I. Povijest Došašća
Riječju Došašće prevodi se latinski liturgijski izraz
Adventus - dolazak. To su četiri liturgijska tjedna prije Božića u
kojima se Crkva priprema za slavlje rođenja Krista dok istovremeno iščekuje
njegov drugi dolazak. Iz Evanđelja po Luki:
"PAZITE DA VAM SRCA NE OTEŽAJU U PROŽDRLJIVOSTI, PIJANSTVU I U
ŽIVOTNIM BRIGAMA TE VAS IZNENADA ZATEKNE ONAJ DAN JER ĆE KAO ZAMKA NADOĆI NA
SVE ŽITELJE PO SVOJ ZEMLJI. STOGA BUDNI BUDITE I U SVAKO DOBA MOLITE DA
UZMOGNETE UMAĆI U SVEMU TOMU ŠTO SE IMA ZBITI I STATI PRED SINA
ČOVJEČEGA.''
Biskup Perpetuus iz Toursa 490. g. službeno je proglasio Došašće
pokorničkim vremenom u franačkoj crkvi naređujući post u tri dana svakog tjedna
od 11. studenog, blagdan Svetog Martina, do Božića. Ovo četrdesetdnevno vrijeme
posta, slično korizmi, originalno se nazivalo – Četrdesetdnevni post Svetog
Martina. Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog
vremena.
Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one
franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i
priprema za Božić. Kada je crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, ne pokornička
priroda rimskog Došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom galskog
Došašća.
U 13. stoljeću postignut je kompromis, koji je kombinirao post i pokornički
karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim
četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Liturgija Došašća ostala
je nepromijenjena sve od Drugog vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene
kako bi jasno odredio duh korizme i vremena Došašća.
II. Što je Došašće?
Došašće je vrijeme u crkvenoj godini kada se kršćani intenzivnije
pripremaju za svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme
očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena – Sudnji dan. Vrijeme Došašća nije
toliko obilježeno pokorom koliko radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje
nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca te obuhvaća tri tjedna i
dane između četvrte nedjelje Došašća i samog Božića. Prvu nedjelju Došašće
karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, a
četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista. Prvom
nedjeljom Došašća počinje i nova liturgijska godina. Kroz Došašće svećenici
nose ljubičaste misnice čime se naglašuje tema pokore. Vjernici bi trebali
otići na ispovijed tijekom vremena Došašća, kako bi se pripremili za dolazak
Krista, jer se ne može slaviti rođenje onoga ''koji je svojom mukom i križem
otkupio ljudske grijehe'', a da se ne priznaju i ispovjede grijesi u vlastitom
životu.
U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Krista
Spasitelja - onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na
koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da
iskusimo čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom,
ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po
Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.
No, Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj
drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac
koji će svakome suditi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno
i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela
pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i
radosti. Tako su ova dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja
Betlehemsko djetešce kako bi u nama osvijestila da je to dijete došlo da nas
spasi od propasti i suda.
III. Četiri nedjelje Došašća
Vrijeme Došašća u koje ulazimo jest vrijeme iščekivanja dolaska. Dolaska
Isusa Krista, Sina Božjega u našu ljudsku povijest. Zato ćemo se u četiri
nedjelje koje su pred nama spominjati kako su ljudi prije Krista očekivali
njegov dolazak sve do dana kada se On pojavio na zemlji u ljudskom tijelu.
Prva nedjelja – Kristov dolazak
Došašće – ta riječ budi u svakom kršćanskom srcu posebne osjećaje. Misao
nam se vraća na rane mise zornice s adventskim pjesmama u kojima odjekuju misli
na navještenje Kristova dolaska za koje se mislilo da je trajalo 4 tisuće
godina. Kršćanska nas vjera potiče da neprestano budemo okrenuti prema
budućnosti, uvijek ispunjeni nadom. Krist kao osoba središte je naše nade. Za
njega već znamo da je došao, da je već živio, da nam je donio poruku spasenja.
