Poniznost, najjače oružje! (Mt 21,
28-32)
Prispodoba o dva sina
„A što vam se čini?
Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: 'Sinko, hajde danas na posao u
vinograd!' On odgovori: 'Neću!' No poslije se
predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori:
'Evo me, gospodaru!' i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?“ Kažu:
„Onaj prvi.“ Nato će im Isus: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše
vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne
povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne
predomisliste da mu povjerujete.“
ŠTO VAM SE ČINI?
Vjerujem da nam je svima dobro poznata Matejeva
prispodoba o dvojici sinova te da s lakoćom spoznajemo njezino temeljno
značenje. Ipak, u današnjem promišljanju želim se napose osvrnuti na njezine
bitne značajke kojima u svojim uobičajenim promišljanjima ne pridajemo dovoljno
važnosti, a koje nas mogu odvesti na put promišljanja drugačiji od Matejeva.
Naime, nerijetko se događa da je navedena prispodoba zbog predrasuda i krivih
poimanja bila krivo interpretirana, tako da se prvi sin, koji obećava ocu poći
u vinograd, ali na kraju ne odlazi, poistovjećivao s Izraelom.
Međutim, Matejeva nakana nije bila prikazati odnos
Izraela i Isusa, ni o njemu donijeti svoj osobni sud. Naglasak je na obraćenju
carinika i bludnica koji su ne samo prihvatili, nego i u svojemu životu živjeli
Božju volju i postali baštinici Božjega Kraljevstva, za razliku od glavara
svećeničkih i starješina naroda koju su bili njezini dobri poznavatelji, ali ne
i vršitelji. U prispodobi o dvojici sinova i njihovim različitim stavovima s
obzirom na Očevu volju riječ je, dakle, o temeljnom pitanju prisutnu u cijeloj
povijesti čovjekova spasenja, i u Izraelu i u Crkvi: Tko je istinski vjernik?
Onaj koji govori, a ne čini ili pak onaj koji, iako ne ispovijeda javno svoju
vjeru, ipak čini Očevu volju? Riječi ili djela?
„A što vam se čini? Koji od te dvojice izvrši Očevu
volju?“ (Mt 21, 28.31), Isusova su pitanja upućena glavarima svećeničkim i
starješinama naroda za vrijeme poučavanja u Hramu. „Onaj prvi“ (Mt 28, 31),
njihov je točan odgovor u čijem tumačenju trebamo biti pažljivi kako ne bismo
došli do brzog i površnog zaključka, govoreći kako Matej osuđuje pravovjernost.
Matej ne osuđuje niti niječe pravovjernost kao takvu, nego rascjep između vjere
i prakse prisutan ne samo u Isusovo nego i u naše vrijeme. Jedno se ustima
ispovijeda dok se drugo živi i čini.
Glavari svećenički i starješine naroda bili su čuvari
i tumači Zakona te su kao takvi predstavljali najviši autoritet u narodu
vrijedan poštovanja, divljenja i posluha. Međutim naučeno, na trgovima i u
hramu tumačeno i ispovijedano, u svakodnevnom životu nije bilo svjedočeno.
Stoga carinici i bludnice u svjetlu Isusove prispodobe postaju model za one
koji govore, a ne čine jer su imali snage i hrabrosti suočiti se s istinom o
samima sebi, obratiti se, započeti novi život te svakodnevno živjeti i
svjedočiti svoju vjeru prije svega djelima, a ne samo riječima, za razliku od
onih pravovjernih koji nisu imali hrabrosti vidjeti istinu duboko u sebi
skrivenu, dovesti u pitanje svoje spoznaje i vjeru koja u konkretnom životu
nije nalazila svoj izričaj.
Isus i nama danas, ponajprije u hramu vlastita srca
postavlja jednako pitanje kao i slušateljima svojega vremena: Što vam se čini?
Jako dobro znamo tko je od dvojice sinova vršio Očevu volju, ali isto tako
svjesni smo kako smo daleko od istinskog obraćenja srca, živog svjedočanstva
vlastite vjere u svakodnevnom životu i kako olako ustima ispovijedamo dok su
nam djela daleko od riječi. Rascjep između našega biti, reći i činiti očituje
se ne samo u skrovitosti našega srca, nego i u svakodnevnom životu i djelovanju
koje je često mlako, hladno i gotovo mrtvo, jer mu nedostaje radost, svježina i
radikalnost obraćenja koju su živjeli carinici i bludnice Isusova vremena.
Potrebno je, dakako, poznavati Očevu volju objavljenu
u njegovoj Riječi kako bismo je mogli i vršiti, ali je još važnije spoznato
činiti, jer djela govore i privlače daleko više od riječi koje netom izrečene
bivaju ubrzo zaboravljene za razliku od djela trajno prisutnih u vinogradu
Božjega kraljevstva. Poučeni primjerom prvoga sina izaberimo put djela kojim
ćemo živjeti riječi javno neizrečene, ali u srcu duboko prisutne! Budimo
radosni svjedoci Božje, u povijesti i u svojem srcu, utjelovljene Riječi te
vršitelji Očeve volje!
Molitveno –
meditativni završetak:
Tiho
svjedočanstvo Riječi
što vam se čini dva
sina neću ode evo me ne
ode carinici
bludnice pretekoše povjerovaše kraljevstvo Božje
bludnice pretekoše povjerovaše kraljevstvo Božje
Gospodine, pozvao si me na rad u vinogradu svojega
Oca. Sjećam se trenutka i dana kada sam Ti radosno i bez prevelikog razmišljanja
o svojem sutra rekao iskreno „Da“. I danas sam ovdje zahvaljujući Tvojoj
ljubavi koja me je uvijek iznova podizala iz prašine grijeha u koje sam tako
često i lako padao, u istom onom vinogradu s mnogim drugim radnicima koji
zajedno sa mnom dijele teret i žegu dana.
No s vremenom, Gospodine, moje prvotno „Da“ izgubilo
je svoju svježinu, snaga i zanos početaka nisu više tako snažni, riječi su
nadjačale djela. I danas Te želim srcem punim povjerenja i ljubavi moliti za
novu snagu, novu ljubav i novu radost. Neka moj rad u vinogradu Tvojega
kraljevstva, Gospodine, bude tiho, ali živo svjedočanstvo Riječi kojoj sam
povjerovao i predao sav svoj život.
Neka i najmanji posao u ljubavi prema Ocu, Tebi i
bratu čovjeku bude znak i izričaj vjere u srcu rođene i u svakodnevnom životu
življenje. Molim Te, Gospodine, da moj život bude život djela koji će bez
prevelikih i često samo površnih i ispraznih riječi svjedočiti ono što srcem
duboko vjerujem.
Posao koji si mi povjerio želim, Gospodine,
izvršiti u potpunosti, jer znam da je to Očeva volja za mene. Daj mi potrebnu
snagu kako bih, unatoč zahtjevima, naporu i teretu povjerenog mi posla te
svojim slabostima, bio Tvoj marljivi radnik koja će djelima više nego riječima
pružati svjedočanstvo i primjer novim radnicima u Očevu vinogradu.
