Riječ je o enciklici koja u središte postavlja pitanje: kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas? Enciklika je dobila naziv po zazivu sv. Franje: Hvaljen budi, Gospodine moj (Laudato si', mi' Signore), koji u Pjesmi stvorova podsjeća na činjenicu da je zemlja naš zajednički dom i da je poput sestre s kojom dijelim postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje.
Papa poziva sve da osluhnemo zlostavljanje i pljačkanje zemlje te na ekološko obraćenje. On, doduše, priznaje da se osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš, ali istodobno raste i zabrinutost za ono što se događa našem Planetu te svima šalje jasnu poruku da je čovječanstvo još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma, jer još nije sve izgubljeno.
U više navrata Papa zahvaljuje pojedincima i institucijama, promicateljima koji rade na očuvanju stvorenoga svijeta priznajući da su promišljanja mnogih znanstvenika, filozofa, teologa kao i društvenih organizacija obogatila Crkvu u pogledu tih pitanja te poziva sve na priznanje bogatstva kojega religije mogu ponuditi cjelovitosti ekologije za puni razvitak ljudskog roda.
Enciklika je podijeljena u šest poglavlja. Započinje predstavljanjem sadašnjega stanja, na temelju najboljih, danas dostupnih, znanstvenih spoznaja (1. poglavlje), poslije čega slijedi pregled biblijske i judeo-kršćanske predaje (2. poglavlje); zatim uočavanje i prepoznavanje korijena problema tehnokracije i pretjerane egocentričnosti ljudskog bića i njihova analiza (3. poglavlje). Enciklika zatim predlaže ekologiju cjelovitosti, koja jasno prepoznaje ljudske i društvene dimenzije, neraskidivo povezane s pitanjem okruženja (4. poglavlje). Pod tim vidikom Papa Franjo predlaže pokretanje časnog i otvorenog dijaloga te poziva na sudjelovanje i zauzimanje svih razina društvenoga, gospodarskog i političkog života, koje bi izgradile jasan način donošenja odluka (5. poglavlje). Podsjetivši na to kako nijedan pothvat ne može biti učinkovit, ako nije prožet formiranom i odgovornom savješću, predlaže ideje koje bi u tom smislu, pomogle rastu i sazrijevanju na odgojnoj, duhovnoj, crkvenoj, političkoj i teološkoj razini (6. poglavlje).
Enciklika
je plod jednogodišnjeg rada zajedno s mnogim stručnjacima u ekologiji, kao i
raznim savjetnicima, a započinje riječima „Pjesme stvorenja“ sv. Franje
Asiškoga, da bi vrlo brzo prešla na probleme i zla što ih je ljudski rod nanio
„sestri našoj majci Zemlji“ koja zbog toga sve više sliči „ogromnom spremištu
nečistoće“. Papa Franjo u ovoj enciklici jasno ukazuje na činjenicu da je za
globalno zagrijavanje odgovorno čovječanstvo, te treba biti svjestan „ljudskog
razloga ekološke krize“, kao i „antropocentričnog ekscesa“. Papa nadalje
naglašava kako znanstvene studije upućuju na činjenicu da je za globalno
zatopljenje zadnjih decenija krivo umnažanje otrovnih plinova što ih sam čovjek
najviše stvara.
Naglašava
i činjenicu da čovječanstvo treba mijenjati stil života, proizvodnje i
konzumacije kako bi moglo izbjeći zagrijavanje ili barem umanjiti ljudske
uzroke ekološke krize. Valja biti svjestan i „klimatskih promjena što se
odražavaju na globalnoj razini i stvaraju ambijentalne, socijalne, ekonomske
distributivne i političke implikacije, toliko da danas to predstavlja glavne
izazove čovječanstvu“. Uzroke nam valja tražiti u deforestaciji
zemlje, u umanjivanju biodiverziteta, u otapanju ledenih bregova, u
osiromašivanju mora i u povećanju razine voda.
