slavlja. Aleksandar VII. godine 1661., da bi stao na kraj prijeporima, konstitucijom Sollicitudo omnium ecclesiarum, službeno je odredio sadržaj slavlja: da je Marijina duše od trenutka začeća bila sačuvana od istočnog grijeha.
Pio IX., prigodom proglašenja dogme (1854.) proglasio je dan 8. prosinca za slavlje ove svetkovine i kao takav ostao je i danas u kontekstu vremena došašća. Međutim, biskupske konferencije imaju pravo prenijeti ovaj blagdan i na nedjelju ako smatraju da je tako prikladnije (usp. A. Bugnini, La reforma liturgica 1948-1975, C.L.V. – Ed. Liturgiche, Rim 1997., 322).
