U sklopu manifestacije Krševanovi dani kršćanske kulture u Zadru, u petak 2. prosinca 2016. u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević u Zadru, prof. Livio Marijan je održao predavanje "Glagoljaško pjevanje u Zadarskoj nadbiskupiji". U predavanju vrsnog etnologa sudjelovala je pjevačka skupina "Dalmatica".
Iako se monodijska glazba na staroslavenskom jeziku razvijala u izričito nepovoljnim prilikama, ipak predstavlja glazbenu posebnost visoke umjetničke vrijednosti. Glagoljaški napjevi ne pripadaju ni jednoj poznatoj vrsti pjevanja kršćanskih crkava i razlikuju se od gregorijanskog, ambrozijanskog, mozarapskog, biznatskog i drugih vrsta ranosrednjovjekovnog monodijskog pjevanja kršćanskih naroda. Stoga ih treba pamtiti pod posebnim glazbenim pojmom glagoljaško pjevanje. Glagoljaško pjevanje nije nikada u prošlosti bilo notirano pa dosljedno tomu predstavlja isključivo agrafičko glazbeno nasljeđe.
Pjevati napjeve po pamćenju (na pamet) i predajom ih prenositi na nova pokoljenja pjevača bila je prastara pjevačka praksa poznata starim Grcima i Rimljanima te svim kršćanskim crkvama sve do X. stoljeća, kad se na zapadu ustalilo notno pismo, ali se i na istoku i zapadu i nakon X. stoljeća pjevalo "napamet", npr. u grčkoj crkvi do XVII. stoljeća. Da je glagoljaško pjevanje ostalo agrafičko sve do naših dana sigurno su utjecale i društveno političke okolnosti u kojima su živjeli svećenici glagoljaši.
Tek na početku XX. stoljeća nastali su prvi njegovi notni zapisi koje su učinili B. Sokol, B. Širola, I. Matetić Ronjgov i drugi. Sredinom stoljeća počelo se glagoljaško pjevanje sustavno zapisivati na magnetofonske vrpce, pa se i danas može reći da je u cjelini snimljeno i pohranjeno u fonotekama triju ustanova i to u Zavodu za etnologiju i folkloristiku, u Staroslavenskom institutu i u Muzikološkom zavodu HAZU u trajanju od 120 sati. Postoje i snimke u vlasništvu drugih ustanova ili privatnih osoba. Osim toga, o glagoljaškom je pjevanju objavljeno više članka, studija i djela koja predstavljaju poprilično opširnu bibliografiju.
Jedno od najbitnijih obilježja glagoljaškog pjevanja jest izuzetno lijepa i bujna bogata melodijska razvijenost liturgijskog recitativa, a nasuprot, gotovo nepostajanje bilo kakvih drugih srednjovjekovnih glazbenih oblika koje posjeduje gregorijanski koral, ambrozijansko, bizantsko i druge vrste pjevanja, kao što su oblici himna, sekvenci, responzorija, introita, graduala, aleluja stihova itd. Iako su tekstovi glagoljaškog pjevanja doslovni prijevodi s latinskog, bilo da se radi o hrvatskoj recenziji staroslavenskog jezika bilo o raznim prijevodima na noviji hrvatski jezik (šćavet), te iako im je literarni oblik posve istovjetan s latinskih izvornikom, ipak im glazbeni oblik nije jednak pa se navedeni latinski nazivi odnose više na literarni oblik glagoljaškog napjeva.
Melodijski naime, obrasci glagoljaškog graduala, versa aleluja, himna itd. nisu oblikovani kao napjevi koralnih graduala, himna, versova aleluja i drugih glazbenih oblika latinskog bogosluža, već isključivo kao recitativi, pa s glazbenog motrišta glagoljaški gradual, himan, vers aleluja itd. ne predstavljaju istoimeni glazbeni monodijski oblik gregorijanskog korala već liturgijski svečani recitativ. Pjevač glagoljaš, naime, i kad preuzme himničke napjeve iz gregorijanskog korala nastoji ih pojednostaviti, katkada do tog stupnja da ih nakon dugogodišnjeg izvođenja pretvori u svečani glagoljaški recitativ.
Bit pak recitative sastoji se u svečanom pjevanju glavnine tekstova na jednom tonu, kojemu prethodi kraći melizmatički motiv i zvaršava sa središnjim ili završnim ljupkim i dražesnim, melizmatički razvijenim melodijskim kadencama. Svečano pjevanje na istom tonu ljestvice omogućuje bolje razumijevanje teksta i lakše svraća pozornost slušaoca na njegov sadržaj, a početne melizme i završne kadence zaogrću ga u nebičnu ljupkost po čemu se glagoljaško pjevanje razlikuje i prepoznaje od drugih načina pjevanja Katoličke Crkve i drugih kršćanskih crkava.
