Danas s velikom
radošću u srcu slavimo spomendan hrvatskoga blaženika Alojzija Stepinca,
zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i mučenika. Rodio se 8. svibnja 1898.
kao seljački sin, peto od osmero djece Josipa i Barbare Penić u
Brezariću kraj Krašića, u prekrasnom jaskanskom kraju, zvanom „kolijevka
biskupa“ i „dolina kardinala“.
Djetinjstvo
je proveo u zavičaju, pučku školu završio u Krašiću, a klasičnu
gimnaziju u Zagrebu. U I. svjetskom ratu služio je kao potporučnik, a
1918, nakon zarobljavanja na talijanskoj bojišnici, poslan je kao
dobrovoljac u Solun. Bogosloviju je upisao 1924. u Zagrebu, doktorirao
na Gregorijani u Rimu, a za svećenika je zaređen 1930. Zagrebački
nadbiskup koadjutor postao je 1934, a metropolit i predsjednik Biskupske
konferencije 1937. U zagrebačkim predgrađima osnivao je mnoge župe i
gradio crkve, obnavljao katolička društva i podupirao rad Katoličke
akcije. Svoj pastoralni program sažeo je u 4 točke: sloboda Crkve,
vjernost Kristu, podlaganje volji Božjoj, potpuno darivanje braći. U
svim nastupima raskrinkavao je komunistički i nacistički materijalizam i
ateizam te prikupljao podatke i svjedočenja o stradanjima Hrvata pod
beogradskim režimom, o čemu je izvještavao međunarodnu javnost. Zalagao
se za ljudska prava, prosvjedovao protiv zlosilja velikosrpskog režima i
pozvao narod da glasa za HSS i Vladka Mačeka. Pozdravio je proglašenje
NDH i zahtijevao da vlasti u temelje nove države ugrade Božji zakon i
zapovijedi, ali je već u svibnju 1941. osudio progone građana druge
vjere, nacije, ideologije ili političkih opredjeljenja. Prosvjedovao je
kod ustaških vlasti protiv odmazdi, prisilnog prekrštavanja i logora u
Jasenovcu (24. II. 1943) Sudjelovao je u organiziranju skrbi za 7 tisuća
ratne siročadi te pomagao brojnim Srbima i Židovima u izbjegavanju
progona. Po župama zagrebačke nadbiskupije smjestio je slovenske
svećenike koje su iz njihovih župa protjerali nacisti. Nakon rata
prosvjedovao je protiv ubijanja, nasilja, odmazdi i otimačine imovine od
strane komunističkih zlotvora. Odbio je inicijativu Titovih vlasti za
odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice. Uhićen je 18.
rujna 1946. te izveden pred Vrhovni sud pod optužbom za suradnju s
okupatorom i kvislinškim vlastima, kao i zbog „pokrštavanja“ Srba. Iako
je obrana opovrgnula optužbe uz više pokušaja svjedočenja Srba i Židova u
njegovu korist, proglašen je krivim i 11. listopada 1946. osuđen na 16
godina zatvora, 5 godina gubitka građanskih prava i zapljenu imovine.
Nakon pritiska svjetske javnosti, vlasti su ga 1951. iz zatvora u
Lepoglavi internirale u župni dvor u Krašiću.
Papa
Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, ali nije otišao u Rim jer je
postojala opasnost da će mu zabraniti povratak u Hrvatsku. Nadbiskupijom
je upravljao i kao zatočenik sve dok se nije teško razbolio. Preminuo
je u Krašiću na današnji dan, 10. veljače 1960. Komunistička vlast je
dopustila da se svečana zadušnica i pogreb obave 13. veljače 1960. u
zagrebačkoj katedrali. Njegov grob odmah je postao mjestom obilaska
mnoštva vjernika. Alojzijevo mučeništvo, hrabrost i postojana vjera u
Krista Gospodina učinili su ga glasovitim u cijelom svijetu. Montiranu
sudsku presudu poništio je Hrvatski sabor 1992. Papa Ivan Pavao II.
proglasio ga je blaženikom 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici pred
velikim mnoštvom vjernika. Blaženi Alojzije zaštitnik je Hrvatske,
Zagreba, progonjenih ljudi, zatvorenika i bolesnika te mnogih naselja,
učilišta, župa, crkava, kapela i ustanova u svijetu i diljem hrvatskih
krajeva (Krašić-osnovna škola, Bestovje, Novaki i Rakitje kod Svete
Nedelje, Velika Gorica, Sop kod Rugvice, Cugovec kod Gradeca,
Zagreb-Trnjanska Savica, Brezovica kod Zagreba, Mirkovci kod Vinkovaca,
Slavonski Brod, Požeška biskupija, Virovitica-Milanovac, Koprivnica,
Marija Bistrica-crkva na otvorenom, Hrašćica kod Varaždina, Ivanovec kod
Čakovca, Novska, Kutinska Slatina kod Kutine, Budaševo kod Siska,
Karlovac-vojna kapelanija, Duga Resa, Ogulin-Kučinić Selo, Škropeti kod
Karojbe, Zadar-Bili Brig, Srima kod Vodica, Orašje, Buna kod Mostara,
Salzburg, München, Köln, Esslingen, Göteborg, Chicago, Canberra).
Blaženi
Alojzije Stepinac žarko je ljubio Krista i cijelog života tražio
Marijin zagovor i njezino majčinsko okrilje. Stoga današnji prikaz
završavamo riječima iz njegove zavjetne propovijedi koju je izrekao 7.
srpnja 1935. u Mariji Bistrici pred više od 30 tisuća vjernika iz svih
hrvatskih krajeva.
“Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji. Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”
