U Hrvatskoj je 1995. posebna komisija Ministarstva zdravstva izradila Nacrt prijedloga Zakona o prekidu trudnoće
po kojem bi abortus bio moguć tek nakon nakon obveznog prethodnog
stručnog savjetovanja. Nacrt nije stavljen u saborsku proceduru i do
danas nije poznata njegova sudbina ni razlozi zašto se od Nacrta
odustalo. Ovaj tekst govori o tome kako je ministar zdravstva Andrija Hebrang, nadajući se da će njegova tada vladajuća stranka uspjeti promjeniti komunistički zakon o abortusu iz 1978., obećao Družbi sestara milosrdnica
da će se zagrebačkoj bolnici koja nosi njihovo ime (upravljanje nad
bolnicom nasilno je oduzeto redovnicama dolaskom komunističke vlasti
1945. godine) uskratiti rješenje za obavljanje abortusa. Novi zakon koji
bi spasio na desetke ili stotine tisuća djece nikada nije donesen, a
Sestre milosrdnice bile su prevarene. Koji je razlog odustajanja od tog
Nacrta prijedloga zakona?
Da ne bi trenutna vladajuća garnitura na čelu sa SDP-om u Republici Hrvatskoj pomislila da se samo na njih u zadnje vrijeme usmjerava kritika, ovdje sam slobodan usmjeriti se i na vodeću oporbenu stranku HDZ koja ima ambicije na idućim parlamentarnim izborima zadobiti povjerenje birača i preuzeti vlast.
Po uspostavi demokracije, velik je broj nekretnina oduzetih od strane propale komunističke vlasti vraćen Crkvi.
Nije to bio slučaj i sa zagrebačkom bolnicom Sestara milosrdnica
koju je pokrenula istoimena Družba, najbrojnija ženska redovnička
zajednica u RH koja svoje poslanje ispunjava brigom za bolesne i odgojem
djevojaka. Na poznatoj lokaciji u Vinogradskoj 29, otvorile su prvu
malenu bolnicu još davne 1846., simbolično, na prvi dan nove godine.
Bolnica je s vremenom rasla, dograđivala se i postala prava institucija u
kojoj su osim 200-tinjak sestara radili i angažirani katolički laici.
Vodstvo, uprava i organizacija bila je u rukama Sestara milosrdnica
kojima je u fokusu bilo dobro cijelog čovjeka. Tako je bilo sve do 1945.
kad im je bolnica oduzeta, sestre maltretirane, protjerivane, a neke i
ubijene. Napokon, 1948. komunističke vlasti preimenovale su naziv
bolnice kako bi se zatrlo ime i časna tradicija te uvela neka nova koja
podrazumijeva i obavljanje abortusa. Početkom devedesetih, kada je u
Hrvatskoj na vlast došla HDZ, bolnici je vraćen stari, poznati naziv, ali ne i upravljanje bolnice osnivačicama Sestrama milosrdnicama.
Vrijeme je prolazilo, sestre su u većem broju ponovo radile u svojoj
bolnici, ali bolnica nije postala ono što je bila nekoć, tj. mjesto gdje
bi bolesnici uvijek i u svemu bili tretirani po moralnim načelima
Katoličke crkve.
Abortus - taj relikt komunizma ostao je prisutan do
danas te kao dnevna i noćna mora tlači taj prostor i jadne žene koje pod
krinkom slobode upadaju u zamku smrti, gle ironije, u instituciji koja
nosi naziv po plemenitim redovnicama koje su nesebičnim radom zadužile
hrvatski narod kroz povijest i još uvijek to čine. Stoga je sestra Marija Agneta Tadić-Šutra,
vrhovna glavarica družbe odlučila od aktualnih vlasti zatražiti
ispravljanje ove nepravde nanesene imenu i ugledu njihovoj zajednici. U
pismu u kojem se 13. 04. 1995. obratila dr. Ivanu Valentu, ravnatelju bolnice i Andriji Hebrangu, ministru zdravstva te o svemu izvijestila i kardinala Kuharića između ostaloga piše:
''Ukoliko bi se i ubuduće u toj bolnici zadržala sadašnja praksa i
vršili svojevoljni prekidi trudniće (abortusi), mi Sestre milosrdnice,
nikako ne bismo mogle dopustiti da ta bolnica i dalje nosi naše ime. To
bi bio teški moralni anahronizam, koji duboko vrijeđa našu vjerničku i
redovničku savjest i naše ljudsko dostojanstvo.''
