Vjera i praznovjerje

Zar je moguće da netko tko ide u crkvu bude praznovjeran? Naravno da jest! Odlazak u crkvu, čak i svakodnevna molitva još uvijek ne znače da je nečija vjera čvrsta, zrela, formirana, odgojena. Kakva je čija vjera najbolje se vidi kad nastupi nevolja. Onda vidimo kako se ljudi za koje smo bili uvjereni da su pravi vjernici i da ih ništa ne može pokolebati odjednom počnu ponašati nevjernički – pobuna protiv Boga, sebičnost, neprihvaćanje situacije, čak i prestanak molitve. Što se zbiva? Vjera nije nešto što dobijemo kao gotovi dar, ona se treba njegovati, hraniti, razvijati, odgajati, formirati. Kako? Redovita molitva i redovito primanje sv. sakramenata jedan je dio tog procesa. No, nije dovoljno. Pročitati nešto od dobre kršćanske literature, razgovarati o vjeri sa stručnim ljudima (osobno sa svećenikom, pa onda biblijska grupa i sl.), imati stalnog duhovnog vođu-svećenika, čitati Sveto Pismo i tražiti ispravno tumačenje – sve su to načini kako se vjera odgaja. Bez toga, unatoč redovitoj molitvi, čovjek može doći do krivih zaključaka. Jedan od najčešćih krivih zaključaka je da Bog uvijek mora poslušati moje zahtjeve i učiniti onako kako ja mislim da bi trebalo i to, po mogućnosti, u roku kojeg ja odredim. Kad se to ne dogodi, onda Boga «pozivam na red», onda nabrajam sve što sam ja «za njega» učinio - molitve, odlaske na misu od malih nogu, postove, izmoljene krunice, vlastita dobra djela koja sam učinio, moj neporočni i pošteni život itd. U znak protesta neki će prestati moliti, odlaziti u crkvu, druge će uvjeravati kako molitva ništa ne vrijedi, posumnjat će u sva svoja dosadašnja vjernička uvjerenja i sl. Neki će se prometnuti u ateiste. Strašno, ali istinito! To je neporecivi znak da na svojoj vjeri nisu radili, da je nisu hranili, odgajali, formirali – ili to nisu činili na ispravan način. Isus je davno rekao: «Tko stoji, neka pazi da ne padne», a sv. Pavao je rekao da je naša vjera kao krhka, glinena posuda koja se lako može razbiti. Vjera koja nije na ispravan način odgojena i sazrela, lako može prijeći ili u fanatizam ili u praznovjerje. Kako to? Svjesni smo da smo okruženi zlom koje nas ugrožava na razne načine. Ta činjenica može dovesti do osjećaja straha, a u strahu su «velike oči» - čovjek vidi zlo i tamo gdje ga nema, u svakoj sitnici prepoznaje Sotonu i njegove demone, sve što je i malo sumnjivo proglašava đavolskim, posvuda vidi neka opsjednuća, svaki svoj problem proglašava utjecajem đavla i sl. Takav život pomalo postaje pakao! Takvo ponašanje pokazuje nedostatak prave vjere, nedostatak povjerenja u Boga koji je jači od Sotone. Isus je rekao da vjera može i brda premještati ako je iskrena, a kamoli pobijediti Sotonu. No, kad vjera oslabi, kad se pokažu njezini nedostaci, onda čovjek pokušava problem riješiti na drugi način. Jedan način je čudaštvo i fanatizam, a drugi praznovjerje.

Vjerski fanatizam se temelji na strahu i krivom shvaćanju Boga. Strah od raznih nevolja, lakovjerno vjerovanje u razne «holivudske» priče o smaku svijeta, previše pročitanih knjiga o raznim svjetskim urotama, đavolskim organizacijama, sotonističkim kultovima i sl. izaziva u čovjeku nesigurnost i osjećaj bespomoćnosti. To je početak procesa koji može dovesti do vjerskog čudaštva pa i fanatizma, ako se na vrijeme ne stane. Vjerski fanatik u drugim ljudima neće buditi povjerenje u Božju ljubav, nego će na okolinu prenositi strah i paniku, neprestano upozoravati na đavla na svakom koraku, pretjerano se zanima za opsjednuća i egzorcizme, razna viđenja pakla i sl. Veliki predmet interesa su mu razna ukazanja, hrani se najviše knjigama o raznim privatnim viđenjima ne zanimajući se jesu li od Crkve provjerena ili nisu, bitno je da se radi o nečem nadnaravnom, nečem što nije od ovoga svijeta. Malo-pomalo čovjek postane iracionalan, počinje čudno razmišljati, traži svoje istomišljenike i zatvara se u uski krug sebi sličnih ljudi koji jedni druge hrane strahom od kojeg se pokušavaju zaštititi iskrivljenim poimanjem vjere. Fanatik više govori o đavlu i njegovoj snazi, nego o Bogu i njegovoj ljubavi. Naravno da đavao «radi svoj posao» u ovom svijetu, mi vjernici to dobro znamo, računamo sa zamkama koje nam sotona na razne načine postavlja, ali više od svega vjerujemo u Božju snagu; u središtu naše vjere je Bog, a ne sotona. Kad slušaš fanatika, čini se da je Bog davno napustio ovaj svijet i da je sve đavolsko. To je znak da takva osoba još nije upoznala ljubav Božju koja je jača od svega i s kojom čovjek postaje slobodan od iracionalnog straha. «Istina će vas osloboditi», reče Isus.

