Pripremajući se za nastavni sat u 8. razredu sa temom Religiozni pokreti i sljedbe, slobodan sam ovdje donijeti neke ispovijedi žrtava, istražitelja kao skromni prilog za razvijanje plodonosne diskusije (parlaonice).
„Mom je sinu bilo samo
14 godina kad je otišao na nekakvo predavanje o jogi. Upoznao je neku stariju
ženu, primijetila sam da se povlači u sebe, često je odlazio na njihove
sastanke. Otišao je potom u Italiju, već je bio punoljetan kad mi je e-poštom
došla njegova poruka: "Idem sada i neću se vratiti. To je moja
obitelj". Sada znam da u toj sekti radi kao rob, za 100 eura džeparca,
nema ni zdravstveno osiguranje, uzeli su mu putovnicu. Mojem su sinu isprali
mozak i ja ga ne mogu vratiti...“
Tako zvuči priča jedne
od hrvatskih majki koje nisu uspjele izvući svoje dijete iz vjerske sekte, a u
Hrvatskoj ih djeluje čak 800! Većina je, kažu nam stručnjaci, vrlo benigna, ali
je dio njih opasan i destruktivan, toliko da mlade tjeraju i na samoubojstvo.
Istražio sam koje sve
sekte djeluju u Hrvatskoj, kakva im je struktura te što o njima govore bivši
članovi, psiholozi, sociolozi, liječnici, ali i sami članovi sekti ili njihovi
osnivači.
Sekta je sljedba, mala
skupina ljudi koja dijeli vjerska uvjerenja. Tvrde da jedino oni imaju ispravan
pogled na svijet, čime se izoliraju od drugih.
- Socijalni sam pedagog,
psihoterapeut te voditelj interventnog tima za psihosocijalna krizna stanja u
Crvenom križu. Usto, tijekom nekoliko desetljeća, koliko se time bavim, iz
kandži opasnih sekti izvukao sam desetak tinejdžera. Spasio sam im život -
govori Nebojša Buđanovac iz
Varaždina i dodaje kako je mnogima u interesu da vjeruju kako sekte ne postoje
te da je to najveća zabluda modernog društva.
Sekta je sljedba, mala
skupina ljudi koja dijeli vjerska uvjerenja. Tvrde da jedino oni imaju ispravan
pogled na svijet, čime se izoliraju od drugih.
Uvjereni da jedino s
istomišljenicima imaju o čemu razgovarati, odriču se obitelji i prijatelja te
se posvećuju svom novom životu. Negativan su si prizvuk priskrbili zbog kojeg
žele naškoditi pojedincu ili društvu, ili zbog onih kojima je jedini cilj
priskrbiti materijalnu korist. U Hrvatskoj smo se susretali s brojnim verzijama
sektaških učenja, ali su uvijek ekstremne skupine doživjele javnu osudu. Kako
katoličanstvo smatramo nacionalnom vjerom, najveći su neprijatelj sotonističke
sekte. U većini je slučajeva riječ o skupini nadobudnih adolescenata koji žele
biti drukčiji i svojim pijančevanjem ili smiješnim ritualima nikome ne štete.
No u rukama poremećenih pojedinaca, priča više nije bezazlena.
U Hrvatskoj djeluje oko 800 skupina (od toga 100
opasnih!)
Unatoč svemu, Hrvatska
još kaska za Europom. Hrvatsko zakonodavstvo i društveni sustav ne prepoznaju
žrtvu sekti, a žrtva se nema kome požaliti.
Tvrdi to Branka Dujmić Delcourt. Ona je u
Hrvatskoj osnovala Centar za informiranje o sektama i kultovima. Riječ je o
podružnici Europske federacije centara za istraživanje i informiranje o
destruktivnim sektama koji u suradnji s vladinim institucijama i službama
sigurnosti u Vijeću Europe i Ujedinjenim narodima ima savjetodavnu ulogu. U
Hrvatskom CISK-u žrtvama sekti i članovima njihovih obitelji pomaže kako se
nositi s takvim problemom. Upozorava da velike svjetske sekte svoje ogranke
imaju i u Hrvatskoj, samo što ih sustav ovdje ne prepoznaje. Nerijetko
iskoriste neki bezazlen pojam ili aktivnost poput joge, a rijetki shvate da se
iza toga krije nešto sasvim drugo, opasnije i nimalo bezazleno.
