Dati svoju krv i posljednju kapljicu znoja.
Dati život, onaj isti koji majka daje, još snažnije, još bolnije.
Izgubiti dah, jer odlaziš od one koja ti je taj isti dah podarila.
Od one koja bi najrađe skočila ispred tvojih prsiju, poput pancira.
Ona kojoj srce tone u rijeci vlastitih suza.
"Koliko košta majčina bol?"
"Koliko košta sloboda?"
Dunav krvi, miris smrti ili pak dječji plač?
Ono što se platiti ne može, a ipak je plaćeno.
Njihovim golim rukama i srcima ogoljenim.
Promrzlim rukama, gladnim ustima,
još gladnijim očima,
željnim pobjede za svoj narod.
Jer tuđin nikad shvatiti neće, da su srušene zidine, ali ne i srca.
Da su otuđene kuće, ali ne i domovi u nama.
Da je grad sravnjen u pepeo i dim, ali ne i duše.
Njih nam nitko ukrasti neće.
Istina, stoji grad.
Opet stoji, ponosan i jak.
Usprkos svog trnja i svih okova boli.
Stoji, u inat, u sjećanje, u zahvalu, u nadu.
Za njih.
Za nas.
Za našu djecu.
A.Š.Coce