Pismom u kojemu spominje posjet predsjednika Tuđmana od prije samo
nekoliko mjeseci, a koji je i tom prigodom poslao poruku nužnosti
demografske obnove hrvatskoga naroda, sestra Marija adresatima predlaže
ne samo promptno prekidanje obavljanja abortusa već i preuzimanje aktivnije uloge sestara u brizi oko žena s neželjenim trudnoćama: ''U
toj bolnici pružila bi se mogućnost djevojkama i ženama s neželjenim
trudnoćama da rode djecu a naša bi se zajednica brinula za njih i njihov
i odgoj.''
Na pismo sestre Marije, pismeno joj je odgovorio ministar Hebrang
(pismo je priloženo na kraju teksta) u kojemu najavljuje promjene
zakona o zdravstvenim mjerama iz 1978. po kojima je abortus dopušten do
10. tjedna trudnoće kao i to da će se bolnica Sestara milosrdnica u
potpunosti izuzeti što bi bilo: ''…najprimjerenije zakonsko rješenje.''
Ne samo da novi zakon nije donesen u naredna dva-tri mjeseca kako je
obećao ministar Hebrang nego nije niti ušao u ozbiljniju proceduru. Ne
samo da Hrvatska još uvijek ima stari jugokomunistički zakon već se do
dana današnjeg u bolnici Sestara milosrdnica obavljaju abortusi a
bolnica i dalje ima naziv po časnoj redovničkoj zajednici. Tko bi ove nelogičnosti mogao objasniti? Možda ''on''? Ministre Hebrang, jeste li lagali redovnicama kada ste im dali obećanje?
Spada li i ovo u vašu čuvenu izjavu da političar smije lagati 10%? Ili
su konstelacije snaga unutar redova stranke bile takve da se progurati
nije moglo? I to je moguće, jer problem HDZ-a nije jedan ministar ili
zastupnik, HDZ od samih početaka ima problem identitata koji vrluda od
''narodne'' stranke do ''desnog centra'', a sad je na redu
''demokršćanska'' opcija. Bilo bi dobro da je tako, ali poznavajući
povijest, zabrinuti hrvatski puk pita se iskreno, možemo li im ponovo
vjerovati? Može li aktualno ''desnije'' HDZ-ovo vodstvo ako dođe na
vlast skupiti hrabrosti i napokon reći dosta nam je ubijanja djece po
bolnicama i predložiti novi zakon koji bi morao proći obzirom kolikom se
broju ruku nadaju u novom sazivu Sabora? Malu sjenku sumnje na to baca nedavni susret nove predsjednice Kolinde G. K. s Hillary Clinton,
teškom liberalkom i zagovarateljicom onoga što se u svijetu naziva
pro-choice, tj. pravo žene na izbor a to je redovno smrt djeteta koje
bi, da je rođeno, među prvim izgovorenim riječima reklo upravo riječ –
mama!
Dok ovo čitate, bolnica Sestara milosrdnica još je uvijek pro-choice,
nije stoga čudno da je baš kao takva izabrana za Drugo bdijenje
''Inicijative 40 dana za život''. Organizatori su vrlo zadovoljni
akcijom, više je djevojaka i majki odlučilo zadržati trudnoću, a među
liječnicima i medicinskim osobljem sve je glasnija ideja priziva
savjesti. Tako treba, ne treba čekati da se političari dodvore i
''pozicioniraju'' u glavama biračkog tijela, da bi se ''nešto''
dogodilo. Treba samo slušati glas savjesti, smrti reći NE a životu DA.
Treba nerođenima dati priliku da se rode! Treba ispraviti ovu tešku
nepravdu prema Sestrama milosrdnicama koja se čini već gotovo četvrt
stoljeća! Krajnje je vrijeme!
Izvor: http://zdravstveniodgoj.com