U četvrtak 15. prosinca 2016., uoči blagdana sv. Zoila kojeg Zadrani štuju od 7. st. imao sam čast nazočiti predavanju o ovome svecu mr. don Zdenka Dundovića, predsjednika Društva za povjesnicu 'Zmajević' Zadarske nadbiskupije, u crkvi sv. Dimitrija u Zadru. Predavanje je bilo u organizaciji Zadarske nadbiskupije i Teološko - katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, a obogaćeno je i prisutnošću uglednih gostiju kao što su zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, rektorica Sveučilišta u Zadru prof.dr. Dijana Vican, prorektor Sveučilišta, te drugi stručnjaci i suradnici. U želji da se javnost upozna sa životom tog najmanje poznatog sveca zaštitnika Zadra, predavanje je uvelo u blagdan sv. Zoila koji se ove godine nakon dugo vremena prvi put slavi svečanim nadbiskupijskim spomenom. Sv. Zoilo je bio svećenik koji je pokornički živio u 3. st. u Akvileji. Na starom prijepisu jednog martirologija iz 1596. g. piše: ‘Zoilo je bio svećenik iz Akvileje koji je pokopao tijelo mučenika Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista‘. Po tom je činu u teškom vremenu progona prvih kršćana u doba Dioklecijana bio istinski odjelotvoritelj djela milosrđa, mrtva pokopati.
Zoilo je živio kao ponizni pokornik u kolibi u močvarnom kraju kod Akvileje. Umro je na glasu svetosti i pokopan je u crkvi u Akvileji gdje se brzo proširio njegov kult. Nakon provale Huna i razaranja tog grada 452. g., Zoilove moći su prenesene u biskupiju Udine gdje je bio čašćen 6. veljače, odakle se štovanje bilo proširilo u Istru a i danas se štuje u sjevernoj Italiji. Zoilo je bio zaštitnik siromašnog stanovništva Zadra, zvali su se varošani, živjeli su u središtu grada unutar bedema. Bio je zaštitnik malenih i obespravljenih, u vremenu epidemija i teškoća za običnog čovjeka. Kult svetaca gradskih zaštitnika u srednjovjekovlju jedan je od najupečatljivijih oblika religioznosti gradskih komuna. Tijekom vremena taj komunalni izraz religioznosti s obzirom na svetačke kultove doživljavao je promjene.
Postoje mnoge povijesne i dokazne utemeljitosti štovanja ovog sveca jednog od zaštitnika grada Zadra. Među značajnima istaknute su stare kronike Bonifacija i Franje Grisogona koje navode da su 649. g. relikvije sv. Zoila i mučenika Krševana prenesene u Zadar. U mramornoj urni bile su položene u crkvi sv. Marije Velike (Velike Gospe) u Zadru koju je puk zvao crkvom sv. Roka, nasuprot današnje gradske tržnice. Svjedočanstvo tomu je u relacijama brojnih zadarskih nadbiskupa Rimu od 11. st., kad je kult štovanja Zoila najviše živio. Tada se u gotovo svakoj crkvi Zadra nalazila njegova slika, znak ljubavi zadarskog puka prema tom svecu. Jedan od dokumenata je relacija Oktavijana Garzadorija, zadarskog nadbiskupa i apostolskog administratora za Dalmaciju, koji kaže da je ‘u crkvi sv. Roka tijelo sv. Zoila, svećenika i ispovjednika vjere’ (In ecclesia Sancti Rocchi est corpus Sancti Zoili presbiteri et confessoris. ASV, Congregazione del Concilio, Relationes diocesium, Jadrensis, Visitatio ad liminum Garzadori, 413A). Sv. Zoilo se slavio 23. prosinca, na dan kad je preminuo.
Uslijed mletačko-osmanlijskih sukoba, mletačka vlast u Zadru želi izgraditi nove gradske bedeme u obrani od Turaka pa je 1570. g. srušena crkva sv. Marije Velike. Sarkofag sv. Zoila ostao je u njenoj pokrajnjoj kapeli do 1622. g., ugrađen u jedan od četiri oltara. Tada se, zabilježeno je u kronikama stolnog kaptola i Zadarske nadbiskupije, u velikom svečanom ophodu od katedrale sv. Stošije prema crkvi sv. Marije Velike i natrag, tijelo sv. Zoila prenijelo u katedralu. Relikvije sv. Zoila pohranjene su u oltar u zadarskoj katedrali 16. prosinca 1622. g. To je bio veličanstveni crkveni i veliki događaj za cijeli grad, osobito važan za hrvatski puk koji se njemu utjecao, izložen mletačkoj vlasti. Od te se godine blagdan sv. Zoila počeo slaviti na dan prijenosa svečevog tijela, 16. prosinca. Glavno slavlje s velikim svečanostima slavilo se 23. prosinca, o čemu svjedoče i dokumenti. Tijelo sv. Zoila se čuvalo u dva dijela. U mramornom sarkogafu u kovčegu od čempresovine su bile kosti sveca, a u srebrnom relikvijaru glava, sa spisima o autentičnosti relikvije. Prije prijenosa relikvije, nadbiskup Stella je proveo rekogniciju svečevih moći, odredio je trodnevni post i javne molitve, a sarkofag je otvorio u prisutnosti gradskih vlasti i klera.
Jedna od predaja kaže, kako se sv. Krševan javio u snu sv. Zoilu gdje se nalazi njegovo tijelo, koji je nakon što je mučen bio bačen u more. Kad ga je izvukao, na čudesan način glava sv. Krševana spojila se s njegovim tijelom. Zoilo je Krševanovo tijelo sahranio u svojoj kući, a poslije je preneseno u Akvileju gdje se čuvalo i štovalo svetog mučenika do 452. g. kad su Akvileju razorili Huni.
Koliko je Zoilo bio važan za hrvatski puk govori i činjenica da je zadarski nadbiskup Vicko Zmajević 1713. g., iste godine kad je došao na stolicu zadarskih nadbiskupa, naredio vrijednom kanoniku zadarskog stolnog kaptola dr. Ivanu Tanzlingheru Zanottiju, bio je Nijemac podrijetlom, ali je disao hrvatski unutar kaptolskog zbora, da ispita povijest štovanja sv. Zoila i dokumentirano mu predoči o čemu se radi, te da su do dolaska Zmajevića u Zadar, od mletačke vlasti 1409. g. u Zadru bila samo dvojica hrvatskih biskupa, iz Trogira. Biskupovali su samo godinu dana svaki, što govori o ondašnjim povijesnim okolnostima. Nadbiskup Zmajević vraća kult sv. Zoila i Gospu od Zdravlja koja je također bila bitna za zadarski puk u gradu i izvan gradskih zidina. Time je želio osnažiti vjeru hrvatskog puka.
Slika sv. Zoila u svećeničkom ruhu s pogledom prema nebu koji drži mučenički umrlo tijelo sv. Krševana nalazi se u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. Od 1307. g. do početa 18. st. u Zadru nije bilo crkve koja nije imala sliku, palu, oltar ili neki umjetnički prikaz sv. Zoila, što potvrđuje koliko je bio štovan u našem narodu.