- Riječ sekta ne postoji
u pravnom sustavu pa je ona kao takva neprepoznatljiva. Iste skupine koje su se
našle na listama parlamentarnih istraga u Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji danas
djeluju i u Hrvatskoj. Godine 1994. bilo je procijenjeno da je riječ o
170 opasnih skupina. Danas se prosuđuje da djeluje 800 skupina. Liste za sada
nisu javne, osim u slučaju kad se skupina nađe na sudskom procesu. Hrvatska je
plodno tlo za te skupine. Njihovi su lideri dolazili 90’ih godina u
misiji tobožnjeg “spašavanja” stanovnika od ratnih posljedica. Danas, već
čvrsto udomaćeni, dolaze s receptima za djelotvoran izlazak iz krize -
upozorava Delcourt.
Objašnjava dalje kako su
velik problem i one sekte koje svoje članove vode u inozemstvo gdje služe kao
roblje.
- Mladi ljudi prekidaju
školovanje i zaposlenja u domovini, te besplatno rade i najteže poslove u
tzv. svetištima, bez zdravstvene zaštite i prava na mirovinu. Ulaskom u grupu,
mladi se opredjeljuju za život u izolaciji, žive u komunama, u grad izlaze samo
grupno i pod nadzorom. Kontakte s obiteljima i s prijateljima moraju prekinuti.
Ako su u inozemstvu, u pravilu im se oduzimaju i tobože pohranjuju
putovnice, kako im ne bi palo na pamet da se vrate kući. Nerijetko ih i seksualno
iskorištavaju - navodi Delcourt.
Budući da u Hrvatskoj
nema evidencije takvih slučajeva, ne zna se o kojem broju žrtava je riječ.
Nadalje, velik je problem i činjenica da policija ne može poduzeti ništa ako se
sekti priključio punoljetan mladi čovjek koji tvrdi da je to njegov izbor.
Takva je priča gospođe
Maje (54) iz Zagreba. Njezin je
sin s prvim danom punoljetnosti otišao živjeti u komunu u inozemstvu.
- Sada su mu 22 godine i
nema perspektivu ni budućnost. A sve je počelo kada mu je bilo 14 godina.
Zainteresirao se za tečajeve joge i otišao je na jedno predavanje. Konkretno,
zanimala ga je ananda krija joga. Ušao je u te krugove. Uskoro je primijetila
kako se počeo povlačiti u sebe. Inače otvoren u razgovoru, počeo je paziti što
govori.
- Kada je postao
punoljetan, otišao je u Italiju kako bi posjetio jednu od zajednica te njegove
grupe. Po odlasku, e-poštom mi je poslao poruku: 'Idem sada i neću se vratiti'.
To je moja obitelj’. Šokirala sam se, spakirala i odmah otišla za njim. Rekla
sam kako mu neću nametati svoje stavove niti tražiti da se vrati, ali imam
pravo vidjeti i znati gdje je i što radi, nastavlja dalje. Ispitujući ga,
shvatila je da ga članovi te zajednice nisu zdravstveno osigurali, da su mu
uzeli putovnicu, rekavši da će je pohraniti, nisu vlastima prijavili njegov
boravak...
- Radi na crno, kao rob.
Daju mu mjesečno 100 eura džeparca jer, među ostalim, organizira tečajeve
i seminare iste te joge kojom se on bavi. Ondje se, prema njihovim običajima,
vjenčao sa ženom iz Engleske koja je od njega starija 13 godina. Isprali
su mu mozak jer on ne zna za odgovornost prema sebi ni prema drugima. On ne
živi u stvarnosti. Bila sam šokirana njegovom odlukom da bira takvo postojanje,
ali ja kao roditelj ne mogu živjeti njegov život. Gospođa Maja je cijeli slučaj
prijavila policiji, ali ništa nije uspjela postići.
