Katolički vjeronauk i odgoj u pluralnoj i demokratskoj školi

Katolički vjeronauk i odgoj u pluralnoj i demokratskoj školi naziv je predavanja koje sam održao danas, na aktivu društvene grupe predmeta u Osnovnoj školi Jurja Barakovića - Ražanac. Bit ću slobodan ovdje da podijelim svoje misli i zaključke. 

“Vrednote se najjasnije prepoznaju tamo gdje ih nema ili tamo gdje nedostaju.”
(Hartmut von Hentig)

•      Živimo u vremenu neizostavne potrebe jasnijih društveno-kulturalnih i etičko-moralnih očitovanja, uz istodobno potiskivanje vrijednosno-humanističkog identiteta suvremene civilizacije.

•      Živimo u društvu rušenja autoriteta svih odgojnih instanci u kojem se dovode u pitanje mnoge tradicionalne vrijednosti i institucije koje ih promiču jer se ne želi prihvaćati sustav vrijednosti i životnog usmjerenja koje bi netko nametao.                                                                                       (U društvu vođenom logikom individualizma, tradicionalni autoriteti i uloge roditelja, učitelja, svećenstva i zakonodavaca zamijenjeni su u ozbiljnoj mjeri novom klasom profesionalaca: virtualnih autoriteta, kiborga, popularnih likova, modnih gurua, glazbenih ikona, psihologa, socijalnih djelatnika, odvjetnika itd.)

Kiborg je kibernetički organizam koji se sastoji od umjetnih i prirodnih dijelova, ili, kako na to danas najčešće gledamo, organizam koji ima poboljšane sposobnosti zahvaljujući tehnologiji.

•      U tom vremenu i u takvom društvu s jedne se strane nominalno zagovaraju humanističke vrednote, dok se istodobno vrednuju samo užitak, moć, uspjeh, ugled, bogatstvo, prestiž i td. ukorijenjeni u subjektivnom zadovoljstvu bez utemeljenosti i povezanosti s bilo kakvim objektivnim moralnim i/ili etičkim normama.

•      Suvremeni se čovjek sve više okreće prema materijalnim dobrima, zaboravljajući pri tome da postoje i druge, više vrednote: kulturne, humanističke i duhovne.

•      Taj tijek obezvrjeđivanja vrijednosti uzrokovao je vrijednosnu krizu, koja nam prijeti lošim posljedicama u daljnjem razvitku čovjeka, čovječanstva i ljudske kulture. A utvrđena vrijednosno-humanistička kriza odraz je sveopće moralne krize društva.

Odgoj nije svemoćan, ali je njegova uloga golema. Odgoj ne stvara čovjeka, ali mu pomaže da to postane.

(V. G. Bjelinski)

·         Proces odrastanja u pozitivnom humanističko-vrijednosnom okruženju bitno obilježavaju teški socio-kulturni uvjeti. I stječe se dojam kao da su pritom zatajili svi odgojni čimbenici.

·         Zauzvrat se od nastave katoličkog vjeronauka traži nadomjesna izgradnja općeg dobra i promicanje humanističkih vrijednosti vjeronaučnim programom, putem kojeg crkva u školi nudi sustav vrijednosti tumačen iz kršćanske perspektive, koji smatra istinskim putem ispunjenja čovjekova smisla. Crkva neumorno ističe da je odgoj samo onda uistinu ljudski odgoj kad se vodi kriterijima autentičnog savršenstva i dostojanstva ljudske osobe koje zahtijeva da se dosljedno poštuju sve njezine dimenzije, sposobnosti, kvalitete i nadasve otvorenost transcedenciji. Dakle, ne samo racionalne i tehničke, nego i emocionalne, moralne, duhovne i religiozne dimenzije.

·         Odgoj treba voditi ka humanizaciji i usvajanju onih vrednota koji uistinu obogaćuju i usmjeruju ljudski život. Odgoj bi trebao biti proces formiranja čovjeka kao ljudskog bića u svim njegovim kvalitetama, tako i onim etičko-moralnim. Tako shvaćen odgoj je djelovanje koje omogućuje fizički, intelektualni i moralni razvoj ljudske osobe.