Pogansko praznovjerje

Unatoč mojoj «oboružanosti» svim «zaštitnim» pobožnim predmetima i mojim redovitim molitvama, Bog ipak može učiniti i suprotno onome što ja od njega tražim. Ako imam vjeru, onda ću Božju volju prihvatiti s pouzdanjem. Ako moja vjera nije jaka, onda na red dolazi praznovjerje. Tako se događa da i ljudi koji redovito idu u crkvu odlaze raznim vidovnjacima, vračarama, čudesnim iscjeliteljima, posežu za horoskopom, proricateljima budućnosti itd. Kao i fanatizam, i praznovjerje je znak da s mojom vjerom nešto nije u redu. Utjecanje praznovjernim činima (magiji, okultizmu i sl.) pokušaj je da se mimo Boga nešto postigne. Iako će mnogi od tih vračara, vidovnjaka i iscjelitelja reći da nastupaju s Božjim darom, Sveto Pismo nam kaže da te moći nisu od Boga i da su vjerniku zabranjene. No, ja pod svaku cijenu želim postići što sam zacrtao, pa ako neće Bog, ima tko hoće! Tako čovjek i dalje ide u crkvu misleći da je sve u redu, a ponaša se kao bezbožnik. Pogansko praznovjerje je utjecanje magijskim silama, «životnim kozmičkim energijama» (reiki, bioenergija, visak i sl.), planetama (horoskop, tarot). Takve prakse su teški grijeh protiv Boga! O tome ću još pisati.

«Kršćansko praznovjerje» se sastoji u pretjeranom pouzdanju u razne predmete kojima se pridaju čudotvorna svojstva, potreba da se stalno nečim zaštićujem iako redovito primam sv. pričest od koje veće zaštite nema! Moram se pitati: Kako to da uz svetu pričest ja još uvijek ne vjerujem u Božju blizinu (a moja mi vjera kaže da je sv. pričest vrhunsko sjedinjenje Boga i čovjeka) pa moram neprestano uza se imati kolekciju čudotvornih predmeta? Pobožni predmeti su znak, simbol koji treba pobuđivati moju vjeru, a ne «nadopunjavati» Božju zaštitu kojoj ne treba nikakva nadoknada niti nadopuna. Ako čovjek nema čvrstu vjeru, tada poseže za raznim «nadopunama» za vjeru – neprestano traži neka ukazanja, čudesne privatne objave, čudesna izlječenja, čudotvorne predmete, oboružava se gomilom moći, medaljica, križića, svetih sličica, stalno neke predmete blagoslivlja da ga štite itd. Čim počnem puniti džepove, novčanike i lančiće oko vrata svim mogućim čudotvornim predmetima, onda se prvo moram upitati: Vjerujem li ja u živoga Boga koji me voli i brine za mene? I blagoslivljanje svega i svačega također može imati elemente praznovjerja. Blagoslivljanje ima za cilj staviti nešto u službu Bogu tj. u službu bogoštovlja, npr. krunica koja služi za molitvu. Ali neka slika koja će visjeti na zidu, nakit koji služi za ukras ili poklon, vjerska knjiga koju želim pročitati ili nekome darovati– zar to nužno mora biti blagoslovljeno? Naravno da ne! Zašto svaka svijeća koju ću zapaliti Bogu u čast mora prvo biti blagoslovljena kao da je "đavolska" pa ju ja prvo moram posvetiti inače je Bog neće primiti!? Zar samo paljenje svijeće Bogu u čast ne posvećuje i samu svijeću? Ako ne vjeruješ Bogu, neće ti pomoći nikakav predmet jer blagoslov nije magija niti vračka. Zar nam je vjera doista tako nesigurna pa mislimo da će nas Bog čuvati samo ako imamo uza se nešto blagoslovljeno?! Zar ću svoju sigurnost naći u predmetima, a ne u iskrenoj i čvrstoj vjeri u njegovu nevidljivu prisutnost u mome životu? Dakle, svako pretjerivanje i krivo shvaćanje blagoslova i blagoslovljenih predmeta dovodi do krivih zaključaka, a od pobožnih predmeta čini magijske amajlije što oni nisu. Tako vjera postaje praznovjerje. Nemojmo blagoslivljati sve i svašta i s tim predmetima postupati kao sa amajlijama. Neki ljudi idu tako daleko da i Bibliju žele blagosloviti. Mi koji smo redoviti u crkvi, dakle, također možemo upasti u opasnost praznovjerja i to onog «kršćanskog» koje nije nimalo manje opasno za vjeru kao i ono pogansko. Povjerenje u Boga, u njegovu ljubav i mudrost kojom upravlja našim životima najbolji je lijek protiv praznovjerja svake vrste. Usudio bih se reći da je praznovjerje nas vjernika još ozbiljnije nego praznovjerje onih koji s vjerom nemaju veze jer mi vjernici bismo trebali znati što radimo, što Bog od nas hoće i što nas naša sveta i lijepa katolička vjera uči. Valja nam neprestano analizirati svoje vjerničke stavove i ne uzimati «zdravo za gotovo» sve što negdje pročitamo ili što nam netko kaže. Uostalom, ovdje ne treba puno filozofije, dovoljno je zdravorazumsko i logično razmišljanje koje pobija sve fanatično-praznovjerne stavove: ako vjeruješ u Boga i njegovu svemoguću i brižnu ljubav, onda ti neće trebati nikakvo pretjerivanje ni u fanatizam ni u praznovjerje – jer vjeruješ Bogu! A ako ti treba nešto drugo, onda pod hitno uzmi na red svoju vjeru, radi na njoj, ojačaj je, slušaj Crkvu – ona će ti pomoći da svoje ponašanje uskladiš sa onim što je Isusu naučavao. Tako ćeš onda i drugima biti dobar putokaz kako se bori sa životom – vjerom u Boga, povjerenjem u njegovu ljubav i prihvaćanjem njegove volje kakva god ona bila.