Veliko poglavlje o Samarijancima u kojemu Isus najprije
nastoji uvjeriti Samarijanku da je on obećani Mesija ima vrhunac u priznanju
stanovnika Sikara:"Mi smo sami čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj
svijeta". Tu se Samarijanci koje su Židovi smatrali polupoganima
pojavljuju kao predstavnici nežidovskog svijeta.
(Čitanje biblijskog teksta: Iv 4,5 – 42 „Isus i Samarijanka“)
U svojoj prvoj enciklici Svjetlo
vjere koja je na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla ugledala
svjetlo dana papa Franjo naglašava jedan bitan aspekt vjere koji se sastoji u
sjedinjenju s Kristom. On piše: „U vjeri, Krist nije samo onaj u kojeg
vjerujemo, najviše očitovanje Božje ljubavi, već i onaj s kojim se sjedinjujemo
da bismo mogli vjerovati. Vjera nije samo gledati Isusa, već gledati stvari s
Isusove točke gledišta, onako kako ih on vidi, njegovim očima: ona je neko
dioništvo njegovu načinu gledanja“ (br. 18). Kršćanin je pozvan
gledati svoj život, druge ljude i čitav svijet, iščitavati znakove vremena iz
vizure Krista uskrsloga. Tko god se sjedini, nakalemi, naveže na Krista postaje
dionik njegove pobjede ljubavi, sveopćeg duhovnog blagostanja i zdravlja. Vjera
nas preobražava na takav način da postajemo novi ljudi, u svojem srcu skidamo
staroga, grešnoga čovjeka i postajemo novi ljudi, nova stvorenja.
Kada
iz vizure Kristove ljubavi, preobraženoga srca i njegove milosti gledamo
svijet, samo na takav način taj isti svijet možemo mijenjati. Bez Isusa Krista
ne možemo ništa učiniti. Mi ne možemo bez Krista, ali Krist može bez nas.
Međutim, Kristova ljubav je prevelika i on se želi s nama poslužiti kako bi
djelovao i preko nas mijenjao svijet. Mističnost i čudesnost vjere, njezinu
dubinu i snagu, kao i njezino razumijevanje može se imati u srcu i vlastitoj
egzistenciji samo u onom trenutku kada svoj život predamo istinski Isusu
Kristu. A Isusa Krista ne može se upoznati bez brižljivog traženja njegove
osobe. Upoznati njegovu osobu znači osobno se susresti s njime i dopustiti da
upravo on bude dodirna i temeljna točka našega postojanja. Kada nas ta
perspektiva zahvati, kada osjetimo u svojem srcu milinu Isusove ljubavi i
milosti, primamo Duha Svetoga i na temelju toga postajemo baštinici Božjega
Kraljevstva. To se postiže vjerom, a bez vjere je nemoguće omiljeti Bogu. Biti
Božji miljenik može se u onom trenutku kada Bogu uzvratimo za njegovu veliku
ljubav, kada smo mu zahvalni za njegovo djelo otkupljenja i za kalvarijsku žrtvu
koju je podnio za spasenje svijeta, za svakoga čovjeka, pa tako i za nas
osobno.
Vjera
je temelj spasenja. Kada vjerujemo, predajemo svoj život Isusu Kristu.
Dopuštamo mu da nas on preobrazi u nove ljude. Tada se događa preobrazba. Krist
je došao na svijet i svojim utjelovljenjem sjedinio se sa svakim čovjekom. On
nije nekakav apstraktni Bog koji nema nikakve veze sa čovjekom i čovječanstvom.
Dapače! On je vrlo konkretan kao Bog, kao osoba, kao sama ljubav. U njegovoj su
ruci svi trenutci našega života i on je prisutniji u našem životu nego što to
mi doista mislimo. On želi obasjati svaki trenutak našega postojanja, ali mi
zbog svoje ranjive grešnosti vrlo teško prepoznajemo tu Kristovu ljubav i
prisutnost u našim životima.
Kako
bi čovjek kršćanin istinski susreo Isusa Krista i uronio u svjetlo vjere,
neophodno je da stupi u zajednicu. Osobni susret sa Isusom Kristom i susret u
zajednici koja se naziva Crkva međusobno se prožimaju. U Crkvi slušam Riječ
Božju i primam sakramente, a u tišini svoje sobe nalazim se u intimnosti sa
Isusom i osluškujem u dubini duše Riječ koju mi je Bog uputio u zajednici i
uživam u blizini sakramentalnog Isusa kojega sam primio u Pričesti pod
prilikama kruha i vina. Predivno je to otajstvo. Božja Riječ, kada je
primljena, ljubljena, kada je prihvaćena s vjerom, kada zahvati čovjeka, mora
tog čovjeka kršćanina potaknuti da tu vjeru širi dalje sa ljubavlju i mirom,
nenametljivo.
