Da me se ne bi krivo shvatilo, za početak treba reći da svi ateisti nisu za abortus, ali svi oni koji su za abortus su ateisti, antiteisti, denialisti, od vraga su samog, pa koliko god se oni to pokušavali predstavljati za katolike poncijatovski si perući škare za pobačaj. Empty words. Možete, evo biti katolici, ali uz neizostavne navodnike.
Dakle, ateisti, a ujedno i najvećim dijelom pro-abortaši, u debatama s katolicima se ODJEDNOM vole pozivati na odgovornost, osjećaje, odricanje, ljubav, patnju, sve nešto privatno, a transcedentno, samo da bi trudnica abortirala, a pritom ODJEDNOM biologiju ostavljaju po strani.
Katolici se pritom pozivaju, prvenstveno na ono što im vjera nalaže, a pritom na bio-etiku, ili biologiju kao samu za sebe. Jer sama etika, moral, religija i pravo proističu iz te prirode, iz ljudske biologije jer je čovjek neizostavan subjekt svih odnosa i međuodnosa prema živim i mrtvim stvarima u poznatom svemiru.
Zašto su katolici u prednosti oko abortusa? Zato jer imaju i religiju, koju prezentiraju kroz predanu vjeru, i biologiju na svojoj strani, a one u tom simbiotičkom odnosu svakog oponenta ostavljaju bez argumenata. Prirodno je, dakle, roditi, neprirodno je pobaciti, jer se radi o zahtjevu. Drvosječa motornom pilom na zahtjev vlasnika pila drvo, ali drvo na zahtjev prirode raste.
Nije to tako komplicirano za shvatiti. I to shvaća svatko.
Shvaćaju i pro-abortivni fanatici da iz zigote, nastaje embrij, da iz embrija nastaje fetus, da fetus izrasta u plod, da taj plod prođe kroz otvor maternice u svijet i biva identičan kao minutu prije, da taj plod se zove sad otvoreno djetetom, iako majke nose djecu, da to dijete izraste u klinca ili djevojčicu, da taj klinac ili djevojčica nakon puberteta postaju djevojka ili momak, da ta djevojka i momak postaju muškarac i žena, da taj muškarac i ta žena postaju sakramentom ženidbe ili matičarskim bračnim ugovorom, suprug i supruga i onda sve ispočetka.
To oni shvaćaju, ali ih je uz dovoljan intelekt da to shvate, svladalo zlo. Jer zlo je mrak, uza svu najsofisticiraniju ili najmoderniju kiruršku aparaturu koju u operacijskoj sali imate, ne možete je koristiti ukoliko je svijetlo ugašeno. To je toliko izraženo u njima da smo kao el fin del fin jučer u emisiji Otvoreno čuti kako ni kucanje srca nije dokaz o životu.
Priroda govori o Bogu (postoji i knjiga tog naslova), a čovjek je središte te prirode, ultimativna faza Božje zaigranosti u kreiranju savršenstva, i borba protiv tog čovjeka koja je začeta već u raju ubojstvom Abela. To ubojstvo je čista Sotonina navada, opomena da će nas kroz cijeli zemaljski vijek vrebati, jer Sotona prezire ljudsko tijelo. Zašto? Jer ga ne posjeduje, dok u njemu nema grijeha. Baš kao i Sauron, to trepteće oko koje je izgubilo fizički oblik, kada žitelje Međuzemlja mami prstenom, i tko ga stavi na sebe, postaje njegov medij, njegov rob. Baš kao Smeagol kojeg je uništio do razine Golluma. Tako Sotona radi s grijehom. Čovjeka, tijelo - veže uza sebe i uništava ga; drogira, opija, tjera na brzu vožnju; obolijeva homoseksualizmom jer nije prokreativan; daje neostvarive snove i ambicije da bi se odgodila veza ili brak u kojem može nastati novi život; raskida veze, raskida brakove, stvara ideje o brakovima bez djece; potiče na samoubojstva, brze vožnje, ratove, ubojstva, abortuse, eutanaziju. Čista biološka eugenika koja je nuspojava one duhovne. Sve je to posljedica grijeha, posljedica stanja neopiranja grijehu, i takvo tijelo Sotona želi uništiti jer samo takvo tijelo, u stanju smrtnog grijeha ide u Pakao, a dok je tijela uvijek postoji mogućnost obraćenja i življenja u tijelu koje ide u Raj.
I zato su vjernici uvijek za život. I biologija to zna!