No, upravo smo u toj poruci doznali da će on, na svršetku svijeta i svakog
čovjeka, ponovno doći i suditi svakome. Evanđelje po Luki:
''JER KAO ŠTO MUNJA SIJEVNE NA JEDNOM KRAJU OBZORJA I ODBLJESNE NA DRUGOM,
TAKO ĆE BITI SA SINOM ČOVJEČIM U DAN NJEGOV….
PAZITE, NE DAJTE SE ZAVESTI. MNOGI ĆE DOISTA DOĆI U MOJE IME I GOVORITI
''JA SAM'' I ''VRIJEME SE PRIBLIŽILO''. NE IDITE ZA NJIMA….''
Krist koji je već došao jedanput, koji na skriven, ali stvaran način živi
među nama, opet će sigurno doći i mi ga očekujemo. Ne očekujemo ga grčevito
zbrajajući biblijske brojeve njegova dolaska, proizvoljno tumačeći razne
događaje, iznuđujući razne poruke i glasove s neba, nego ustrajno radeći i izvršavajući
zadatke u ovom svijetu. To znači ona budnost o kojoj Krist u Evanđelju govori.
Druga nedjelja – Glas viče u pustinji
Druga nedjelja Došašća pred oči vjernika stavlja lik Ivana Krstitelja,
Isusova preteče. Evanđelje po Mateju:
''U ONE DANE POJAVI SE IVAN KRSTITELJ PROPOVIJEDAJUĆI U JUDEJSKOJ
PUSTINJI…OBRATITE SE JER SE PRIBLIŽILO KRALJEVSTVO NEBESKO.
OVO JE UISTINU ONAJ O KOM PROREČE IZAIJA PROROK.
GLAS VIČE U PUSTINJI,
PRIPRAVITE PUT GOSPODINU,
PORAVNAJTE MU STAZE.
ZAISTA, KAŽEM VAM, IZMEĐU ROĐENIH OD ŽENE NE USTA VEĆI OD IVANA
KRSTITELJA…''
Ivan Krstitelj živio je u vrijeme velikih imena – Tiberije Cezar, Poncije
Pilat, Herod, Filip, veliki svećenici Ana i Kajfa – a u biti tako malih ljudi.
Mislili su, poput mnogih današnjih moćnika, da je povijest bez njih
nezamisliva. Ali, bitno se događalo u pustinji Palestine. Iz pustinje dolazi
Ivan Krstitelj, Isusov preteča. Ljudi su osjetili da je dostojan i pravi.
Evanđelje po Mateju ''Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnati pojas oko
bokova. Hrana mu bijahu skakavci i divlji med.'' Privlačila ih je njegovo
iskrenost, jednostavnost i strogoća života. A tražio je od ljudi prave stvari.
Nije im okolišao kao današnji političari. Nije im išao ''niz dlaku'' kako bi ga
voljeli i slušali. S malo riječi, a nadasve svojim primjerom, pozivao je na
obraćenje i na spreman doček Isusu. Ljudi su slušali, nadali se i nastojali
živjeti kako ih je Ivan upućivao.
Nitko ne živi bez nade. Nitko ne živi bez želja i bez planova za svoj
život. Želimo zdravlje, nadamo se uspjehu u poslovnom i obiteljskom životu.
Želimo biti sretni, zdravi i priznati u društvu. Nažalost, današnji čovjek,
unatoč želja i nadanja, živi u vakuumu, u praznini. Ne zna više kamo ide njegov
život i svijet u cjelini. Nema smisao života.
Evanđelje druge nedjelje Došašća otvara nam vrata nade i osvjetljava put
kojim bismo trebali ići. NEMA NADE BEZ VJERE. Što da činim i otkuda da počnem…
Za početak nemoj biti pasivan. POKRENI SE. Počni živjeti kao da si ponovno
rođen, kao da si iznova došao na ovaj svijet. A za ove dane, iskoristi priliku
i otkrij vrijednost sakramenta Pomirenja, Svete ispovjedi. Idi u crkvu,
ispovijedi se. Priznaj svoje grijehe, bit će ti lakše. Gospodin će biti uz
tebe.
