Kada se osvrnem na površno slavljenje otajstava muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjega, ima i onih koji idu na obrede, ali ih ne doživljavaju niti se trude; sjede u dnu Crkve, nedaleko ulaznih vrata, a što je još gore čitaju novine, neki pak misle kakvo će vino piti za ručkom, kakvi će biti kolači ili u koji će restoran otići. Veliki tjedan zaslužuje veću pozornost jer je izvor i vrhunac našega otkupljenja, to što nazivamo „vazmenim otajstvima“: muka, smrt i uskrsnuće Isusovo. Ta otajstva zaslužuju naše srce i um.
Što slavimo na Veliki četvrtak? Dopodne se posvećuje ulje koje Crkva upotrebljava u dijeljenju sakramenata: krštenja, potvrde, ređenja svećenika i biskupa, te bolesničko ulje. Cijeli dan je usredotočen na svećeništvo: biskupi sa svojim svećenicima, pred Božjim pukom, obnavljaju svoju obvezu ljubavi prema Kristu i Crkvi, potvrđujući da je čitavi njihov život prikazna procesija ljubavi i pastoralne službe. Popodne se slavi spomen ustanovljenja Presvete Euharistije, potom se nakon mise klanja pred Presvetim.
Što znači pranje nogu? To je očitovanje ljubavi. Isus kaže svojim apostolima: „Vidite što sam vam učinio? Ako sam Ja, učitelj, prao vaše noge, onda i vi jedni drugima morate prati noge“. Danas nikome ne peremo noge; možda pokažem znak zadovoljstva kad nam netko dođe u kuću, zagrlimo se i poljubimo. Pranje nogu bio je znak ljubavi prema drugima, Isus se ponizio, On, učitelj, kleknuo je oprati noge apostolima, svojim prvim svećenicima, rekavši im da to nastave činiti. To je povezano s Euharistijom. Evanđelist Ivan ne pripovijeda o ustanovljenu Euharistije, ali opisuje pranje nogu: ljubav i Euharistija su povezani. Bog je ljubav! Što prevladava u liturgijskome slavlju na veliki četvrtak? Žrtva ili ustanovljenje Euharistije, Euharistija je žrtva koju Isus prikazuje Bogu Ocu, a Isus sebi pridružuje Crkvu. Upravo je stoga Euharistijska žrtva izvor i vrhunac kršćanskoga bogoštovlja. Isus se u toj žrtvi daje nama, u svetoj pričesti. Ona je čin klanjanja, hvale i pohvale Bogu, a Isus nam daje svoje tijelo i krv. Ne čini dobro tko dijeli te dvije dimenzije, jer Isus nam nije tako rekao. „Evo tijelo moje koje će se za vas predati. Uzmite i jedite“: to je jedinstven čin. U žrtvi se prima tijelo i krv Kristova. Bez mise nema pričesti!
Veliki petak - Isus je umro zbog naših grijeha. Svi smo grješni, netko više, a netko manje, ali smo svi pridonijeli njegovoj smrti. On je dao svoj život za čitavo čovječanstvo. Isus je umro – kako govori evanđelist Ivan u jedanaestome poglavlju – kako bi okupio svu raspršenu djecu Božju. Istina je da je ondašnjim židovskim čelnicima i Ponciju Pilatu nedostajalo pravednosti, istine i ljubavi... Ali, ni mi nismo nevini. Svaki grješnik stoga može reći: „Isus je za mene umro na križu!“. Sveti nam je Pavao u tome uzor.
Što znače Isusove riječi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ To su početne riječi 22. psalma, koji govori o velikom trpljenju, agoniji, ali i povjerenju u Boga. Tko čita cijeli psalam, može primijetiti da se govori: „Uzdam se u tvoje ruke“. Isusov krik želi reći da je Isus doista trpio na križu: nije to bilo prazno pričinjanje. On je uistinu čovjek, ali i Bog, a kao čovjek može trpjeti, kao čovjek podnio je veliku muku. A ipak je uvijek rekao: „Oče, ne moja (ljudska), nego neka bude tvoja volja!“. Isus se prikazuje, trpeći, a u toj patnji kao da ga je Otac ostavio... No, on je znao da ga Otac nije ostavio, a krik je bio izraz duboke patnje.
Velika subota je dan zatišja, Marijin čas, rekao je kako nam Marija može pomoći svojom uzornom vjerom. Mariju su zvali „ženom Velike subote“, jer je to bio jedini dan kada nije vidjela Isusa. Vidjela ga je u petak, ali kao patnika. Na uskrsnu nedjelju, evanđelje to ne kaže, ali Isus se zaista nije mogao ukazati apostolima, Mariji Magdaleni i svima drugima, a zaboraviti svoju majku: to nije moguće. Možda ne zaslužujemo upoznati sve pojedinosti. Bog nam je objavio koliko je potrebno za naše spasenje, ali to nije dostatno našoj znatiželji. Vjerujem da nam presveta Djevica na Veliku subotu pokazuje veliku vjeru, vjerujući, znala je da će njezin Sin uskrsnuti. Crkva tijekom godine slučajno ne posvećuje subotu Presvetoj Djevici, čak ako nema obveznoga spomena, uvijek se u subotu može slaviti Marijin spomen. Govoreći pak o uskrsnuću, žalosno je to što brojni zaboravljaju svoju sudbinu. Moramo nastojati živjeti svoju vjeru. Kada netko umre, kao kršćani moramo znati da će ta osoba biti na posebnome sudu: može završiti u nebu ako je bez grijeha; ili može završiti u čistilištu, ako se mora očistiti, iako ljubi Boga. Ali postoji i pakao. Neki ga ne žele spominjati, pravdaju se kako se djeca boje kada se govori o paklu. Govori li student da se ne spominje ispit jer ga se boji. To nitko ozbiljan neće reći, jer zna da prije ili poslije mora izići na ispit. Život vječni je stvarnost, na to nas podsjeća Uskrs. Isus nas čeka u nebu, ali također očekuje da učinimo svoj dio. Sveti Augustin govori: „Bog te je stvorio bez tvoje suradnje, ali te bez nje neće spasiti!“
Što učiniti da ljudima zasja uskrsno svjetlo? Krist je naše svjetlo! Kada idemo na uskrsno bdijenje, majku svih bdijenja, kada vidimo veliku uskrsnu svijeću, a đakon zapjeva: Svjetlo Kristovo, pokleknemo tri puta, zatim uskrsnoj svijeći pjeva hvalospjev: Isus daje smisao našem životu, objedinjuje sve naše aktivnosti i daje nam utjehu u patnjama. Nalazimo se u dolini suza. I bogati, koji imaju sve na ovoj zemlji, i oni moraju trpjeti, na jedan ili drugi način. Ali tko vjeruje u Krista, njegova patnja ima smisla. Gledamo u Isusa na križu na Veliki petak; ugledajmo se u presvetu Djevicu podno križa i tako vidimo da s Kristom, u Kristu i po Kristu, naša patnja ulazi u spasonosnu žrtvu, to jest postaje prikazanje koje nam s Kristom i u Kristu i po Kristu zaslužuje spasenje koje dolazi od Boga, postiže nam spasenje. To je znak života, a ne smrti: to je naša Pasha.