- Čak sam otišla u
Zagreb na razgovor kod voditelja sekte, nadajući se da ću ga uvjeriti da pusti
moje dijete i pošalje ga kući, ali me je on tijekom razgovora pokušao vrbovati.
Zastrašujuće... - zgrožena je majka kojoj više ništa nije preostalo. Zato je
bio lak plijen, a prema hrvatskim zakonima, činjenica da je punoljetan
onemogućuje da se išta promijeni.
U SAD-u su njihova
gurua, Amerikanca ruskog podrijetla Donalda Waltersa ili kako se sam prozvao,
Swamija Kriyanandua, osudili jer je članove sljedbe seksualno
iskorištavao. No pobjegao je iz SAD-a i počeo otvarati središta krija joge po
Europi. Evo što kaže na reagiranje gospođe Maje:
- Razumijemo gospođu,
ali njezin je sin punoljetan. Na optužbe o putovnici ne mogu odgovoriti jer ne
znam gdje je njegova putovnica, a koliko znam, mislim da nisu zdravstveno
osigurani. Međutim to je slobodna zajednica i on može iz nje otići kada god mu
se prohtije - rekao je voditelj centra. Pitam se i kako je moguće da dalje
slijedi učenje čovjeka koji je seksualno zlostavljao sljedbenike.
- Svaki novčić ima dvije
strane. To je zajednica dobrih i mirnih ljudi i nema zlostavljanja, glasi
odgovor voditelja centra u Zagrebu.
Najopasnija sekta i dalje je Crna ruža
Prema najnovijim informacijama, trenutačno najopasnija destruktivna
sekta u Hrvatskoj i dalje je zlokobna
Crna ruža. Priča o Crnoj ruži proširila se u drugoj polovici ‘80-ih. Sve
je počelo nakon samoubojstva jedne djevojčice iz ugledne obitelji u Dugom Selu
kraj Zagreba. Danas se vjeruje da je širenjem priče o Crnoj ruži upravljala
ondašnja jugoslavenska obavještajna služba, koja je željela skrenuti pozornost
javnosti s tadašnjih društvenih i političkih promjena u zemlji. U
javnosti, naročito u Zagrebu, proširila se prava
paranoja, pa su zabilježeni i fizički napadi na mlade koji su bili odjeveni u
crno, na subkulturnu grupu takozvanih darkera, koji sa sektama nisu imali
nikakve veze.
S pričama o
samoubojstvima fama o Crnoj ruži je eskalirala, a gotovo svi koji su se
odijevali u crnu odjeću bili su društveno odbačeni kao mogući članovi tog
supertajnog društva o kojem su svi sve znali. Bilo je govora čak i o tome da
vođe sekte na mladima iskušavaju novu drogu kojom im oduzimaju volju te
mogu utjecati na sve odluke, uključujući i odluku o ubojstvu ili
samoubojstvu.
No znatno strašniju
priču o Crnoj ruži kazuje nam Branimir
Petranović Maka, koji opisuje kako je iz sekte spašavao svoju tadašnju
djevojku i njezina brata, članove đakovačkog ogranka Crne ruže. Petranović
danas živi u Švicarskoj, a o svemu kaže:
- Brat je moje tadašnje
djevojke upao u Crnu ružu, pa ga je ona pokušala izvući odatle i sama je
zaglibila ondje. Bio sam na četiri seanse ukupno, prisjeća se Maka.
Objašnjava kako su se
susreti uvijek organizirali u istoj kući na periferiji, u domu sljedbenika čiji
su roditelji bili imućni. Na sastanke je dolazilo i do tridesetak mladih, mahom
djece u dobi od 14 do 18 godina. Sektu je vodio markantan muškarac kojem
nitko nije znao ime, a svi su ga oslovljavali s On. Svaki je susret započinjao
žrtvom bogu sekte.