·         Tog se naloga drži Crkva kada teži preko katoličkog vjeronauka vršiti svoje odgojno poslanje vodeći se ciljevima da pomaže mladima da skladno  razvijaju svoje fizičke, ćudoredne i duhovne sposobnosti i da postupno postignu savršeniji osjećaj humanističke odgovornosti. To je jedan od glavnih ciljeva religioznog odgoja koji potiče razvijanje takvih sposobnosti u odgajanika koje mu omogućuju da se samostalno i slobodno, bez obzira na teškoće s kojima se susreće, može odlučiti za istinske vrijednosti koje se odnose na bitne dimenzije njegova cjelokupnog života.

·         Zato, integrativni odgoj treba voditi potpunom i skladnom razvijanju fizičkih, moralnih i intelektualnih sposobnosti osobe.

·         To je temeljna težnja katoličkog vjeronauka, te ako škola želi odgajati i obrazovati cjelovitu osobu, tada vjeronauk kao humanistički predmet ne bi trebao izostajati.

·         Nažalost, unatoč jasnim zakonskim okvirima, koji trebaju jamčiti pravo na religijsko obrazovanje, čuju se teške primjedbe, neprikladnost, protivljenja i osporavanja.

·         Stoga je u vjeroučiteljskim krugovima sve prisutniji strah od međudržavnog raskidanja Ugovora, kojem bi vjeronauku prijetio opstanak u školi. Ako im viša međunarodna instanca to pravno ne dopušta, tada ga se pokušava maknuti sa scene školskih programa prijedlozima alternativnih predmeta: etike, religiozne kulture, znanosti o religijama, moralnog i religijskog odgoja, kršćanske etike, interreligijskog obrazovanja… Ta se nastava shvaća kao ponuda moralnih vrednota, a ne kao ponuda specifičnih vjerskih sadržaja i ponašanja.

(Posredovati razumijevanje za religiju više je nego posredovati vrijednosti koje bi se, načelno govoreći, mogle svrstati u područje etičkog razmišljanja o vjeronauku u školi. Nije, stoga,dostatno zadaću vjeronaučne nastave shvatiti isključivo samo iz perspektive posredovanja vrijednosti. Otvorenost prema stajalištima i vrijednostima na kojima bi se temeljilo kasnije djelovanje učenika, samo je dio onoga o čemu je u religiji riječ. Kada bi se vjeronauk shvaćao samo kao predmet koji bi služio posredovanju vrijednosti, tada bi on zapravo bio nepotreban. Ono po čemu se katolički  vjeronauk razlikuje od drugih predmeta je njegova vertikalna dimenzija.)

·        Uostalom, i sam je sadržaj katoličkog vjeronauka često na udaru određenih nevladinih udruga, koje šalju svoje pravobranitelje, s kritičkim apelima za ispravak nastavnih cjelina koje bi trebale biti tolerantnije prema „ostalim“ vrijednostima slobodnih odabira. U tom se kontekstu želi i školski vjeronauk podrediti ciljevima građanskog odgoja. A kad ne uspijeva s provedbom toga, tada uporno smišlja nove programe kvazihumanističkog obrazovanja, poput aktualnog spolnog odgoja.

(Ističem šest prijepornih točaka koje se odnose na zdravstveni odgoj u spornom četvrtom modulu, a u suprotnosti su s naukom Katoličke Crkve: shvaćanje masturbacije, stajalište prema pornografiji, stajalište prema odgovornom spolnom ponašanju, učenje djeteta o spolnom odnosu, stajalište o homoseksualnosti i rodna ideologija.)

·        Bez moralnog odgoja, bez određenih moralnih vrlina, kao što su poštenje, iskrenost, pravednost, čestitost, humanost, nesebičnost, vjernost, kultura ponašanja, principijelnost, (samo)kritičnost, osjećaj osobnog dostojanstva, samosvladavanje, pozitivan i i odgovoran odnos prema radu i discipliniranost ne bismo mogli ostvarivati humanistički napredak ponašanja naše zajednice.

Te temeljne vrednote pronalaze središnje mjesto u vjeronaučnom programu budući da stavlja naglasak na cjelovit odgoj čovjeka i promicanje osobnih i općeljudskih vrednota.

