Kateheza XXI. – Isusov put naviještanja, ozdravljenja i naše nasljedovanje

ON ME POSLA BLAGOVJESNIKOM
BITI SIROMASIMA

(Lk 1, 1-4; 4, 14-21)

Ulomak iz Lukina evanđelja prikazuje početak Isusova javnog djelovanja. No, ujedno je i ključ razumijevanja cijeloga Evanđelja; vrata kroz koja nam je proći ako želimo shvatiti misterij i smisao Isusova poslanja. Središte navedenog izvještaja Isusovo je ispunjenje Izaijina proroštva koje Luka donosi u kontekstu bogoslužja u sinagogi. Isus poput svakog odraslog Židova, po običaju u dan subotnji, dolazi u sinagogu te uz dopuštenje nadstojnika sinagoge javno čita i tumači tekst iz Knjige proroka Izaije objavljujući početak svojega javnog djelovanja te smisao svojega spasenjskog poslanja. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu teustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu inađe mjesto gdje stoji napisano… (4, 16-17). Tada savi knjigu, vratije poslužitelju i sjede (4, 20) detaljan je opis Isusovih radnji prije i poslije čitanja kojim Luka pridaje posebnu pozornost Izaijinim riječima stvarajući ozračje svečanosti i privlačeći pozornost svojih sugovornika.

  Riječ je o Izaijinu proroštvu koje se, povijesni gledajući, odnosilo na povratak naroda iz sužanjstva dok se, teološki gledano, u njegovoj pozadini nalazio navještaj jubilarne godine u kojoj se siromasima opraštao dug, a robovima vraćala sloboda. U kontekstu navedenoga pokušajmo, dakle, shvatiti bit i značenje Isusova poslanja. Citirajući proroka Izaiju Luka definira Isusovo poslanje glagolima u infinitivu (biti, proglasiti, pustiti, proglasiti), koji su imali točno određen i konačan cilj. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, prva je i temeljna karakteristika Isusova poslanja u kojoj su sažete sve ostale, a koja će, međutim, naići na nerazumijevanje i sablazan kao što ćemo vidjeti u nastavku Lukina izvještaja (usp. 4, 28-30). Radosna vijest naviještena siromasima u Isusovo vrijeme, jednako kao i danas, u ušima velikih, moćnih, pravednih i pobožnih, zvučala je skandalozno te kao takva nije bila prihvaćena. Međutim, Isusovo poslanje siromašnima, malenima, marginaliziranima, odbačenima, prezrenima i u ljudskim očima nedostojnima, poslanje je koje ne slijedi logiku ovoga svijeta i ne temelji se na moći i vlasti, nego na ljubavi koja izabire upravo put malenih i beznačajnih kako bi u njima i po njima objavila Božje spasenjsko djelovanje. Poput Oca koji je tijekom povijesti spasenja, umjesto velikih i moćnih sila zemaljskih kraljevstava, izabirao maleni i nemoćni Izrael, koji je umjesto plodnih žena izabirao neplodne i žene u poodmaklim godinama, koji je umjesto pravednih i jakih izabirao slabe kako bi objavio svoju bezgraničnu ljubav i bezuvjetnu slobodu, i Isus izabire siromašne i slabe kako bi ih učinio navjestiteljima i nositeljima Božjega spasenjskog nauma.

Promatrajući Izaijino proroštvo zanimljivo je uočiti kako je Isusovo poslanje usko povezano s oslobođenjem koje evanđelist u svega nekoliko redaka navodi čak dva puta (proglasiti sužnjima oslobođenje i pustiti na slobodu potlačene). O kakvom je oslobođenju riječ? Duhovnom ili tjelesnom? Odgovor na postavljeno pitanje pronaći ćemo na završetku Lukina evanđelja (24, 47), te na početku Djela apostolskih (2, 38), kada će, govoreći o propovijedanju obraćenja i otpuštenju grijeha od Jeruzalema pa sve do kraja svijeta, upotrijebiti isti izričaj. Na temelju navedenoga možemo zaključiti kako Isus svojim dolaskom proglašava vrijeme oproštenja i oslobođenja od grijeha, vrijeme Božjega pohoda i vrijeme konačnog i potpunog spasenja. Međutim, osim duhovnog oslobođenja Isusov dolazak duboko će označiti i čovjekovo tjelesno oslobođenje. Razlog navedenoj tvrdnji nalazimo upravo u siromasima, sužnjima, slijepima i potlačenima, kojima Isus naviješta dolazak godine milosti Gospodnje u kojima će im biti darovano ne samo duhovno oslobođenje i ozdravljenje nego i tjelesno. Grešnici, odbačeni i prezreni, bit će iznova primljeni u puno zajedništvo koje će se temeljiti na bratskim odnosima ljubavi i pravednosti. Ne navodeći nastavak Izaijina proroštva koji se odnosio na dan odmazde Boga našega (Iz 61, 2), Luka prikazuje Isusovo poslanje prije svega kao poslanje spasenja svakomu čovjeku, ponajprije onima koji se shrvani životnim patnjama i nedaćama nemaju više čemu ni komu nadati.

Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima (1, 20), Isusovo je tumačenje Izaijina proroštva i objava njegova ispunjenja u kojemu je upravo on eshatološki prorok čiji je dolazak označio početak godine milosti Gospodnje, navještaj Radosne vijesti siromasima i potpuno oslobođenje sužnjih i potlačenih. No, ujedno je i poziv upućen i nama danas da nastavimo naviještati Radosnu vijest spasenja i oslobođenja putovima ovoga svijeta sve do kraja zemlje, napose na životnim putovima odbačenih, zaboravljenih, malenih, slabih, beznadnih i umornih koji se, odbačeni od svijeta i čovjeka, smatraju odbačenima i od samoga Boga. Hoćemo li Riječi koja nam još uvijek odzvanja u našim ušima dopustiti da dođe do našega srca te u njemu otvori put do srca bolesnog i grešnog brata ovisi o nama. Na nama je izbor hoćemo li postati njezini vjerni i radosni navjestitelji ili ćemo pred njom zatvoriti oči i zatisnuti uši misleći samo na sebe i svoje osobno spasenje.