- On bi donio žilete.
Netko se po tijelu ili ruci porezao, a ostatak nazočnih potom bi lizao krv s te
rane. I ja sam to radio, da me ne otkriju, nastavlja Maka dodajući kako je tada
bio neustrašiv.
- On je rekao kako se
netko od mladih mora ubiti, žrtvovati život za boga sekte. Gotovo svi su se
odmah javili dobrovoljno, ali On je odlučio bacati kocku. Izbor je pao na jednu
djevojku, bilo joj je nekih 15-ak godina. Ona je to prihvatila bez pogovora, ubila
se pred đakovačkom katedralom jednog jutra. Nakon te tragedije uspio je, tvrdi,
u svom naumu i uvjerio djevojku i brata da napuste sektu.
- On se poslije počeo
drogirati i umro je od droge, a ona je i danas živa i zdrava. Po izlasku su nas
nazivali i prijetili nam da se moramo vratiti, ali smo ostali uporni i sve je
to ostalo iza nas. O svojim sam iskustvima napisao knjigu ‘Crni anđeli’ koja je
odmah rasprodana.
U međuvremenu je otišao
u Švicarsku i pokrenuo bankarski biznis te postao uspješan poslovni čovjek. O
Crnoj ruži, veli, poslije više ništa nije čuo.
- Početkom rata Crna
ruža se ugasila. Međutim, od 2000. godine priča o Crnoj ruži se opet aktivira.
Sada je to već prava sekta jer su je utemeljili sotonisti, a uz blagoslov
obavještajne zajednice koja i dalje od cijele priče ima koristi. Opasni su jer
prinose ljudske žrtve, a uz pomoć psihološke dominacije i manipulacije. U
Hrvatskoj u samom vrhu te sekte uživa oko 20 ljudi, dok je sljedbenika oko 200
na razini cijele zemlje.
- U takvim sektama nema
mistike. Vođe su manipulatori, kriminalci i devijantni ljudi. Njih u početku
motivira želja za moći. No zbog njihova djelovanja u Hrvatskoj se u posljednje
tri godine ubilo najmanje 10 adolescenata. Smrti te djece su povezane sa
sektaškim utjecajima. Kažu da vođa nije vjernik i njegova borba nije motivirana
religijskim uvjerenjima nego osobnom željom da pomogne djeci na samome rubu,
kojima roditelji ne znaju pomoći.
- Crna misa trajala je
manje od pola sata. Vodio ju je ‘svećenik’, koji je i autor crne knjige iz koje
je čitao valjda samo njemu razumljive riječi. Oko nas bile su svijeće, a pred
nama neko postolje, kao oltar. Svatko je trebao dati dio sebe, kako bi se spalilo
u posudici. Bio je to prinos demonu, u biti Sotoni, kojega smo prizivali kako
bismo uspjeli ostvariti nešto u životu. Ostali su se zarezali i dali krv ili
dio kose.
Jedan mladić je otvoreno
progovorio o svojim iskustvima koje je stekao kao član sotonističke sekte Crna
zora kojoj je pristupio kada mu je bilo 16 godina. Tada je bio slaba zdravlja
te je popustio u školi, pa su ga prijatelji, već iskusniji članovi, namjerno
uvukli u svoj krug sektaštva. Konačni im je cilj bio natjerati ga da se ubije.
- To se ne događa
izravno nego na suptilnim razinama. Svojim vas vjerovanjima i pričama navode da
sve lošije mislite o sebi pa se samoubojstvo na kraju čini logičnim odabirom.
Bio sam laka meta - objašnjava taj mladić koji je tada, strahujući za svoj
život, odlučio napustiti sektu. Prijetili su mu. Pomoć je potražio od prof.
Nebojše Buđanovca. Buđanovcu se uz mlade s problemima javljaju i roditelji koji
od njega traže savjet ili spas. Najpotresnije iskustvo preživio je 2006. godine
kada je od samoubojstva spasio četiri mlade djevojke.