·        Zbog te zahtjevnosti, vjeronauk nije samo prenošenje znanja, vjeroučitelj nije samo CD-ploča, nije računalo, nije stroj, nego je posjednik onoga o čemu govori. Njegova riječ je reklama, markentiški poziv, da ljudi uzmu ono što im govori. Zato je vjeronauk i svako poznavanje Božje Riječi navještaj, obznanjivanje onoga što im se daje, nagovještaj da će u njih ući ono, o čemu se u vjeronauku govori. Vjeronauk nije informiranje o vjeri! Vjeronauk mora davati ono što obećava i tumači, inače frustrira vjeroučenike i uvjerava ih da je sve to tlapnja i mitologija. U cjelovit odgoj spada najprije duhovni, a onda doktrinarni odgoj, poznavanje socijalnog nauka Crkve te osobito rast u ljudskim vrednotama.

·        U perspektivi vjeronaučne nastave, bitno je nastojati povezati religiozni nauk i društveni život, vjerske pouke i zemaljske vrijednosti, ispravljanje pogrešnih mišljenja i stajališta.

·        Profesionalan identitet vjeroučitelja je ključan čimbenik vjeronaučne nastave. Vjeroučitelj se time nalazi u zahtjevnoj situaciji različitih očekivanja od strane Crkve, društva, obitelji, djece… Moguće ih je uskladiti kvalitetnom trajnom formacijom, stručnim usavršavanjima i profesionalnim osposobljavanjima. Vjeroučitelji moraju davati sve od sebe da kvalitetom svoje nastave oduševe i potaknu svoje učenike na ozbiljno i kritičko preispitivanje vlastitih vjerskih stajališta.

·        I znanost, i država, i obitelj, i Crkva – sve odgojne snage društva moraju usklađeno djelovati da pridonesu boljem i koordiniranijem odgoju za humanističke, duhovne i moralne vrijednosti jer:

„Ljudski život ima smisao

samo ako se u njemu mogu

ostvarivati duhovne

i moralne vrijednosti“

(Sokrat).

·        S obzirom na to da su vjeroučitelji i vjeroučiteljice službenici Crkve i društva, važno je progovoriti o složenoj zadaći integraciji vjere u hrvatsko suvremeno društvo koju imaju vjeroučiteljice i vjeroučitelji kao oni koji rade u dijelu društvene stvarnosti – školi. Da bi se vjera koju žive vjeroučiteljice i vjeroučitelji uspješnije prenijela na povjerene generacije, potrebno je biti i metodičko-didaktički osposobljen, što uvijek u sebi uključuje dobro poznato načelo vjernosti Bogu i vjernosti čovjeku.

Duhovno-vjernički i profesionalni identitet vjeroučiteljica i vjeroučitelja kontekstualiziran u suvremenoj mjesnoj crkvi i suvremenom hrvatskom društvu

·        Svakodnevno smo svjedoci u kakvom suvremenom globalnom (svjetskom,  europskom) i lokalnom (hrvatskom) društvu živimo. Pluralnost ideja i stajališta, multikulturalnost i multikonfesionalnost, tehničko-tehnološki svijet u kojem sve više prevladava etički relativizam koji je izgubio kriterije za razlikovanje dobra od zla, korisnog i štetnog, umanjivanje vrijednosti kršćanske kulture i baštine, samo su neka od obilježja suvremenog globalnog društva koje velikom brzinom ulazi i u hrvatsko suvremeno društvo.

Hrvatska je društvena stvarnost još obilježena tranzicijom, ulaskom u Europsku uniju, korupcijskim aferama, gospodarstvom koje stagnira, velikom nezaposlenošću, propagandom upitnih vrednota…

·        Vjeroučiteljice i vjeroučitelji kao integralni dio Crkve, ali i društva, u svom radu kao poslanici Crkve i djelatnici države imaju svakodnevno mogućnost i poslanje povezivati Crkvu, njezino učenje i djelovanje, njezin sadržaj vjere s društvenom pluralnom stvarnošću koje je očito i u školskom odgojno-obrazovnom sustavu. Oni kao suvremeni odgojitelji u vjeri pozvani su trajno voditi računa o novim utjecajima, odnosno izazovima postmoderne svijesti. U ozračju znanstveno-tehničke civilizacije, to su znakovi vremena i još jači poticaj za što stvaralačkiji pristup u vjeronaučnom radu, bez obzira na povremena razočaranja. Tako iščitavamo trajan izazov koje suvremeno hrvatsko društvo stavlja pred vjeroučiteljice i vjeroučitelje, a on je da njihov duhovno-vjernički i profesionalni identitet mora biti kontekstualiziran u društvenoj suvremenoj stvarnosti.