Papa
Franjo u svojoj drugoj enciklici govori o aktualnoj krizi i obraća se
„svim ljudima dobre volje“ te traži pravo „ekološko obraćenje“ i jednu „novu
opću solidarnost“. Enciklika „Laudato
si“ govori o skrbi za zajedničku kuću“ i upozorava da „mi
nismo Bog. Zemlja nam prethodi i ona nam je darovana.“
Papin
pojam ekologije je onaj klasični od grčkog oikos što znači kuća svih stvorenja
(sv. Bonaventutra). Papa naglašava i odgovornost za „opće dobro“ te veli da
„privatno vlasništvo“ nije apsolutno i nedodirljivo pravo jer „postoji
socijalna funkcija bilo kojeg oblika privatnog prava“, što je on jasno naglašavao
i kao nadbiskup Buenos Airesa. Radi tog on i citira sv. Franju Asiškoga jer je
on bio „zaštitnik“ i „svjedok“ tzv. „integralne ekologije“ čime nam je omogućio
da u prirodi prepoznamo „sjajnu knjigu u kojoj nam Bog govori“ i u kojoj
svako stvorenje ima vrijednost i svrhu u sebi.“ Čovjek jest osobno biće,
ali nije gospodar prirode“, dok sama priroda nije obična materija isključivo za
naše zalaganje, živa bića nisu „čisti objekti“ za iskorištavanje i
postizanje koristi već „sva imaju vlastitu vrijednost pred Bogom“.
Papa rado naglašava da je ekologija uvijek i „ljudska ekologija“ i
da je u svijetu sve povezano, ranjivost same zemlje kao i siromaha, jednako kao
i ambijentalni i društveni nesrazmjeri , kako oni financijski tako i oni
prouzročeni oružjem i ratovima. Sv. Franjo Asiški je govorio o
zemlji kao o „majci“ i „sestri“ i rado je pomagao siromahe. Papa Franjo stoga i
tvrdi da „pravi ekološki put uvijek postaje i socijalni koji mora
integrirati pravednost u raspravama o okolišu, kako bi se mogao čuti jauk
zemlje kao i jauk siromaha“. Stoga i tvrdi:“ Okriviti demografski rast, a ne
ekstremni konzumizam kao što neki čine, je jedan od načina da se ne uoči
problem“.
Papa
Franjo nabraja i sve probleme „ekološke krize“: globalno zatopljenje, klimatske
promjene, zagađivanje, dizanje razine mora, osiromašenje biodiverziteta,
nejednaku raspodjelu hrane, nedostatak vode i nedostatak prava svih na vodu.
Papa potom ukazuje na planetarnu nejednakost, na vanjski dug siromašnih zemalja
koji se pretvorio u pravo iskorištavanje. Tu je i nerazumno
korištenje zaliha zemlje što stvara ekološki nered, posebice između Sjevera i
Juga. Papa se dotiče i slabosti međunarodne politike te veli:“ Nužno je
stvoriti normativni sustav koji će uključiti nepremostiva ograničenja i
osigurati zaštitu ekosustava, prije negoli novi oblici moći koji proizlaze iz
tehničko-konzumističke paradigme unište ne samo politiku nego i slobodu i
pravednost.“ Tako on optužuje „globalizaciju tehnokrativne paradigme“
koja se odražava u današnjem svijetu kao „ekscesivni konzumizam“ koji nastoji
„zagospodariti i ekonomijom i politikom“.
Papa
ima i nekoliko teških optužbi:“ Ekonomska moć i dalje opravdava aktualni
svjetski poredak u kojem glavnu riječ imaju spekulacija i tražnje financijske dobiti
koji uopće ne vode brigu o kontekstu i učincima na ljudsko dostojanstvo i na
okoliš“.
U
ovoj enciklici papa nije zaboravio naglasiti na „prihvaćanje vlastitog tijela
kao Božjeg dara, što je nužno da bismo mogli zagrliti i prihvatiti čitavi
svijet kao Očev dar i kao zajedničku kuću“. To prihvaćanje se protivi logici po
kojoj nam tijelo služi kako bismo dominirali nad stvorenim. Stoga i naglašava da
svoje tijelo moramo prihvaćati u njegovoj ženskosti i muškosti kako bismo time
u sebi izgradili radost susreta s drugim i različitim. To prihvaćanje nikako ne
uništava spolnu različitost radi toga što se ne bi znala međusobno sučeljavati
(ideologija roda).
Papa
je naglasio i istinu da „abortus“ „nikako nije sukladan s obranom prirode“ i
naglasio kako „neki ekološki pokreti brane integritet okoliša i s pravom
upozoravaju na znanstvena istraživanja, dok takve principe ne primjenjuju i na
ljudski život.“U enciklici papa progovara o istraživanjima na životinjama, o
genetski modificiranim organizmima, o ekološkom građanstvu i zaključuje kako je
„plemenito prihvatiti zadaću skrbi za sve stvoreno i to pokazivati svakodnevnim
malim djelima“.
I na
kraju valja naglasiti kako papa poziva da „svi traže projekte na duže vremensko
razdoblje, a ne samo one za moć.“ Valja voditi računa o preživljavanju i
o harmoniji sa stvorenim jer “konačni cilj drugih stvorenja, nikako nismo mi!“
