Volim pojednostavniti stvari.
Smatram da je život jako jednostavan, ali da ga mi, ljudi, previše
zakompliciramo svojim glupostima.
Mislim da prvo
trebamo razlikovati dvije stvari: vjerovati u Boga i vjerovati Bogu. To uopće
nije isto. Vjerovati u Boga može svaka duša. S druge strane, vjerovati Bogu je
nešto posve drugačije: vjerovati Bogu znači sve svoje povjerenje i svu svoju
nadu, a to je na koncu i sve što imamo staviti u onoga koji Jest - u samog
Boga.
Kad je riječ o ljudima vjere, jedno od krucijalnih pitanja glasi: znaš li kome si povjerovao? Znaš li kome vjeruješ? Jesi li ikad razmišljao o tome kakav je Bog kojem vjeruješ? U što uopće vjeruješ?
Kad je riječ o ljudima vjere, jedno od krucijalnih pitanja glasi: znaš li kome si povjerovao? Znaš li kome vjeruješ? Jesi li ikad razmišljao o tome kakav je Bog kojem vjeruješ? U što uopće vjeruješ?
Zanimljivo je da mi danas imamo problem sa samim pojmom Boga. Danas je u modi Bog po čovjekovim željama. U našem društvu je nekoliko uvriježenih krivih slika Boga koje mi shvaćamo ponekad doslovno te na taj način trpamo Boga u vlastite okvire.
1. Bog nije muškarac
Bog, na primjer, nije (samo) muško. Vizualne slike Boga i isključivo muški jezik o Bogu kojeg koriste muškarci, ali i žene svjedoče da se Boga prečesto misli kao muško. Kršćanski feminizam uporno želi ispraviti tu sliku.
2. Bog nije bijelac.
Bog, isto tako, nije (samo) bijelac. To je možda nama nešto što se pretpostavlja, ali jer mnogi crnci koji su, zahvaljujući „bijelim" ljudima koji su iskoristili sliku „bijelog" Boga, propatili u svom životu, teško mogu prihvatiti „bijelca" kao svog spasitelja.
3. Bog nije sadist i tiranin.
Bog ne uzrokuje našu patnju niti nam dozvoljava da patimo. Bog je onaj koji, metaforički rečeno, pati s nama. Ugledni njemački teolog Moltmann razvio je novu sliku patničkog i suosjećajnog Boga čija se moć nalazi u ljubavi, a ne u dominaciji i nasilju. Bog koji je ljubav nije niti može biti diktator. On pristaje uz slabe i podržava njihovo oslobađanje od tlačenja štogod bogataši i moćnici mislili o tome. Bog koji je ljubav nije niti može biti diktator.
4. Bog nije kršćanin.
Kad je nadbiskup Desmond Tutu izjavio da Bog nije kršćanin, ljudi su bili šokirani. Htjeli su ga iskasapiti. Ali život uz ljude drugih vjera i zajednička borba za pravdu i oslobađanje, omogućava nam da razbijemo našu usku kršćansku sliku Boga i uvidimo djelovanje Božjeg duha u drugima kroz njihovu vjeru i način štovanja Boga. Bog kojega mi štujemo je Bog svih religija i vjera, a ne isključivo Bog kršćana.
5. Bog nije Hrvat.
Zanimljivo je da se naš narod subjektivno kolokvijalno često definira kao „Božji narod", čemu svjedoči ona besmislena sintagma „Bog i Hrvati", koja s jedne strane ponižava Boga, a, s druge strane, pretjerano uzvisuje jednu naciju. Bog je Hrvat isto koliko je i Srbin, Bošnjak ili Francuz.
Odrastao sam s krivom slikom Boga. Odrastao sam sa slikom Boga matematičara i trgovca koji je neprestano vagao moja dobra i loša djela i nikad mu nisam bio dorastao. Nekako mi je promaknuo Bog evanđelja, Bog milosti koji uvijek pronalazi način uništavanja okrutnog zakona ljudske nemilosti. Takvog sam Boga tek kasnije upoznao.
Biti kršćanin znači biti tražitelj - tražiti onaj Božji moment u svom životu. Vjera u Boga nije nešto čvrsto i konačno. Vjera u Boga je nešto što raste, razvija se i produbljuje. To je potraga koja traje čitav život.
Čovjek se
može osloniti na sebe ili na Boga. Svi grešni ljudi se oslanjaju na SEBE!!! To
znači da jedino i prvenstveno vjeruju svojim osjećajima, svojem mišljenju i
svojem iskustvu (SEBI!!!). Ne mogu i ne znaju se osloniti na Boga – na Božju
riječ, na Božju volju, na Božju istinu. Kada nešto Bog objavljuje u Bibliji (i
govori nam da je nešto grijeh) – odmah su spremni to relativizirati!!! Zašto?
Zato što VIŠE vjeruju sebi, nego Bogu!!! Ono što im njihovi (preljubnički, kradljivački,
sebični, grešni) osjećaji «govore» za njih je važnije od onoga što Bog kaže!!!