Naravno,
riječju, ali još više svjedočanstvom života. Jer, ako onaj kojemu je riječ
navještena riječima u životu tog istog navjestitelja ne prepozna Krista, može
vrlo lako doći do sablazni i nismo tada učinili ništa. Pastoralno-dušobrižnički
rad postaje nam jalov. Briga za duše moguća je samo u kontekstu ljubavi,
poticaja na unutarnje gledanje Krista i slušanja njegove riječi. Tako se
postiže istinska i duboka vjera. Budući da je kršćanin Kristovim očima pozvan
promatrati ljudsku zbilju i diviti se evanđeoskim otajstvima, nužno je obući se
u Krista i njegovu ljubav.
Može
li snaga vjere promijeniti naš život a možda i svijet? Naravno! Ali je važno,
da ne vjerujemo samo "u bilo što", nego da naš život izručimo pravom
i jedinom Bogu.
U
osobnom susretu s Isusom Kristom žena Samarijanka na Jakovljevu zdencu
doživljava dobrotu i milosrđe Božje. A zapravo je došla samo zato da bi
zahvatila vode. U razgovoru s Isusom ta žena Samarijanka sve više i više biva
svjesna, da tu nije samo običan čovjek s kojim govori, nego da je
"veći" nego "naš otac Jakov, koji nam dade ovaj zdenac i sam je
iz njega pio".
Isus
naime obećaje ženi "vodu živu". Ta voda koju on može dati, postat će
u srcu čovjeka koji vjeruje "izvorom vode koja struji u život
vječni." Koja dakle poklanja život vječni.
To su
zapravo novi pogledi za ženu, koja je dosad samo životarila i čiji je
život protekao nesretno. Imala je pet muževa, a ni ovaj koga sada ima
nije joj pravi muž. To joj Isus kazuje i time pokazuje da ima savršeno znanje o
njenom životu.
Nada u
njenom srcu nije ugašena nego je samo pokrivena. Sada je ohrabrena jer ju Isus
poziva da vjeruje. Ona spoznaje da je on više od proroka. On joj objašnjava da
se Bogu treba klanjati "u duhu i istini". Nije odlučujuće vanjsko
mjesto, nego prisutnost Božja u srcu vjerujućeg čovjeka.
Ta osobita Božja blizina postaje moguća po otkupitelju svijeta, Isusu Kristu. On nam daruje u vjeri i u sakramentima onu vodu, koja struji u vječni život. Tako naše srce biva novo. Mi postajemo promijenjeni i po Duhu Svetom ispunjeni ljubavlju.
Ta osobita Božja blizina postaje moguća po otkupitelju svijeta, Isusu Kristu. On nam daruje u vjeri i u sakramentima onu vodu, koja struji u vječni život. Tako naše srce biva novo. Mi postajemo promijenjeni i po Duhu Svetom ispunjeni ljubavlju.
Žena
Samarijanka tada je pošla žurno u grad i izvijestila je ostale stanovnike o svom
susretu s Isusom. Pozvala ih je da se osobno osvjedoče, da nije možda taj
čovjek obećani Mesija. I stvarno su mnogi Samarijanci povjerovali u njega –
zbog "riječi žene koja je svjedočila".
Zahvalimo
i mi Gospodinu Bogu, da smijemo vjerovati u Isusa Krista, otkupitelja svijeta.
Što je življa naša vjera, tim više ona postaje snagom života, koja obnavlja
naše srce. Radost spasenja s nas prelazi na ljude koje susrećemo. Tako možemo i
druge voditi Bogu.
Neka
nas prati zagovor svete Marije majke Božje, svetoga Josipa i svih anđela i
svetih! Božje spasenje darovano nam je u Isusu Kristu, "spasitelju
svijeta".
Što Isus
od nas očekuje? Suočiti se s istinom, ostaviti svoj krčag vode, skinuti prljavog čovjeka
sa sebe i obući se u čistog, svježeg i mirisnog, piti sa izvora žive vode, piti
sa Božjeg izvora koji je vječan, svjedočiti o Božjoj dobroti. Otvorenost,
odvažnost, iskrenost, odlučnost, gorljivost, ustrajnost, spremnost, poslanje,
misiju.