- Adolescentkinje, prijateljice,
jedna na liječenju u dječjoj psihijatarskoj bolnici u Zagrebu, a druga od
bulimije i depresije u inozemstvu, sklopile su krvni pakt o samoubojstvu, tj.
obvezu da se ubiju zajedno. Obje su bile vrlo depresivne i teško su se nosile
sa stvarima oko sebe. Mlađa (16) u starijoj T. J. (18) gledala je ne samo
srodnu dušu, nego i najbolju prijateljicu kojoj je vjerovala, prisjeća se
početaka teške priče Buđanovac.
T. J. nikad nije bila
kod njega, dok je mlađu dovela prijateljica iz Ludbrega kojoj je prije pomogao
jer je i sama bila depresivna. Kaže kako su se povezale jer su iz istog grada,
a drugoj je bilo sumnjivo to što djevojka o T. J. govori s velikom predanošću.
S obzirom na to da je često govorila o besmislu života, upoznala ju je s
Buđanovcem. Sljedeći ga je dan nazvala njezina majka i ona se uključila u
tretmane na kojima su razgovarali o problemima koji je muče.
- T. J. bila je ogorčena
cijelom pričom i protivila se tretmanima pa s njom nije bio u kontaktu, priča
Buđanovac. Dodaje kako je majka mlađe djevojke bila u kontaktu s roditeljima T.
J. i svi su im pokušavali pomoći. Ubrzo su roditelji T. J. našli tajne
dnevnike koje je pisala na njemačkom jeziku. Otkrivali su njezina razmišljanja
od 13. godine, pa sve do tadašnjeg vremena. Užasnuli su se jer je u dnevnicima
govorila o samoubojstvu, ali i o tome da se s još četiri djevojke dogovorila da
se ubiju zajedno s njom.
- Bila je riječ o krvnom
paktu koji u sotonističkim krugovima ima najvišu moguću snagu i vrijednost, a i
sama je pisala kako je prigrlila sotonizam. Teško je tu ubaciti zakon i pitati
je li kažnjivo to što su učinile. Naime, poticanje na samoubojstvo jest kazneno
djelo, ali ako su to zajedno odlučile, a sve su bile u jako teškom stanju,
teško je odrediti tko je koga na što nagovarao. Zarezale su prst, pomiješale
krv i zajednički odlučile da će otići s ovoga svijeta - prepričava
Buđanovac.
U pokušaju da spase
život kćeri, roditelji mlađe djevojke iz Ludbrega hitno su je poslali u
bolnicu na odjel psihijatrije. T. J. je u tada iz Ludbrega došla u Bjelovar
kako bi položila razred koji je propustila zbog liječenja od manične depresije
u bolnicama. Ubila se u iznajmljenom stanu popivši stotinjak tableta, antidepresiva.
Ostavila je oproštajno pismo u kojem govori o besmislu života, a policija u
Bjelovaru može potvrditi događaj. Buđanovac priča kako je mlađa, čuvši da se
starija ubila, pokušala održati obećanje. Pokušala se ubiti još pet puta u
sljedeće dvije godine.
- Liječila se sljedećih
nekoliko godina, i napokon mogu reći da je zdrava i da je izašla iz svega. Znam
da ima dečka, ali nelagodno joj je pričati o prošlosti, kaže Buđanovac. Od
djevojaka koje je T.J. spominjala u dnevniku, našli su dvije slijedom nadimaka
koje je koristila. Čak su se dvije pokušale ubiti (jedna od njih u
inozemstvu), ali se čini da su uspjele preživjeti. Iskustva s članovima sekti
bilo je i u pedijatrijskim ordinacijama.
- Na jednoj sam
12-godišnjoj djevojčici tijekom pregleda opazila tetoviranu crnu ružu na
leđima, okrenutu naopako. Kad sam na to upozorila majku, osupnula me njezina
ravnodušna reakcija: ‘Da, pa što sad?’ - prenosi nam je svoja iskustva
umirovljena pedijatrica Verica
Jačmenica-Jazbec.
