Euharistija
je zajedništvo Boga i vjernika, nebeske i zemaljske Crkve, u punom smislu tih
riječi. To je posebno naglasio Rimski kanon. Poslije Drugoga vatikanskog
sabora, sve Euharistijske molitve ističu zaziv Duha Svetoga prije pretvorbe, a
poslije pretvorbe da posveti narod Božji.
Euharistija je most koji
spaja Isusa povijesti i uskrslog Isusa. (Ivan Pavao II.) Euharistija i Duh
Sveti su bitni, konstitutivni elementi Crkve, njena djelovanja i jedinstva,
ključne poluge u obnovi Crkve i u evangelizaciji svijeta.
U zapadnoj Crkvi, u Rimskom
kanonu, odnosno u prvoj euharistijskoj molitvi, ne spominje se Duh Sveti. Isus
sam ostvaruje pretvorbu nad kruhom i vinom. Takva nam izvješća sveti pisci
donose sa slavlja euharistije iz prvih dana: Mk 14, 22-25; Mt 26, 26-29; Lk 22,
15-20; 1 Kor 11, 23-25; Didache, 9s. 14; Justin, Apol, 1, 66.
Na Drugom vatikanskom
saboru došlo je do preokreta. Pretvorbu ostvaruje Presveto Trojstvo, ali i
zaziv Duha Svetoga - epikleza - da posveti euharistijske darove.
Euharistija je plod Duha Svetoga.
Isus
"naklonivši glavu predade Duh!" (Iv 19, 30) Oci s pravom tumače:
Raspeti Duha svoga predaje Crkvi. I to se obnavlja u svakoj euharistiji:
"Ovo je tijelo moje koje se predaje za vas". "Bol, patnja,
napuštenost i smrt su sastavni dio izlijevanja Duha Svetoga." Po Križu Duh
Sveti se daje vlastitoj Crkvi.
Euharistija je zajedništvo
Boga i vjernika, nebeske i zemaljske Crkve, u punom smislu tih riječi. To je
posebno naglasio Rimski kanon. Poslije Drugoga vatikanskog sabora, sve
Euharistijske molitve ističu zaziv Duha Svetoga prije pretvorbe, da on posveti
prinesene darove, da bi postali tijelo i krv Kristova, a poslije pretvorbe da
posveti narod Božji.
Euharistija
čini Crkvu, a Crkva čini euharistiju. Euharistija mora biti središte i vrhunac
svega kršćanskog života. To dobro osjećaju male zajednice, koje se pojavljuju u
Africi, Indiji, po Americi, koje u središte svoga života stavljaju
euharistijsko slavlje, pobožnost i euharistijsko klanjanje. Svjesni su da
euharistija sadrži svekoliko duhovno dobro (CD 30), samoga Krista, naš Vazam
(SC 26).
Na euharistiju nas priprema
Božja riječ, koju slušamo, razmišljamo o njoj i usvajamo je. Prije same
pretvorbe slijedi zaziv Duha Svetoga nad darovima i poslije pretvorbe nad
sudionicima. Zatim slijedi euharistija poslije euharistije: karitas-ljubav,
diakonia-služenje i misionarenje. To su "sastavnice kršćanskog
identiteta".
Ivan Pavao II. je govorio:
Euharistija naviješta sakrament ljubavi. "Ne samo da spoznajemo ljubav,
nego i sami počinjemo ljubiti. Euharistija nas odgaja za ljubav."
Nove zajednice ljubavi,
kršćanskog karitasa, obilježene su posebnom pobožnošću prema euharistijskom
Spasitelju. Euharistija je otajstvo Isusove ljubavi do kraja, stoga je i
izvorište i nadahnuće za ljubav do kraja, do mučeništva - kako nam svjedoče sv.
Maksimilijan Kolbe i toliki mučenici, žrtve kršćanske ljubavi.
Druga značajka je
diakonia-služenje braći, što je Isus zorno pokazao učenicima na Posljednjoj
večeri, pranjem nogu (Iv 13, 12-15). Samo onaj tko je spreman služiti braći,
istinski je učenik i Kristov prijatelj. "Primjer sam vam dao da i vi
činite kao što ja vama učinih" (Iv 13, 15), da "ljubite jedni
druge" (13, 34). Euharistija ne stvara heroje i humanitarce, ljude o
kojima se piše u novinama, nego svjedoke kršćanske ljubavi, one koji nose
Krista i koji služe Kristu. Ona stvara istinsko zajedništvo.
Konačno,
samo zajednice euharistijske ljubavi su u stanju živjeti misionarskim duhom,
biti glasnice kršćanske ljubavi. Bl. Alojzije Stepinac piše u listiću
Caritas (1, 1, 4), u biltenu koji je pokrenuo kao mladi svećenik:
"Velim, možemo ih privesti, i možda jedino privesti upravo djelotvornom
ljubavlju." Da, pojedinci i zajednice kršćanske ljubavi, kroz povijest
Crkve kao i u našim danima, zlatnim slovima ispisuju stranice kršćanske
ljubavi, koje tako često i krvlju zapečaćuju, i samo ljubav osvaja svijet za
Krista.
Euharistija je budućnost u
"vremenu bez budućnosti" (Anton Tamarut).
U 19. stoljeću su se na sve
strane izvikivale parole: Budućnost je u našim rukama, čovjek je tvorac
vlastite budućnosti, čovjek će nadvladati sve zapreke, pa i samu smrt.
Obećavalo se raj na zemlji. Sredinom 20. stoljeća pokazalo se da se taj
optimizam urušava pa se govori o zalazu naše civilizacije i da tehnološki
napredak ugrožava i sam čovjekov boravak na zemlji. Oživljavaju opet
nihilističke struje, koje nemilo kose svoje pristaše.
U tom ozračju sigurnost nam
je u daru Isusa Krista, u Euharistiji. Ćiril Aleksandrijski piše: "Budući
da je Krist u nama sa svojim vlastitim tijelom, sigurno ćemo uskrsnuti; doista
je nevjerojatno, čak i nemoguće, da Život ne bi oživio one u kojima bi
prebivao."
Budućnost
je u spomen-činu, u euharistiji, "dok ne dođe" (1 Kor 11, 26).
Euharistija već naviješta novo nebo i novu zemlju. Ona naviješta tu pretvorbu
svijeta. To je izrečeno u slikama gozbe i svadbe. Ona uprizoruje nebesku gozbu
i predokus je konačne svadbe Crkve-Zaručnice sa svojim nebeskim Zaručnikom, s
Jaganjcem Božjim.
"Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati!" - ponavlja se
često i u našim srcima, kao i kod učenika u sinagogi u Kafarnaumu, kad je Isus
jasno naučavao o euharistijskoj tajni. Isus im odgovara: "Duh je onaj koji
oživljava, tijelo ne koristi ništa." (Iv 6, 60. 63) Ne možemo ovo veliko
otajstvo shvatiti čisto ljudskim snagama. Ali tu je Duh Sveti kojega nam Isus
šalje da nas ne samo uvede u svu istinu, već da i tu istinu živimo, i pustimo
se da i nas pretvori i preobrazi u glasnike ljubavi, za službu braće i za
evanđeoski navještaj u današnjem svijetu.
