Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu« (NN 116/18) koji je na snazi od 29. prosinca 2018. u članku 14. stavku 1. doslovno propisuje: »Sredstva za nabavu udžbenika za učenike osnovnih škola osiguravaju se u državnom proračunu.« Ta zakonska odredba ne može biti jasnija ni preciznija. Ipak se dogodilo da je tako jasnu i preciznu zakonsku odredbu pokušalo prekršiti tako važno državno tijelo kao što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja! Kako je to moguće? Posve je jasno da pokušaju derogiranja te jasne zakonske odredbe nisu »kumovali« pravni stručnjaci u Ministarstvu znanosti i obrazovanja jer tako jasnu i preciznu odredbu ni jedan pravnik nikada ne bi osporavao. Očito na djelu je bila politika, koja po svoj prilici nije pitala ni struku ni pravnike u ministarstvu, a koja je pokušala ideološki tumačiti tu nedvosmislenu zakonsku odredbu i može se reći kazniti učenike koji polaze školski vjeronauk i njihove roditelje plaćanjem vjeronaučnih udžbenika za iduću školsku godinu.
Ogromni je problem u hrvatskom društvu ako ministrica nekažnjeno može tako izvrtati precizne zakonske odredbe. Ako ministri ne bi poštovali zakonske odredbe, odnosno ako bi ih otvoreno kršili, kao u primjeru vjeronaučnih udžbenika, što bi onda trebalo očekivati od drugih članova hrvatskoga društva? Ako ministri ne bi poštovali zakone, tj. pravni poredak, i za takvo nepoštovanje ne bi odgovarali, tko bi onda i s kojim pravom mogao kazniti druge daleko manje upućene kršitelje zakona? Ako ljudi na vlasti krše umjesto da poštuju zakonske odredbe i za to ne odgovaraju nikomu, što ostaje od pravnoga poretka, od države kao takve? Nameće se i pitanje: Jesu li to u Hrvatskoj nositelji vlasti iznad zakona, iznad zakonskih odredaba pa ih mogu proizvoljno interpretirati i primjenjivati?
Zakon o udžbenicima donosi precizne odredbe glede oblikovanja, stvaranja i odobravanja udžbenika i to se, što je normalno, jednako tako odnosi i na udžbenike za vjeronauk, pa je teško razumjeti zašto bi se onda iz nabave udžbenika za učenike osnovnih škola isključili upravo udžbenici za vjeronauk. To je pitanje tim više na mjestu jer bi takvo postupanje bilo i protivno međunarodnomu »Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture« u kojem je precizirano da je vjeronauk »obvezan predmet za one koji ga izaberu« (članak 1.).
U tom kontekstu treba upozoriti i na nezakonito ponašanje onih škola koje od učenika koji su s roditeljima u 1. razredu izabrali školski vjeronauk traže da se o tom izboru ponovno izjašnjavaju premda je učenicima i njihovim roditeljima omogućeno da na kraju ili na početku školske godine prekinu školski vjeronauk. Dobro je što su vlasti odustale od dijela sadržaja napomene u ministričinu pismu, pa će, kako je objavljeno, vjeroučenici dobiti i vjeronaučne i ostale udžbenike, no pitam se smije li izostati odgovornost za crno na bijelo očitovano kršenje zakona?
Radujem se obrazovnoj reformi u Hrvatskoj od sljedeće školske godine i ona će krenuti bez obzira tko bio ministrica ili ministar obrazovanja, očekujem poštovanje vladavine prava, struke i manje politike u najvažnijem resoru kao što je obrazovanje radi bolje budućnosti naše djece i mladih, te boljim i demografskim pokazateljima.
