Jure Kesedžić, Odžak
O liječenju ili "izlječenju obiteljskog stabla" pisalo se još prije deset godina u Glasu Koncila br. 23, 4. lipnja 2006. Tada su prenijeli razmišljanje isusovca i profesora na Papinskom sveučilištu "Gregoriana" u Rimu dr. Mihalyja Szentmartonyja, a ovaj ću odgovor temeljiti i na razmišljanjima nekih drugih autora. O. Szentmartony smatra da "izlječenje obiteljskog stabla" nije duhovni pokret, "nego jedan oblik alternativne terapije koja upotrebljava religiozne pojmove, pomiješane s ezoterikom", a ona nikada nije bila - niti može biti - baštinom katoličke vjere. Prema mišljenju o. Szentmartonyja liječenje obiteljskoga stabla polazi od pretpostavke da predci mogu "izravno" utjecati na ponašanje svojih potomaka. "I to bilo u obliku obiteljskog stila, bilo u obliku izravne patologije, a sve zbog toga jer nisu umrli pomireni s Bogom, pa je onda potrebno da ih njihovi potomci 'predaju Bogu'", pa autor navodi da "teološki gledano postoji poteškoća, jer Crkva uči da je grijeh osoban i da je svaki čovjek za njega osobno odgovoran". "I zato postoji stvarna opasnost od miješanja elemenata koji ne pripadaju katoličkoj vjeri, nego ezoteriji." Stoga utjecaj pokojnika na žive - kako to naučavaju teoretičari liječenja obiteljskog stabla - pripada svijetu ezoteričnih vjerovanja. Neki čak smatraju da je svaka bolest i ljudska tragedija posljedica istočnoga grijeha pa bi se moglo govoriti o "povezanosti" grijeha predaka i bolesti potomaka. No ni teološki ni crkveno nije se opravdano pozivati na istočni grijeh. O. Raniero Cantalamessa - koji je teolog i propovjednik Papinskog doma - jasno tvrdi: "Liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja."
S njime se slaže i isusovac dr. Mijo Nikić. On je u predavanju "Psihološko-duhovni pristup karizmatskim seminarima" na redovitom godišnjem susretu biskupa s redovničkim provincijalima održanom 5. lipnja 2013. u Zagrebu u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije o temi gore postavljenog pitanja rekao: "Što se tiče molitve za ozdravljenje obiteljskog stabla, treba biti jako oprezan i mislim da je bolje da se ne spominje takva sintagma jer može unijeti zbrku. Naime, iako se u Bibliji spominje da će posljedice grijeha osjećati djeca do nekoga koljena, ipak je daleko jasnije u Bibliji naglašeno da će svatko odgovarati za svoja, a ne za tuđa djela. Evo riječi proroka Ezekiela koje bi voditelji karizmatskih seminara koji mole te molitve morali dobro proučiti. 'Dođe mi riječ Jahvina: Što vam je te o Izraelu ponavljate poslovicu: Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi! Života mi moga, riječ je Jahve Gospoda: nitko od vas neće više u Izraelu ponavljati tu poslovicu; jer, svi su životi moji, kako život očev tako i život sinovlji. I evo, onaj koji zgriješi, taj će umrijeti' (Ez 18, 1 - 4). Uvjeren sam da mise i molitve za pokojne koje Crkva moli u svojoj brizi za pokojne najviše pomažu našim pokojnima i da nije potrebna još neka posebna molitva za iscjeljenje obiteljskog stabla."
Napokon, o. Szentmartony dodaje da "liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterično upotrebljava i religiozne pojmove i sredstva kao što su molitve, polaganje ruke i slično", a još se jedna teološka poteškoća tiče i same činjenice da je "generacijsko liječnje" nespojivo s katoličkom naukom o sakramentu krštenja. Sakramenti su Crkvi najsvetiji, a u sakramentu krštenja moli se molitva otklinjanja. Osim toga, generacijsko liječenje uključno niječe slobodu volje jer bi predci bili krivi za sadašnje stanje svojih potomaka. A to pak znači da nema mjesta ni za osobnu ispovijed. Zašto bismo se onda, kao vjernici, uopće ispovijedali ako bi iz grijeha bila "isključena" naša slobodna volja i naša odgovornost za počinjeno? A na tu se poteškoću nadovezuje još jedna, na koju upozorava o. Szentmartony, a riječ je o nekoj vrsti "izmjene energije između iscjelitelja i bolesnika". No bez obzira na tumačenje same "naravi stvari", središnju ulogu u procesu liječenja igra sam iscjelitelj. "Dakle, nije bolesnik onaj koji je u središtu, nego je u središtu druga osoba - iscjelitelj i njegove čudotvorne moći." Ti iscjelitelji često naglašavaju važnost prijateljskih odnosa između sebe i pacijenata pa dr. Szentmartony upozorava da "većina od njih zahtijevaju slijepo, bezuvjetno povjerenje". No svakomu je jasno da ta stajališta nisu prihvatljiva i da ona nisu dio katoličkoga ispravnoga nauka.
Ono što je izvan svake sumnje donosi nam Katekizam Katoličke Crkve koji nam tumači koji je ispravan odnos prema našim pokojnicima: "Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve" (KKC, 1032).
