Aktualno: Viša savjetnica iz AZOO-a odgovara na napade na vjeronauk u školama

Otkad je krenula ova nova školska godina ponovno su krenuli napadi na vjeronauk u školama. Pokrenuta je internetska peticija kojom neki roditelji traže žurno zbrinjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk, a pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević poručila je kako vjeronauk treba organizirati na početku ili kraju nastave i da “vjerski sadržaji u školskim priredbama nisu prihvatljivi”.

O vjeronauku u školama za portal Narod.hr reagirala je i sve lijepo zainteresiranoj javnosti objasnila profesorica Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje:

Izjava pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević da Vjeronauk i druge izborne predmete treba održavati prve i zadnje nastavne sate, jednostavno je matematički neodrživo i neizvedivo. Naime, vjeroučitelji u osnovnim školama zaduženi su s 22 sata nastave Vjeronauka tjedno. Dakle, kako u pet radnih dana održati 22 sata isključivo prvi ili zadnji sat? To nije moguće niti sada kada se po preporuci resornog ministarstva iz sigurnosnih razloga nastava odvija u blok-satovima. 

U osnovnoj školi učenicima su ponuđena tri izborna predmeta: Vjeronauk, strani jezik i Informatika. Dakle, ako nije moguće održati jedan izborni predmet prve ili zadnje sate, kako bi se mogla održati tri izborna predmeta prve ili zadnje sate? Osim toga, ukupan broj sati redovne i izborne nastave u višim razredima osnovne škole prelazi 30 sati tjedno, odnosno iznosi više od 6 sati dnevnog opterećenja nastavom. Dakle, zbog obima tjedne norme, svi izborni predmeti ne mogu se održavati samo prve ili zadnje sate unutar redovnog rasporeda, nego se neki od njih moraju održavati u suprotnoj smjeni.   

Što se tiče Vjeronauka, prema čl. 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, nastava Katoličkog vjeronauka izvodi se pod istim uvjetima kao i nastava svih ostalih nastavnih predmeta. Dakle, Vjeronauk ipak ima drugačiji status od ostalih izbornih predmeta. I to treba poštivati. 

Možemo reći da se napadi na Vjeronauk odvijaju kontinuirano, a pojačani su, uglavnom, početkom svake nove nastavne godine, kao i tijekom predizbornih kampanja. Vjeronauk se najčešće spominje u tekstovima vezanim uz reviziju Vatikanskih ugovora, (ne)mogućnost suradnje Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta, te u okviru govora koji Vjeronauk predstavlja kao ključno ideološko pitanje u Hrvatskoj.

Koliko se Vjeronauk napada najbolje ilustrira istraživanje koje je proveo Krunoslav Novak od 1. siječnja do 30. rujna 2016. godine o Vjeronauku u školi u hrvatskim medijima. Istraživanje je predstavio na Simpoziju u povodu 25 godina vjerskog odgoja i vjeronauka u školi, u Zagrebu 14. listopada 2016. godine. Ukupno je obradio 146 članaka od kojih je 97 objavljeno u tisku, a 49 na internetskim portalima. Od navedenog broja, u 44 teksta izričito se govori o Vjeronauku, u 33 članka govori se o drugim temama i o Vjeronauku, a u 69 članaka Vjeronauk se usput spominje. Od, dakle, ukupno 146 tekstova o Vjeronauku, u 18 članaka (12,3%) govori se pozitivno o Vjeronauku, u 90 članaka (61,6%) negativno, u 10 članaka (6,8%) govori se neutralno, a u preostalih 28 tekstova to nije moguće odrediti. 

U napadima na Vjeronauk rijetko se koriste argumenti. To su kritike u kojima se paušalno procjenjuje Vjeronauk te koje zanemaruju ili krivo predstavljaju europsko iskustvo s obzirom na postojanje i identitet konfesionalnog Vjeronauka. 

Vjeronauk je izborni nastavni predmet i kao takav dio je razlikovnog kurikula, koji prema Nacionalnom okvirnom kurikulu iz 2011. godine čini, citiram: „dio obrazovnog standarda učenika“. To znači da bi učenici koji ne izaberu Vjeronauk (katolički ili bilo koji od ponuđenih – pravoslavni, protestantski, židovski, islamski) trebali pohađati neki drugi alternativni nastavni predmet. No ne bilo koji nastavni predmet. 

Primjerice, alternativni predmet stranom jeziku može biti neki drugi strani jezik, a alternativa Vjeronauku u osnovnoj školi mogao bi biti neki predmet etičkog usmjerenja, kao što je, primjerice, Etika u srednjim školama.  Nažalost, od 1991. godine, tj. uvođenja Vjeronauka u hrvatski obrazovni sustav, u osnovnoj školi nije ponuđen alternativni predmet za Vjeronauk. Dakle, nepostojanje alternativnog predmeta Vjeronauku problem je resornog ministarstva, a ne Vjeronauka. Stoga, osobno pozdravljam inicijativu gospodina Fuchsa koji je ponovno aktualizirao pitanje alternativnog predmeta za Vjeronauk. Nadam se da će sa svojim suradnicima osmisliti kurikul tog novog nastavnog predmeta koji će biti etičkog i odgojnog usmjerenja. Nadam se da će taj novi predmet amortizirati barem dio nepravednih napada na Vjeronauk. Važno je spomenuti i da Katolička Crkva nikada nije bila protiv uvođenja alternativnog premeta Vjeronauku.