Radila je u čakovečkoj
bolnici i imala nekoliko desetaka slučajeva gdje su djeca izravno bila žrtve
roditeljskih sektaških uvjerenja. Policija ni druge institucije ne mogu
pomoći uplašenim roditeljima.
Na primjer, prije
desetak godina u Hrvatskoj su novinari pisali o navodnom duhovnom vođi Damiru Rožmanu.
Optuživali su ga da članovima sekte koju je osnovao ispire mozak, a zatim
ih tjera da svoju imovinu prepišu na njega. Sljedbenike je navodno slao da od
ljudi mole novac, a zatim ga predaju njemu. Roditelji mladih koji su ga pratili
pisali su peticije, tražili pomoć, ali s obzirom na to da su im djeca bila
punoljetna, ništa nisu mogli učiniti. Naime kod sekti koje izravno ne ugrožavaju
nečiji život, upravo je najveći problem dokazati da djeluju protiv ljudi na
drugi način. Punoljetni članovi sami odlučuju u što će vjerovati i kome će
darovati svoju imovinu. Nitko ne može reći da to ne čine iz uvjerenja i
dokazati da ih je na to netko prisilio.
Rožman i prvi
sljedbenici počeli su djelovati u Zagrebu i u Samoboru. Sljedba je vrlo brzo
postala javni skandal, a grupica se zatim povukla u varaždinsku okolicu. U
Vrtlinovcu su sagradili kuću od nekoliko stotina četvornih metara. Nazivaju je
hramom. Iako su se roditelji sljedbenika žalili svim državnim institucijama, od
cijele priče nije bilo ništa. Niti jedan telefon im ne radi. Zapuštena okolica
kuće govori da se stanari bave preradom skupljanjem sirovina. Nema zvona. Prljavi
prozori bez zastora. Unutrašnjost krase slike indijskih božanstava. Pojavljuje
se mršav mladić tridesetih godina.
- Ne smiju razgovarati s
novinarima. Pitamo li ga koliko ljudi živi s njim, od čega i kako žive.
Nevoljko kaže da prodaju knjige koje sami izdaju, uzgajaju voće i povrće, a
skupljaju i prerađuju otpadne materijale i prodaju ih. Ne želi više govoriti i
odlazi. Pitate li susjede kako ih oni
doživljavaju.
- O, naši sektaši! Tam
dole su od jednog kaj ima krave kupovali mlijeko. Navodno onaj njihov glavni
šef u mlijeku pere noge i onda tjera sljedbenike da ga piju, ali ne znamo je li
to istina. Tu po selu oni ništa ne rade.
Među prvim
sljedbenicima bio je i Luka Rocco,
sin glumice Nade Rocco.
Među duhovnim
zajednicama, kako se vole nazivati, ima i onih koji se u svom djelovanju
značajno razlikuju od religioznih kultova i promiču ideje koje se više tiču
seksa ili prehrane nego vjere.
Prije 30 godina veliku
je sablazan izazvala Komaja,
zajednica koju je osmislio Franjo
Milićević (59). On ima pet žena. Iako postoji percepcija da
propagira seks bez ograničenja, svojim sljedbenicima nudi, kaže,
spoznaju.
- Mi smo prije
svega duhovno-spoznajna zajednica pa se kao takvi, naravno, mnogo
bavimo i religijom i božanskim. Član zajednice može biti i ateist. Jedini je
uvjet da vjeruje u mogućnost ostvarenja dobra - kako u vlastitom tijelu i duši,
tako i u svijetu oko sebe. Kaže kako vjeruje da u Europi mnogi građani žive u
grupnim brakovima poput njegova, a čim se negdje omogući pravna registracija
takve zajednice, odmah će se službeno vjenčati s četiri svoje životne
partnerice. U legalnom je braku zasad samo sa Švicarkom Athenom.