To je suština svakog grešnika: on vjeruje prvenstveno SEBI!!! Kada mu njegovi
osjećaji «progovore», kada prema nekome «osjeti ljubav» (prema udanoj ženi,
prema osobi istog spola, prema bogatstvu, prema samome sebi) – tada se neće
mjeriti Božjim mjerilom (i tu sklonost nazvati grijehom), nego će sve to
proglasiti «ljubavlju», jer to njegovom grešnom srcu odgovara!!! Bog jasno kaže
da su sve to grijesi, i tada jedino tom grešniku preostaje da odbaci Boga i
Njegovu riječ, i da se pouzda u sebe.
A da bi dobio potvrdu da je u pravu, tada traži ima li koja religija koja će poduprijeti njegove grešne stavove!!! I gle, ima!!! Tada radosno i s velikim žarom pristupa ili brani takve «teologije» koje su suprotne Božjoj riječi, ali su bliske njegovom grešnom srcu!!!
Takvi ljudi se boje s potpunim povjerenjem ("vjerom") predati Bogu, jer prvenstveno vjeruju sebi!!! Njihova grešna orijentacija je još jedan dokaz za to. Iako oni znaju što Bog objavljuje kroz Bibliju po tom pitanju, ipak ne postupaju u skladu s Njegovom voljom, nego u skladu sa svojom voljom. Jer više vjeruju sebi i svojim osjećajima – nego Bogu. Tu je problem svakog grešnika!!!
Postoji velika razlika između religioznosti i duhovnosti. Religioznost je potreba grešnog čovjeka da ipak bude pobožan, iako živi grešno!!!
Religioznost podrazumijeva čovjekovu potrebu za religioznim predmetima (kipovima, slikama, relikvijama ...) i pouzdanje u čovjeka kao autoritet (svećenika, nekog propovjednika, gurua ...), te ostajanje u grijehu (koji donosi «osjećaje» sreće). Svi ljudi su grešni, i svi imaju potrebu da budu religiozni!!! I zato svi na neki način postaju Božji neprijatelji!!! Ali postoje ljudi koji su izašli iz tog stanja, pomirili se s Bogom i sada žive slobodni od ropstva grijehu!!! To su duhovni kršćani!!! Kršćani koji redovito primaju svete sakramente, posebno euharistiju svake nedjelje i blagdana.
Sve su religije ljudske tvorevine, a ne Božje! Sve religije koje postoje i kojih se možemo sjetiti su ljudske tvorevine. A većina religija zadržavaju čovjeka u stanju grijeha, odnosno neprijateljstva s Bogom. Ali grešnici (preljubnici, kradljivci, homoseksualci, sebičnjaci, ...) vole pripadati raznim religioznim crkvama ili sljedbama. Zašto? Zato jer mogu ostati u svom grijehu, a imati psihološko uvjerenje da su pobožni (da su u dobrom odnosu sa Bogom). Religije i religioznost ne mogu pomiriti čovjeka s Bogom! One daju lažnu sliku o grešnikovom stanju, o njegovim stvarnim potrebama. Zato je sasvim svejedno da li si kršćanin, musliman, hindus, budist, animist, ateist – jer si u svim tim stanjima i dalje grešnik!!! Bog ljubi grešnika, ali ga neće ostaviti bez kazne!!! Božja ljubav je neupitna prema svakom čovjeku, ali «Jahve krivca nekažnjenog ne ostavlja»!!! (Izlazak 34,6.7.) Čak ni pozivanje na Kristove zasluge nije dovoljno. Ali budući da takvi ljudi nisu novorođeni (u njima se nije rodila narav koja je potpuno u skladu s Božjom voljom) – ostaju Božji neprijatelji, ostaju grešnici – jer stalno ponovno i ponovno čine grijehe!
Budući da Boga možemo upoznao samo u Crkvi, u sakramentima i kroz Bibliju (a ne kroz religije), budući da nas Duh Sveti nadahnjuje o pravim (duhovnim) potrebama i o Božjoj dobroti – možemo se pokoriti Duhu Svetom. I tek tada postajemo duhovni kršćani (novorođeni Duhom). «Što je rođeno od Duha, duh(ovnost) je!!!» Ivan 3,6: „Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.“ Tada nismo religiozni, nego duhovni kršćani! Oni ne žive u grijehu, nego životom slobodnim od grijeha.
To što postoje mnoge denominacije – nije znak da one govore Božju istinu. To je samo pokazatelj da u cijelom svijetu postoje religiozne potrebe ljudi koji žele imati odnos sa Bogom, ali tako da se ne moraju mijenjati u svojoj nutrini!!! Oni će se moliti, postiti, hodočastiti – ali će im srca i dalje ostati religiozna, grešna, neprijateljska prema Bogu. Oni će i dalje više vjerovati sebi, nego Bogu (iako će u svojim očima biti uvjereni da služe Bogu na ispravan način).
