Pripravite put Gospodinu!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Tješite,
tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da
mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi
dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u
pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi,
svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što
je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je
tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru,
blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska!
Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle,
Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime
i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim
sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.
„Tješite,
tješite moj narod!“
Danas ću se osvrnuti na starozavjetno čitanje i na
Evanđelje po Marku, posebno na čudesno utješne riječi proroka Izaije. Za
vrijeme cijeloga Došašća čitaju se riječi ovoga proroka. I adventska pjesma
posiže za njegovim riječima „nebesa, odozgor rosite i oblaci pravednog daždite“.
Tim riječima zazivao je narod Boga obećanja u tjeskobnim noćima.
Ta prva strofa podsjeća nas na to, da je „narod Staroga
saveza“, židovski narod, primio obećanje da će vidjeti Spasitelja, Otkupitelja.
Došašće je vrijeme očekivanja, nade u tamnom vremenu. O tom očekivanju govore
stari proroci. Zato oni imaju posebno mjesto u Došašću.
Kakva šteta da mi vrlo malo poznajemo Stari zavjet.
Ukorijenjene su još mnoge predrasude: Stari zavjet je pun gnjeva i osvete, Bog
Staroga saveza je strogi Bog sa zakonima, upravo osvetljivi Bog, dok nam je
Isus navijestio dragoga i milosrdnoga Oca. Samo onaj koji ne poznaje Bibliju
može tako suditi.
Naravno slažemo se, da je u Starom zavjetu proliveno mnogo
krvi, da se puno toga okrutnoga dogodilo. Razlog za to nije osvetljivi Bog,
nego suhoparni opis povijesti. Ima li stoljeća s više prolivene krvi kao što je
to dvadeseto i dvadesetprvo stoljeće? U usporedbi s njim svi ratovi Staroga
zavjeta su bezazleni.
Ne, Stari zavjet je strastvena povijest ljubavi. To je
povijest Boga koji vrlo ljubi svoj narod, da ne može gledati i podnijeti, kako
narod srlja u propast. Ako Bog kažnjava, to je zbog toga da izliječi, ako je
srdit, to je radi naše gluposti koja nas i druge vodi u nesreću. U cijeloj
Bibliji Staroga i Novoga zavjeta Bog je na strani života. On brani čovjeka,
svoje stvorenje, i ako mora i sa strogom rukom kao dragi otac.
Prije svega on je Bog koji obećaje i daruje život i
spasenje. Tako nas susreće On u čudesnim riječima današnjega čitanja. Židovski
narod tada je bio na najdubljoj točki svoje duge patnje u svojoj bogatoj povijesti:
u babilonskom sužanjstvu. Narod je bio prognan, domovina opljačkana, mnogi
ubijeni, hram razrušen, Jeruzalem opustošen.
Tada Bog govori riječi utjehe. Kako su često te riječi
hrabrile ljude u sličnim situacijama, davale im nadu u „tjeskobnim noćima“! Taj
glas koji zove u pustinji, u pustinjama naših dana nije manji nego tada,
naviješta da će se konačno krivudavo izravnati i hrapavo izgladiti. Ne će više
posljednju riječ imati izrabljivači, nego će sam Bog biti dobri pastir svoga
naroda.
Jesu li to samo lijepe riječi? Snovi, priviđenja? Jeftina
utjeha bez realne vrijednosti? Mi poznajemo to predbacivanje! Zašto te riječi
ipak dotiču srce? Je li se rado obmanjujemo s njima? Ne, jer te su riječi
stvarno postale istinite. Bog tješi svoj narod. Bog šalje Spasitelja. Isus je
ta utjeha. Onaj tko se za Božić pravo raduje, zna zašto se raduje.
Poravnite staze Gospodnje.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Mk 1,1-8
