Bog je prisutan u našem životu. U povijesti Božjega puka ima lijepih trenutaka radosti, ali i ružnih trenutaka boli, mučeništva i grijeha.
Ali i u ružnim i u lijepim trenutcima uvijek je ista jedna stvar: Tu je Gospodin, On nikada ne ostavlja svoj narod. Jer je Bog, na dan grijeha, istočnoga grijeha, odlučio ući u povijest svoga naroda. A Bog koji nema povijesti, jer je vječan, želio je stvarati povijest, hoditi sa svojim narodom. Što više – želio je postati jedan od nas i – kao jedan od nas – u Isusu s nama hoditi. Sve nam to govori, svjedoči o Božjoj poniznosti.
Božja je dakle veličina u njegovoj poniznosti: želio je hoditi sa svojim narodom. A kad se njegov narod po grijehu i idolopoklonstvu udaljavao od Njega, On je bio s njim i čekao. I Isus dolazi ponizno. Želi hoditi s Božjim pukom, hoditi s grešnicima; također i s oholima. Gospodin se puno trudio da pomogne oholim srcima farizeja.
Poniznost! Bog uvijek čeka! Bog je uz nas, hodi s nama, ponizan je i uvijek nas čeka. Isus nas uvijek čeka. To je poniznost Božja. A Crkva radosno slavi tu poniznost Boga koji nas prati, pjevajući u pripjevnom psalmu: „Hajdemo radosno u dom Gospodnji“: Idemo radosno jer nas on prati, jer je On s nama. I u našem osobnom životu Gospodin nas Isus prati sa sakramentima. Sakrament nije neki magični čin, nego je susret s Isusom Kristom. U sakramentu srećemo Gospodina. A on je uz nas i prati nas.
Isus je dakle naš suputnik. I Duh Sveti nas prati i uči sve ono što u svom srcu ne znamo i podsjeća nas na sve ono što nas je Isus učio. Po njemu dakle osjećamo ljepotu dobroga puta. Bog Otac, Sin i Duh Sveti naši su suputnici, s nama grade povijest. A to Crkva radosno s četvrtom euharistijskom molitvom slavi u Euharistiji, kada slavi veliku ljubav ponizna Boga, koji je želio biti naš suputnik, koji je želio s nama hoditi kroz Povijest.
A ako je On ušao u našu povijest, onda uđimo i mi malo u Njegovu povijest, ili bar od Njega tražimo milost da s Njim pišemo povijest, da On ispisuje našu povijest pa će biti sigurna.
Pozivam sve vas, da razmotrite lik Gospodina Isusa Krista, uđete u tajnu Njegova bića, kojeg je dao za nas na križu, potvrđenog kao dar Oca u Njegovu uskrsnuću od mrtvih i priopćenog nama po Duhu. U osobi Isusa Krista, otkriva se tajna ljubavi Boga Oca za cijelu ljudsku obitelj, koju on nije htio pustiti na nemilost vlastite nemoguće samostalnosti, već ju je pridružio sebi u obnovljenom savezu ljubavi.
Crkva je mjesto kojeg Krist pruža kroz povijest da Ga se može susresti, jer On joj je povjerio svoju Riječ, krštenje koje nas čini djecom Božjom, Njegovo tijelo i krv, milost oproštenja grijeha, osobito u sakramentu Pomirenja, iskustvo zajedništva koje je odraz otajstva Presvetog Trojstva, snage Duha koji rađa ljubav prema svima.
„Vidi kako se ljube međusobno“ (Tertulijan, Apologetik 39,7) – potrebno nam je zajedništvo koje bi snagom goruće ljubavi privuklo izgubljeni pogled suvremenog čovječanstva. Ljepota naše vjere mora zasjati, posebno u svetoj liturgiji, nedjeljnoj Euharistiji iznad svega. Upravo u liturgijskim slavljima, Crkva otkriva vlastiti lik djela Božjeg i čini vidljivim, s riječima i činima, značenje Evanđelja.
Stoga, svi smo pozvani na svetost života!
Klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskom
Sakramentu
Pojmom
klanjanje, misli se na susret s Isusom Kristom u Euharistiji. U tom susretu
najprije se Isusa traži jer ga se hoće susresti. Onda mu se dolazi blizu, njemu
se predaje. Zatim se izlaže njegovoj karizmi: njemu se divi, klanja, pred njim
se kleči.
U klanjanju vjera podrazumijeva dijaloški odnos,
razgovor između Boga i čovjeka. Klanjanje nije samo u tome da čovjek zauzme
stav i nešto čini za Boga. U klanjanju Bog gleda čovjeka. Taj Isusov pogled
daje da se klanjatelj, koji kleči pred Sinom Božjim, osjeća malen.
Ali Kristov pogled ga diže. On pomaže klanjatelju da se vidi onako kako ga Bog gleda. A to je da je on jedinstveno stvorenje, da je najdraži sin ili kći i da je njegova potpuna slika.
U klanjanju,
klanjatelj postaje svjestan svoga kraljevskog dostojanstva, koje je na krštenju
primio, i po kojemu ima udio u Kristovom dostojanstvu. Tako adoracija čini
čovjeka da je kralj, kao što su bili oni kraljevi na poklonu malom Isusu u
Betlehemu.
U klanjanju spoznajemo svoj poziv i
poslanje da poput Isusa u svome okruženju ljubimo ljude i nesebično im služimo.
Po Isusovu nalogu mi smo graditelji civilizacije ljubavi i pravednosti. U
klanjanju nas Krist poziva da budemo svjedoci njegove poruke koja oslobađa i
uvijek čovjeka poziva da čini dobro. A to je da bude apostol nove
evangelizacije, straža novoga jutra.
Stoga s klanjanja trebamo otići
promijenjeni, novi ljudi, ojačani u svome identitetu i samosvijesti, ohrabreni
i potaknuti na rad za Isusovu stvar, za projekt života prema njegovoj zamisli u
Kraljevstvu Božjemu.
Papa Ivan Pavao
II. u okružnici „CRKVA O EUHARISTIJI“, 25.
„Čašćenje Euharistije izvan Mise
neprocjenjiv je dar u životu Crkve. To je čašćenje usko združeno sa slavljenjem
euharistijske Žrtve. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju
nakon Mise – prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina –
proizlazi iz slavljenja Žrtve te teži pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj. Na
pastirima je da ohrabre, i po osobnom svjedočanstvu, euharistijsko štovanje, osobito
izlaganjem Presvetog Sakramenta, kao i molitve klanjanja pred Kristom prisutnim
pod euharistijskim prilikama.Ugodno se je zadržati s Njime te, poput ljubljenog učenika Ivana naslonivši glavu na njegove grudi ( Iv 13, 25), biti dodirnut neizmjernom ljubavlju njegova srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme mora razlikovati nadasve po „umijeću molitve“ kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti duže vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu? Koliko sam puta, draga djeco, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomoć.
Ovu nam praksu, koju Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje, svjedoče brojni sveci svojim primjerom. Na osobit se je način u tome istaknuo sv. Alfonzo Marija Liguori koji je zapisao: „Među svim pobožnostima, klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu prva je poslije sakramenata, Bogu je najdraža, a nama najkorisnija.“
Željni
slavljenja Boga u potpunom predanju kroz čin klanjanja, mladi, obitelji i
ostali vjernici župe imat će prilike razmisliti o odgovoru na to kako živjeti
kao Isusovi učenici, po Njegovoj Riječi i po Njegovom zakonu ljubavi.
Molitva
Isuse, ovo vrijeme iskazivanje slave
Tebi, našem bratu i Bogu je i svima nama blagoslov, jer smo iskusili da nas
ništa, i nitko ne može u potpunosti ispuniti mirom i radošću, slobodom i
zahvalnošću kakvu nam donosi Tvoja presveta blizina… Molimo Te, Isuse, ispuni naša
srca i duše onim raspoloženjem kojim si ispunio svoju Majku, Blaženu Djevicu
Mariju, dok Te je nosila u srcu prije rođenja, i kojim te je primala u svetoj
Euharistiji kao vjernica… kao članica Crkve, kao Majka Crkve i Majka
Euharistije…