"Tajna vjere" je u tome da se naučimo oslanjati na Boga (Njegovu riječ, Njegov karakter ljubavi i vjernosti, na Njegovu silu, na Njegovu milost, na Njegovu istinu), i da se ne oslanjamo na sebe (svoje osjećaje, svoj razum, svoja mišljenja, svoja uvjerenja). To je tajna vjere!!! To je preduvjet da ostavimo grijeh i da živimo u potpunoj poslušnosti Bogu!!!
A da bi dobio potvrdu da je u pravu, tada traži ima li koja religija koja će poduprijeti njegove grešne stavove!!! I gle, ima!!! Tada radosno i s velikim žarom pristupa ili brani takve «teologije» koje su suprotne Božjoj riječi, ali su bliske njegovom grešnom srcu!!!
Takvi ljudi se boje s potpunim povjerenjem ("vjerom") predati Bogu, jer prvenstveno vjeruju sebi!!! Njihova grešna orijentacija je još jedan dokaz za to. Iako oni znaju što Bog objavljuje kroz Bibliju po tom pitanju, ipak ne postupaju u skladu s Njegovom voljom, nego u skladu sa svojom voljom. Jer više vjeruju sebi i svojim osjećajima – nego Bogu. Tu je problem svakog grešnika!!!
Postoji velika razlika između religioznosti i duhovnosti. Religioznost je potreba grešnog čovjeka da ipak bude pobožan, iako živi grešno!!!
Religioznost podrazumijeva čovjekovu potrebu za religioznim predmetima (kipovima, slikama, relikvijama ...) i pouzdanje u čovjeka kao autoritet (svećenika, nekog propovjednika, gurua ...), te ostajanje u grijehu (koji donosi «osjećaje» sreće). Svi ljudi su grešni, i svi imaju potrebu da budu religiozni!!! I zato svi na neki način postaju Božji neprijatelji!!! Ali postoje ljudi koji su izašli iz tog stanja, pomirili se s Bogom i sada žive slobodni od ropstva grijehu!!! To su duhovni kršćani!!! Kršćani koji redovito primaju svete sakramente, posebno euharistiju svake nedjelje i blagdana.
Sve su religije ljudske tvorevine, a ne Božje! Sve religije koje postoje i kojih se možemo sjetiti su ljudske tvorevine. A većina religija zadržavaju čovjeka u stanju grijeha, odnosno neprijateljstva s Bogom. Ali grešnici (preljubnici, kradljivci, homoseksualci, sebičnjaci, ...) vole pripadati raznim religioznim crkvama ili sljedbama. Zašto? Zato jer mogu ostati u svom grijehu, a imati psihološko uvjerenje da su pobožni (da su u dobrom odnosu sa Bogom). Religije i religioznost ne mogu pomiriti čovjeka s Bogom! One daju lažnu sliku o grešnikovom stanju, o njegovim stvarnim potrebama. Zato je sasvim svejedno da li si kršćanin, musliman, hindus, budist, animist, ateist – jer si u svim tim stanjima i dalje grešnik!!! Bog ljubi grešnika, ali ga neće ostaviti bez kazne!!! Božja ljubav je neupitna prema svakom čovjeku, ali «Jahve krivca nekažnjenog ne ostavlja»!!! (Izlazak 34,6.7.) Čak ni pozivanje na Kristove zasluge nije dovoljno. Ali budući da takvi ljudi nisu novorođeni (u njima se nije rodila narav koja je potpuno u skladu s Božjom voljom) – ostaju Božji neprijatelji, ostaju grešnici – jer stalno ponovno i ponovno čine grijehe!
Budući da Boga možemo upoznao samo u Crkvi, u sakramentima i kroz Bibliju (a ne kroz religije), budući da nas Duh Sveti nadahnjuje o pravim (duhovnim) potrebama i o Božjoj dobroti – možemo se pokoriti Duhu Svetom. I tek tada postajemo duhovni kršćani (novorođeni Duhom). «Što je rođeno od Duha, duh(ovnost) je!!!» Ivan 3,6: „Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.“ Tada nismo religiozni, nego duhovni kršćani! Oni ne žive u grijehu, nego životom slobodnim od grijeha.
To što postoje mnoge denominacije – nije znak da one govore Božju istinu. To je samo pokazatelj da u cijelom svijetu postoje religiozne potrebe ljudi koji žele imati odnos sa Bogom, ali tako da se ne moraju mijenjati u svojoj nutrini!!! Oni će se moliti, postiti, hodočastiti – ali će im srca i dalje ostati religiozna, grešna, neprijateljska prema Bogu. Oni će i dalje više vjerovati sebi, nego Bogu (iako će u svojim očima biti uvjereni da služe Bogu na ispravan način).
"Tajna vjere" je u tome da se naučimo oslanjati na Boga (Njegovu riječ, Njegov karakter ljubavi i vjernosti, na Njegovu silu, na Njegovu milost, na Njegovu istinu), i da se ne oslanjamo na sebe (svoje osjećaje, svoj razum, svoja mišljenja, svoja uvjerenja). To je tajna vjere!!! To je preduvjet da ostavimo grijeh i da živimo u potpunoj poslušnosti Bogu!!!
Tako neka svijetli vaša svjetlost
pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca koji je na nebesima. Mt 5,16
