Srednjovjekovnog biskupa sv. Nikole svake se godine prisjeća većina europskih naroda, ali svaki na svoj način. Zajedničko im je to da Nikola dobru djecu daruje, a zločestu ostavlja bez darova ili im daruje šibu.
Kršćani blagdan sv. Nikole slave 6. prosinca, na dan kad je taj svetac iz Male Azije navodno umro. U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine, te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.
Priča o dobrim djelima svetog Nikole širila se postupno cijelom Europom i svijetom. Danas je on zaštitnik nekoliko zemalja, pokrajina i gradova, kao i niza zanimanja poput pomoraca, trgovaca, odvjetnika ili studenata.
Slično kao u Hrvatskoj, i u Poljskoj (tamo se zove Mikolaj) ovaj bradati djedica djecu posjećuje u noći s 5. na 6. prosinca. Dok ih kod nas ostavlja u čizmicama, tamo ih djeca mogu naći pod jastukom ili u velikim čarapama. Dobra djeca većinom dobivaju manje igračke, slatkiše ili knjige, a djecu koja proteklu godinu baš i nisu bili najposlušniji, roditelji plaše da će ih išibati, no u praksi ipak samo prijete.
Mikolaj ima i zločestog pomoćnika, a najčešće je to vrag kojeg je Mikolaj navodno pripitomio. Poljski Nikola u prosincu ima pune ruke posla, jer prema tradiciji on nosi poklone i na Badnjak, 24. prosinca.
Za razliku od strašnog vraga, u Hrvatskoj, Austriji, Mađarskoj i Bavarskoj, uz Nikolu se, kao njegov zao alter ego pojavljuje Krampus. U Češkoj i Slovačkoj se uz Nikolu i Krampusa često pojavljuje i anđeo, kao i u Austriji.
Tamo anđeo nosi veliku knjigu u kojoj su zapisana sva dobra i loša djela svakog djeteta. Austrijska djeca svoje čizmice ne stavljaju na prozor, već pred vrata kako bi ih Nikola lakše pronašao i napunio ih slatkišima i voćem.
U većini zemalja Nikola je vrlo sličan, no u mnogim državama njegov pratitelj je zbilja originalan. Tako nizozemskog i flamanskog Sinterklaasa (sv. Nikolu) prati Crni Petar. Podsjeća na maurskog slugu, kakve su španjolski bogati svećenici i plemići nekada s radošću tjerali na najprljavije poslove. U frankofonskom dijelu Belgije Nikolu prati Teta Šiba, a u Švicarskoj brkata pojava zvana Schmutzli.
U nekim europskim zemljama sv. Nikola se uopće ne slavi, ili se slavi samo ponegdje. Tako Rusi nemaju sv. Nikolu, a u Francuskoj se slavi samo u nekim krajevima koji su nekad pripadali drugim državama. U Velikoj Britaniji se Nikola pretvorio u lik Father Christmas, koji je sličan američkom Santa Clausu koji darivaju za Božić.
