Iskustvo svetoga
Poznati njemački teolog i filozof Rudolf Otto (1869-1937), u svom kapitalnom djelu Sveto ističe da je iskustvo svetoga jezgra svake religije i nije svedivo na druga iskustva. Sveto je ono čemu se religiozni čovjek klanja, što štuje, što smatra najvećom vrijednošću. Ono je usađeno u čovjekovu dušu i ne može se svesti na osjećajno, ni na racionalno, ni na voljno, iako uključuje u sebe sve te tri odrednice (emocije, razum i volju). Budući da je sveto nedokučivo i neizrecivo, ono se očituje u znakovima i simbolima. Iskustvo svetog ili božanskog uključuje četiri sastavnice:
1) svijest o stvorenosti ljudskoga bića (konačno stvorenje stoji pred beskonačnim Stvoriteljem);
2) svijest o potpunoj drugotnosti božanskoga (nadzemaljsko, misteriozno, tajnovito);
3) osjećaj strahopoštovanja pred tim misterijem (otajstvom) i
4) ushićenost pred tim misterijem. Pred ovom svetom, svemoćnom i uzvišenom Tajnom, čovjek doživljava istovremeno sveti strah ili strahopoštovanje (mysterium tremendum), ali i veliku privlačnost, opčaranost, fascinaciju (mysterium fascinosum).
Ova zakonitost religioznog iskustva vrijedi i za kršćane. Dakle, kad se vjernik približi svetom, uzvišenom i svemoćnom Bogu, onda ga istovremeno obuzmu dva suprotna osjećaja: osjećaj strahopoštovanja (tremendum) i osjećaj privlačnosti (fascinosum). Po osjećaju strahopoštovanja Boga doživljavamo kao onoga koji je dalek, nedohvatljiv i neshvatljiv (transcendentan); pred njegovom se veličinom, slavom i svetošću osjećamo tako maleni i bijedni, grešni i bespomoćni. Ako se zaustavimo na ovom iskustvu "svetoga straha" i odvojenosti od Boga, onda smo u opasnosti da postanemo agnostici ili ateisti, ili površni i distancirani vjernici, ili vjernici koji vide samo grijeh i grešnost i o njima stalno govore. Međutim, uz ovaj osjećaj strahopoštovanja budi se istovremeno i osjećaj privlačnosti. Bog nas, naime, i neodoljivo privlači svojom svetošću, dobrotom, milosrđem. On nas "zavodi" i očarava. On je naš dobri Otac, uvijek prisutan i dostupan (imanentan). Ipak, ako ostanemo samo na ovom osjećaju, onda smo opet u napasti da iskrivimo sliku o Bogu, da nam religija bude nešto lijepo, privlačno, utješno, osjećajno, površno i privatno; takva "sladunjava" vjera bježi o patnje i križa, od odgovornosti i obveza prema drugima. Dakle, oba ova osjećaja trebamo držati u ravnoteži i harmoniji da bi naše iskustvo svetog bilo pravo ili potpuno religiozno iskustvo.
Biblija je puna opisa religioznih iskustava koja nastaju u susretu čovjeka s Bogom. Ona neprestano govori o Bogu koji nas plaši i privlači. Pred njegovom svetošću, uzvišenošću, svemogućnošću i pravednošću osjećamo strahopoštovanje, dok nas istovremeno privlače njegova ljubav i milosrđe, dobrota i nježnost, praštanje i ljepota. Bog, pravedni i milosrdni, prvi pristupa čovjeku, malenom i grešnom, i s njim sklapa savez. U početku stupa u savez s izabranim izraelskim narodom, a kasnije – po Isusovu utjelovljenju – nudi savez i spasenje svim ljudima i narodima.
Iskustvo susreta sa svetim Bogom mijenja čovjeka. Čovjek "kreće" na duhovno putovanje koje se može sastoji od ova četiri stadija ili stanja: nakon što se duhovno probudio, on se obraća i kreće na put svetosti koji završava u mističnom stadiju. Sveto pismo na mnogo mjesta govori kako sveti Bog poziva ljude na svetost života: "Budite mi, dakle, sveti, jer sam ja, Jahve, svet" (Lev 20,26). I Isus Krist poziva svoje sljedbenike na nasljedovanje nebeskog Oca: "Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski"(Mt 5,48).
Čini mi se da je danas osjećaj strahopoštovanja oslabio i kod mnogih vjernika. To se lako može iščitavati iz našeg govora o Bogu, iz ponašanja u crkvi i na svetim mjestima, iz stava prema posvećenim službenicima te iz ophođenja sa svetim stvarima. Kad vjernik počne gubiti osjećaj poštovanja i ljubavi prema Bogu i svetinjama, onda neminovno gubi i osjećaj poštovanja i odgovornosti prema bližnjemu. Današnja kriza vjere uvelike je posljedica čovjekovog "udaljavanja" od svetoga. A kriza vjere i morala dovodi do društvene krize. Izlazak iz ekonomske i političke krize počinje onda kad se čovjek počne vraćati svome temelju: svetom i milosrdnom Bogu.
Završavam ove misli Molitvom suradnika Majke Terezije iz Japana:
Gospodine,
kad sam gladan, pošalji mi nekoga koga treba nahraniti,
kad sam žedan, pošalji mi nekoga koga treba napojiti,
kad mi je hladno, pošalji mi nekoga koga treba ugrijati,
kad sam žalostan, pošalji mi nekoga koga treba utješiti,
kad mi moj križ oteža, daj da ga nosim zajedno s križem drugoga,
kad sam u oskudici, vodi me nekome tko je potrebit,
kad nemam vremena, pošalji mi nekoga da mu pomognem,
kad sam ponižen, daj mi prigodu da nekoga hvalim,
kad sam obeshrabren, pošalji mi nekoga da ga ohrabrim,
kad me ne razumiju, daj mi nekoga koji traži moje razumijevanje,
kad sam napušten, pošalji mi nekoga da se za nj brinem,
kad mislim samo na sebe, svrati moju pozornost prema drugom.
I tako ću imati život vječni, život ljubavi.
