Sveti Leopold Bogdan Mandić

Sveti Leopold Bogdan Ivan Mandić

Sveti Leopold Bogdan Ivan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, kao 15-o, pretposljednje dijete svojih roditelja. Svibanjska se kraljica nježno nasmiješila tom novom cvijetu što je procvao na zemlji u njenom lijepom mjesecu i obasula ga svojom naročitom majčinskom ljubavlju. Bio je tako slabašan i nježan da su ga roditelji tek nakon mjesec dana odnijeli na krštenje (13. lipnja) u crkvu svetog Jeronima, gdje, ponovno milošću rođen na novi život dobiva ime Bogdan Ivan.

Njegovi roditelji, Petar i Dragica rođ. Carević bijahu dobri, pobožni i bogobojazni ljudi. Pripovijeda se da je otac pratio svako jutro svoga malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest. Taj slabašni dječak provodio je sate u molitvi klečeći na golom podu. Osobitu ljubav i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji usadila mu je u dušu njegova plemenita i pobožna majka. Cijelim svojim bićem neprestano je težio savršenstvu. Da bi postigao sabranost u molitvi već u djetinjstvu se često osamljivao, što više klonio se svake buke, koja bi ga mogla omesti u njegovim mislima na Boga. Tako mu je djetinjstvo pretjecalo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, u razmišljanju i skrušenim molitvama. Njegov je život bio kuća, crkva i škola.

Promatrajući nesebično djelovanje franjevaca kapucina u svom rodnom mjestu, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je s njime rastanak bio veoma težak. Tako je Bogdan u svojoj šesnaestoj godini ostavio svoju rodnu kuću, te je otišao na nauke u Serafinsko sjemenište u Udine, u sjevernu Italiju. I nakon dvije godine stupio je u novicijat u Bassanu i tu je obukao redovničko kapucinsko odijelo, te dobio redovničko ime Leopold.

Nakon završenog novicijata ide u Padovu na filozofske nauke, zatim prelazi u Veneciju na studij teologije. Čim je završio teologiju, zaređen je za svećenika 1890. g.

U prihvaćanju redovničkog i svećeničkog života, Bogdan je bio podržavan osobito posebnim snom: da jednog dana postane misionar u svojoj Domovini, bogatoj poviješću i još više, vjerskom različnošću. Iskazao je poglavarima svoju žarku želju da kao misionar pođe u svoj zavičaj kako bi pridonio velikom djelu sjedinjenja svih kršćana. Ali taj se njegov san nije ostvario u onom obliku kako je on želio. Mislili su naime da ne može djelovati kao misionar, kako zbog svoga slabog zdravlja, tako i zbog neugledne vanjštine, ali i zbog govorne mane. Zato Bogdan nikada nije propovjedao, a propovijed je glavno oružje misionara kojim on usađuje istinu u ljudska srca.

Bogdan je pretpostavljao da će on sam u iznimnoj prilici u žaru govora koji nudi obraćenje progovoriti jasno i razgovjetno. Ali očito je da njegovi poglavari nisu tako mislili, te su ga nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i Rijeci odredili za Padovu, a Bogdan se ponizno pokorio njihovim nalozima. Shvatio je na koji će način uvrstiti svoj ekumenski apostolat. Kao dugogodišnji i neumorni ispovjednik, on će sve svoje molitve, žrtve i napore pridonositi na veliku nakanu da svi budu jedno, dakle za sjedinjenje svih kršćana.

Kroz četrdeset godina Leopold će od ranog jutra do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Velike procesije pokornika okupljale su se oko njegove ispovjedaonice. Njegovi su pokornici bili iz različitih staleža: biskupi, svećenici, liječnici, profesori, ali i mali jednostavni vjernici. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, i s Bogom pomirivao. Ispovijedao je bez obzira na vrijeme, žrtvujući se za bližnje i vodeći ih prema Bogu.  Dan prije smrti usred najveće ljetne sparine ispovijedao je bez predaha, pretvorivši svoju bolesničku sobicu u ispovjedaonicu; uz ostale vjernike ispovjedio je toga dana oko pedesetak svećenika.

Sveti Leopold je od rođenja bio vrlo neotporan prema bolestima. Često je imao upale očiju, gotovo neprestano upale zglobova u svem tijelu, prsti su mu se na nogama i rukama bolno grčili, želudac mu nikad nije bio zdrav, te je zato često imao teške i bolne probavne smetnje. Svoju bolest je tajio koliko god je mogao, bojeći se da mu poglavari zbog nje ne zabrane ispovijedanje. Rad, molitva i mrtvljenje, kratkotrajan san, nedostatna prehrana, podnošenje studeni ispunjavali su njegov život. Predosjećajući skoru smrt primio je svete sakramente i nakon užasnih bolova od raka na jednjaku blago je preminuo u Gospodinu godine  30. srpnja 1942. u 76. godini svoga života u sedam sati ujutro.

Upravo se oblačio za svetu misu, koju ne bi propuštao niti kada je bio u lošem zdravstvenom stanju. U trenutku ga obuze slabost i to se ponovilo malo iza toga. Izdahnuo je izgovarajući zadnje riječi molitve "Zdravo Kraljice". Bio je to posljednji pozdrav "Gospodarici". Vijest se odmah proširila i mnogi su mogli pohoditi njegovo mrtvo tijelo. Sprovod je bio vrlo svečan, poput svečanog mimohoda. Njegov grob, koji se nalazio na gradskom groblju, postao je ciljem mnogih posjeta i velikog štovanja, sve dok posmrtni ostaci nisu bili prenijeti u novu grobnu kapelicu, koja je u tu svrhu sagrađena u blizini njegove sobice za ispovijedanje.

Kada su pregledani njegovi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu.

Niti njegova ispovjedaonica nije bila porušena, kao što je on predvidio i prorekao. Ostala je cijela među ruševinama nakon razornog bombardiranja, 14. svibnja 1944., na spomen neizmjerne dobrote koju je Gospodin iskazivao po oproštenju mnogih grijeha, u ponovnom sklapanju prijateljstva s tolikim dušama koje su se bile udaljile od njega. Mi možemo također nadodati, da je ostala kao svjedočanstvo dugog i napornog rada svetog Leopolda koji je bio djelotvorno sredstvo onih uspostavljanja prijateljstva.

Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI., 2. svibnja 1976, a svetim papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. g.

Moćnik svetog Leopolda Mandića