No, bez obzira na nepostojanje alternativnog predmeta, želim istaknuti da sam se osobno puno puta uvjerila kako odgojno-obrazovni djelatnici redovito skrbe o djeci koja ne pohađaju Vjeronauk organizirajući im različite aktivnosti u vrijeme kad se odvija nastava Vjeronauka. Stoga, smatram da je internetska peticija kojom dio roditelja zahtijeva „žurno zbrinjavanje djece koja ne pohađaju Vjeronauk“, nepotrebna jer odgojno-obrazovni djelatnici vode brigu o svakom djetetu: onom koje pohađa Vjeronauk i onom koje ne pohađa Vjeronauk. Razumijem brigu roditelja za njihovu djecu, ali bojim se da navedena peticija opet pridonosi napadima na Vjeronauk i da se koristi kao podloga za nove napade, što je vidljivo iz različitih napisa u medijima.

Koliko se odgojno-obrazovni djelatnici angažiraju upravo oko učenika koji ne pohađaju Vjeronauk, osobito je vidljivo u ovoj tekućoj školskoj godini u kojoj škole rade u izvanrednim uvjetima. Primjerice, u nekim školama koje izvode nastavu po modelu A (licem u lice), nastava Vjeronauka odvija se isključivo online jer škole nemaju dovoljno prostora u kojima bi boravili učenici koji ne pohađaju nastavu Vjeronauka. Ili, primjerice, poznato mi je da mnogi vjeroučitelji rade u obje smjene u istom danu samo zato kako bi učenici koji ne pohađaju Vjeronauk imali što manje praznog hoda u rasporedu sati. Ne bi bilo zgorega imati malo više povjerenja u naše odgojno-obrazovne djelatnike. 

Prema podacima iz Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije od 521.964 učenika svih hrvatskih osnovnih i srednjih škola njih 425.530 pohađa Katolički vjeronauk, a oko 7500 učenika sluša Vjeronauk drugih vjerskih zajednica. Tako Katolički vjeronauk u osnovnim školama pohađa između 85 % i 90 % učenika, a u srednjim školama 78 %. 

U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nastavu Vjeronauka pohađa 95 % učenika osnovnih škola i 93 % učenika srednjih škola.

Glavne značajke Vjeronauka kao nastavnog predmeta, koje ističu svi nastavni planovi i programi iz Vjeronauka za osnovne i srednje škole od 1991. godine uključujući i najnoviji – Kurikulum nastavnog predmeta Katolički vjeronauk za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj, su: konfesionalno usmjeren, eminentno odgojan, dijaloški, ekumenski i međureligijski otvoren, promiče dijalog između vjere i kulture te izboran.

Vjeronauk po svojim ciljevima, sadržajima i odgojno-obrazovnim ishodima pridonosi promicanju temeljnih vrijednosti i kompetencija kurikula te daje značajan doprinos cjelovitomu odgoju i obrazovanju učenika. Promiče temeljna ljudska prava, slobodu i dobro učenika u njihovoj individualnosti i društvenosti te tako pridonosi promicanju općih odgojno-obrazovnih ciljeva, odnosno temeljnih znanja i vrijednosti demokratske, humane i pluralne škole. 

Postoje različiti modeli vjeronauka u školama. Republika Hrvatska izabrala je konfesionalni model Vjeronauka, nakon provedene javne rasprave 1991. godine. Taj model podrazumijeva ne samo održavanje Katoličkog vjeronauka, nego i Vjeronauka drugih konfesija. Stoga je Vlada Republike Hrvatske od d 2003. do 2014. godine sklopila osam ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa s različitim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj. 

Za konfesionalni model Vjeronauka odlučile su se sljedeće europske države: Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Finska, Latvija, Litva, Luksemburg, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, pokrajine Alsace i Lorraine u Francuskoj. Konfesionalni model imaju i Irska, Italija, Grčka, Malta i Rumunjska, ali samo za većinsku religiju. 

Osim konfesionalnog modela postoji i nadkonfesonalni model koji je isti za sve učenike. Taj model izabrale su: Danska, Estonija, Island, Norveška, Švedska, neki kantoni u Švicarskoj, Ukrajina i Velika Britanija. 

Koliko je meni poznato, Albanija, Francuska (osim dvije navedene pokrajine), Slovenija i Bjelorusija nemaju Vjeronauk u školama.

Po pitanju nastave Vjeronauka, dakle, Republika Hrvatska je usklađena s većinom europskih zemalja.  

Izvor: Narod.hr