Rodila se u Skoplju 26. kolovoza 1910. u katoličkoj albanskoj obitelji Kolë Bojaxhiua (iz Prizrena). Otac joj je umro kad je imala devet godina (1919.). Već u dvanaestoj godini života osjetila je glas Božji i želju potpuno se posveti Bogu. Uoči Velike Gospe 1928., u svetištu Majke Božje Letničke, donijela je životnu odluku “biti sestra misionarka kako bi služila siromasima svijeta”. Iz Skoplja je preko Zagreb otišla za Dublin i Indiju 1. prosinca 1928., a u Kalkutu je stigla 6. siječnja 1929. Tamo je studirala i diplomirala povijest i zemljopis, pa je godinama bila učiteljica, a jedno vrijeme i ravnateljica srednje skole “St. Mary” u Kalkuti.
Kad je 10. rujna 1946. putovala na duhovne vježbe ona veli kako je čula “Božji glas“. Bila je duboko uvjerena kako je to bilo “zvanje u zvanju”, a poruka je bila: „Moraš poći i živjeti sa siromasima i tako im pomagati!”. Utemelji je novu redovničku zajednicu, 7. X. 1950., „Sestre Misionarke Ljubavi“. Za svoj predani rada dobila je preko 130 međunarodnih priznanja i nagrada, među kojima i Nobelovu Nagradu za Mir (1979.). Preminula je i “vratila se u kuću Očevu”, u Kalkuti, 5. rujna 1997. gdje je sahranjena uz državničke počasti, 13. rujna 1997. Na sprovodu je ujedinila cijeli svijet jer su sudjelovali predstavnici svih nacija i religija. Šest godina poslije smrti proglašena je blaženom, 19. listopada 2003. Spomenut ću interesantan detalj: Kad je otac nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić bio na svečanosti proglašenja herojskih krjeposti naše Blažene Marije Propetoga Isusa u Vatikanu (20. XII. 2002.), i Majka Terezija je uz Ivana Merza bila među desetak predviđenih za beatifikaciju. Kad je njezina nasljednica saznala kako otac nadbiskup dolazi iz Hrvatske, spomenula mu je kako je prije same smrti Majka Terezija molila neku molitvu na stranom jeziku koji oni nisu mogli razumjeti. Kasnije su otkrile kako je to bila posveta Srcu Isusovu koju je ona molila na hrvatskom jeziku.
Utemeljitelji ili utemeljiteljice pojedinih redovničkih zajednica uglavnom su imali konkretne ciljeve i kategorije ljudi kojima su se posvećivali, kao na primjer nezbrinutu djecu, školstvo, zdravstvo, mlade, obitelji, bolesnike, siromašne i stare…Dobar poznavatelj i štovatelj Majke Terezije, dr. Lush Gjergji, zapisao je kako mu je ona na upit koji je osnovni cilj njezinoga reda jednom zgodom rekla: ”Mi smo ‘red bez reda‘; jer naše zvanje i poslanje je ljubav prema ljudima svih rasa, nacija i vjera gdje god je život u opasnosti”. Svrha, dakle, njezine družbe je svojevoljno sudjelovati u patnjama ljudi i služiti najjadnijima, sa sviješću kako “Bog preko nas ljubi siromahe”.
Sve je uvijek Bogu pripisivala, a sebe je smatrala običnom „Božjom olovkom”. Sestrama je neumornao ponavljala da su „siromasi zapravo Isus koji trpi“, pa ih je trajno poticala neka „svoje ruke daruju potpuno za služenje, a svoje srce za ljubav prema siromasima“. To je duhovnost Majke Terezije koja se prepoznaje u predanju i služenju, s radošću i zahvalnošću, bezuvjetno i besplatno. Moglo bi se reći kako Misionarke Ljubavi uz zavjet siromaštva, celibata i poslušnosti imaju i četvrti zavjet „potpunog prednja siromasima bez ikakvih uvjeta i razlika“. Zbog toga se pri kraju Godine milosrđa može reći da je Majka Terezija bila i ostala živo evanđelje milosrđa, jer je prepoznala, ljubila i služila Isusu u jadnicima svijeta. No, mi nismo socijalne radnice, nego redovnice. A naš život nije samo aktivno, već i kontemplativno usmjeren. Mi tražimo Isusa i klanjamo mu se u Svetohraništu, a nalazimo ga u svijetu, u siromasima, odbačenima, gladnima i gubavima; u svakoj ljudskoj osobi”.
