Kod nas je to crkveni i državni blagdan. To znači da je Velika Gospa
ostala zapamćeni znak ne samo na putu Crkve, nego i na putu hrvatskog
naroda.
Uoči Velike Gospe kreću ljudi na hodočašća u Gospina svetišta. Ljudi
izlaze iz svojih kuća i ulaze u Božje kuće. Na sebe uzimaju odricanje,
žeđ, glad i muku hodanja, neugodnosti noćenja, težinu i napor, uzimaju
na sebe žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili
Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti
i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili
za nekog bolesnika, ili pak utjehu za svoju rasplakanu dušu. Na Veliku
Gospu bezbrojni ljudski stanovi ostaju prazni, a Marijini i Božji puni.
To je neka vrsta preseljenja iz ljudskog u božansko, prijelaz našeg
hrvatskog naroda, njegovih vjerničkih, kršćanskih predstavnika iz nemoći
ljudskog života u svemoć Božjega. To je, zapravo, izlazak iz beznađa i
ulazak u nadu. To je spajanje neba i zemlje.
Naš narod pamti brojne ratne događaje i pobjede baš za blagdan Velike
Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one
čiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja.
Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj
ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših
protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi,
te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika
nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemogućile njegove
ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je
nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu
armiju. Bili smo duhovno svemoćni, a materijalno nemoćni. Neprijatelj je
pak, čini se, bio materijalno svemoćan, ali duhovno nemoćan. Tako smo
uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo.
Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo
crkvenim, nego i državnim blagdanom.
Znak Isusova uskrsnuća jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina
uznesenja na nebo je također prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov
grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece,
pustinjake, apostole i učenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne
znači da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su
oni prazni. Isusa su vidjeli učenici, i ta ukazanja su potvrdila
činjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije
njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako
njezina ukazanja u svijetu potvrđuju činjenicu njezina prazna groba u
Efezu. Ona je već uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao
i Isus, dok svi drugi vjernici čekaju uskrsnuće tijela. U povijesti
Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao
učenicima nakon uskrsnuća, svetom Pavlu nakon uzašašća i mnogim svecima u
povijesti Crkve. Zanimljivo je, također, da se ne ukazuju apostoli i
sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upućuju na
uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te
su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogočovjek, a Marija kao potpun
čovjek naše povijesti.
Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U
kontroverznim ukazanjima u Međugorju Marija se posvuda spominje, ali uz
nju čitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske riječi. Preko nje i po
njoj naš narod postaje čuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti
podizale crkve i nju se nazivalo početkom boljega svijeta, vjernom
odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko
približila hrvatskom puku i duši našeg čovjeka da je nekako smatramo
svojom. Kraj nje učimo kritički prihvaćati Božju riječ, da bi se i o
nama moglo reći: Blago vama što ste povjerovali. Od nje učimo za svaku
Božju riječ reći: Neka mi bude po tvojoj riječi. Kraj nje učimo da je
najveća čovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s
Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk,
relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i
pobjednički ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujući Mariju
doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo čovjek, ne
bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo
sigurni da će i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i
doći tamo kamo čeznemo svi stići.
Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg
ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo
Kuharić proglasio čitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne
osvećuje, jer ćemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao
duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguće je da se promijene
neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i čine agresiju, da svi u
suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako
otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija.
Naša župa Novi Bokanjac, Zadar, hodočasti u susjednu župu Gospe
Maslinske - Belafuža, Zadar, gdje će sveta Misa za naše župljane i
hodočasnike biti ujutro u 8 sati.
U župnoj crkvi Svetog Pavla, Novi Bokanjac, Zadar, sveta Misa je u 11 sati.