Treća nedjelja – Obraćenje
Ivan Krstitelj, tamo u pustinji, poziva na obraćenje, na promjenu života i
tvrdi ''Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje''. Evanđelje po Mateju:
''JA VAS, ISTINA, KRSTIM VODOM NA OBRAĆENJE,
ALI ONAJ KOJI ZA MNOM DOLAZI JAČI JE OD MENE.
JA NISAM DOSTOJAN OBUĆE MU NOSITI.
ON ĆE VAS KRSTITI DUHOM SVETIM I OGNJEM.''
I Isus je došao ka Ivanu da ga krsti, kako bi se ispunilo što su proroci
prorokovali. Ivan ga odvraća riječima da on njega treba da krsti, a sada ka
njemu dolazi. I odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I na njega siđe Duh
Božji.
Radujmo se… Po našem Spasitelju i na nas je sišao Duh Sveti. Prepoznajmo tu
radost među nama. Problem naših dana i problem naših života je to što Bog nije
očit ili barem nije onoliko koliko bi mi to željeli. On je skriven, diskretan,
tajanstven, nevidljiv. A tu je oko nas, svugdje prisutan. Velika je nesreća
današnjeg čovjeka u tome što ne prepoznaje Boga u svojoj sredini. Zato, u ove
dane, neka vanjska priprema za blagdane ne zamagli i ne potisne onu unutra u
srcu. Tu se događa susret s Bogom. U svojoj pripravi za Božić, poravnajmo put
Gospodinu.
Četvrta nedjelja – Evo službenice Gospodnje…
Još je nekoliko dana do Božića. Do Božjeg utjelovljenja. Najveća i
najradosnija vijest, čija jeka traje do današnjih dana. Bog ostaje sebi vjeran.
Dolazi neprimjetno, ovijen velom šutnje. Za svoj susret sa Zemljom on izabire
Nazaret, malo i zagubljeno mjesto u dalekoj rimskoj provinciji, a ne neko
svjetsko središte moći. Beskrajno daleki i svemogući Bog, o kojem je Marija
slušala od svojih učitelja i roditelja, želi se udomiti među ljudima. I ta se
preobrazba treba po njoj dogoditi. Naši problemi u vjeri doimaju se dosta mali
i gotovo smiješni u usporedbi s onim što je Marija proživljavala za vrijeme
Utjelovljenja. Anđelov ''Ne boj se Marijo'' samo malo daje naslutiti
što se događalo u njezinoj nutrini. Njezino pitanja ''Kako će to biti kad muža
ne poznajem'' otkriva samo donekle njezinu unutarnju tjeskobu. Ali, strah je
prevladan.
''EVO SLUŽBENICE GOSPODNJE, NEKA MI BUDE PO RIJEČI TVOJOJ.''
To je najbolji odgovor koje jedno ljudsko biće može dati svom Stvoritelju.
To je odgovor prve vjernice Novog Saveza.
IV. A što je s nama…
Da, što je s nama. Da li smo se pripremili za Božić…Da li su u našim srcima
pripremljene jaslice…Koliko smo jaslica pripremili u srcima drugih…Koliko ćemo božića
dati ove godine drugima…Ne samo željeti ''Sretan Božić'', nego i dati ga. Ne
samo kupiti ga nekim skupim poklonom, nego svojom žrtvom i djelotvornom
ljubavlju prema bližnjima.
Da bi smo to mogli, potrebno je da svaki od nas pronađe unutrašnji mir ako
već ne kroz svakodnevne molitve, jer nije se još tako približio Gospodinu, onda
bar kroz sabranost i razmišljanje u miru, u tišini, kakav je to život imao
Gospodin, a kakav život imam ja. Da iz tih mislim pronađem ideje i puteve
svojeg budućeg života. Gospodin je došao i otkupio naše grijehe, otvorimo se
prema Gospodinu i obratimo se. Predajmo mu i ove naše današnje grijehe. On će
ih rado uzeti na sebe ako vidi da smo se promijenili, obratili i da smo
odlučili ići putem gdje grijeh gubi bitku sa našom vjerom u budući istinit i
pravedan život, život s Gospodinom.