- Na početku našeg
poligamnog života bila sam ponekad ljubomorna. No kako sam kroz rad na sebi
rasla u ljubavi i suosjećanju, ljubomora se pretvorila u ljubodarnost. To je
riječ koju smo stvorili za vrlinu suprotnu ljubomori: to je kad se radujemo
ljubavnoj sreći našega bližnjega.
O ljubavi govori i
osnivač amorizma,
umirovljeni radijski novinar Mario
Mihaljević (61).
- Nedavno sam predao
zahtjev za registraciju moje vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj. Čekam
pozitivno rješenje. Imam više od 3000 članova, a u temelju je amorizma ljubav.
U tom smislu, u mojoj će se crkvi ljudi moći vjenčati bez obzira na spol ili
druga ograničenja. To neće imati učinak ovoga svjetovnoga, nego duhovnog braka.
Inače, u ovoj državi su normalni oni koji kradu, koji šire nesnošljivost i
ratove u ime vjere, a kad kažete da želite širiti ljubav onda ste ludi. E, pa
ja uživam u tome da sam lud i želim biti lud tako - zaključio je Mihaljević.
Prema podacima
Ministarstva uprave, u Hrvatskoj su registrirane 52 vjerske zajednice.
Naime, da bi neka grupa duhovnih interesa u Hrvatskoj postala vjerskom
zajednicom mora postojati kao udruga najmanje pet godina i imati najmanje 500
članova koji podupiru njezin rad. U Ministarstvu kažu kako su odbili dio
zahtjeva za registracijom vodeći se mišljenjem Komisije za odnose s vjerskim
zajednicama. Među odbijenima su O.T.O i Luciferijanska crkva.
- Pojedine grupe nisu
uspjele dokazati da su pravna, a ne fizička osoba. To je razlog zbog kojih se
nisu uspjeli registrirati, objasnili su u Ministarstvu.
U Katoličkoj Crkvi u Hrvata svjesni su postojanja
sekti
- Pomagao sam onima koji
su pokušali napustiti neku sektu. Pokušao sam im vratiti vjeru u sebe same. Da
se nekome pomogne potrebno je imati mnogo strpljenja i dati im mogućnost da
iskrenim razgovorom otkriju motive svog ponašanja, objasnio je pater Mijo Nikić.
Sociolog religije prof.dr. Ivan Markešić u
Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu tvrdi kako je razlog ulaska u
sektu uglavnom želja za rješavanjem osobnih i obiteljskih problema.
- U ovome dobu
prevladavajućeg individualizma i izgubljenih veza s tradicijom, s obitelji i
rodbinom, članstvo u novim vjerskim zajednicama, koje nude brza rješenja, koja
mogu biti i lažna, pruža pojedincima izgubljenu obiteljsku i rodbinsku blizinu,
sigurnost i povjerenje, a s time naravno i nadu da će im biti bolje - kaže
Markešić.
Dodaje da ne postoje
skupine koje su sklonije ulasku u sektu. U rizičnoj su skupini podjednako
muškarci i žene svih dobnih uzrasta.
Savjeti roditeljima: Kako prepoznati da nešto nije u
redu?
- dijete
se povlači u sebe
- sklono
je samoozljeđivanju
- udaljava
se od prijatelja
- piše
dnevnik morbidna sadržaja
- nagle
promjene raspoloženja
- ako
naglo problijedi kada dobije poruku na mobitelu ili na internetu
- izgubilo je interes za “prizemne” stvari poput škole, posla...
U nove religiozne pokrete ubrajaju se svi novi oblici religioznosti, ali i neka obnovljena stara vjerovanja pod novim nazivima. Oni žele dati odgovore na vječna pitanja o životu i smrti, ali bez Boga. Naglasak stavljaju na čovjeka i njegove vlastite sposobnosti. Ti se pokreti stalno umnažaju, ali i nestaju. Najčešće dolaze iz istočnoazijskih krajeva u Ameriku, a odatle u Europu i preko nje u Hrvatsku.