·        Duhovno-vjernički i profesionalni identitet vjeroučitelja uvijek su određeni povijesno, sociološki i kulturološki. Danas se ostvaruju u pluralnom  i sekulariziranom društvu te se pred cjelokupni identitet vjeroučiteljica i vjeroučitelja postavlja i nove zadaće.

Socijalna duhovnost vjeroučitelja pokazuje i dokazuje da socijalni nauk Crkve ima važno mjesto u njihovu životu te u životu Crkve. Ta duhovnost koja nadahnjuje duhovno-vjernički i profesionalni identitet vjeroučitelja rađa socijalnom kompetentnošću koja odgaja učenice i učenike u tom duhu. Ne treba posebno naglašavati da se i u Nacionalnom okvirnom kurikulumu ističu socijalne kompetencije koje obuhvaćaju sve oblike ponašanja prema kojima treba ovladati da bi pojedinac mogao učinkovito i konstruktivno sudjelovati u društvenom životu u interakciji s drugim pojedincima ili skupinama. Ako se vjeroučiteljice i vjeroučitelji trude da njihovi učenici postanu socijalno kompetentni, onda i oni sami prethodno moraju postići tu kompetenciju.

·        Evanđeljem protkan duhovno-vjernički i profesionalni identitet i kao takav kontekstualiziran u suvremenom društvu pred vjeroučiteljice i vjeroučitelje stavlja trajni izazov da u hrvatskoj društvenoj stvarnosti daju životno svjedočanstvo i poticaj da se isplati biti kršćaninom u društvu.

·        Katolički vjeronauk sa svojim nastavnim sadržajima predstavlja mjesto dijaloga Crkve i društva, a vjeroučiteljice i vjeroučitelji promicatelji su tog dijaloga.

·        U održavanju nastave katoličkog vjeronauka u školi Crkva je vidljivo djelatna u školi, a po školi i u društvenoj stvarnosti. Tako je katolički vjeronauk jedan od bitnih instrumenata crkvenog naviještanja vjere u društvu. Škola, u kojoj se ostvaruje i konfesionalni vjeronauk, ispunjava najvitalnije godine čovjekova života, u kojima je on najsposobniji za učenje. Kad učenici napuste školu, mogu biti puni znanja, ali siromašni iskustvom kako upotrijebiti stečeno znanje. Nakon izlaska iz škole njihova su očekivanja velika, slobodni su, ali bez ikakve životne orijentacije, bez ikakvog odnosa prema zajedništvu, zajedničkom dobru, izgradnji sebe i okoline u kojoj se nalaze. Vjeronauk u školi u obradi nastavnih sadržaja pruža znanje učenicima, ali jednako vrijedno kao i pružanje znanja, nastava vjeronauka usmjeruje i uči te iste učenike kako ta dobivena znanja iskoristiti i ispravno upotrijebiti na dobrobit njih samih, ali i na dobro Crkve i društva u kojemu žive.

·        Kada razmišljamo o vjeronauku u školi, kao školskom predmetu, sa sigurnošću možemo zaključiti da on nema neku ekonomsku računicu u današnjem liberalno-ekonomskom društvu i svijetu, kao što mogu imati i imaju neki određeni školski predmeti. No, on može i mora evanđeoskom konkretizacijom pridonijeti da ekonomska računica, mnoga gospodarstvena stajališta i pothvati budu oplemenjeni ljudskošću i skrbi za sve u društvu, a ne samo za neke, koji se ne očituju u sebičnom bogaćenju na račun ostalih. Ona škola koja želi promicati cjelovitoga čovjeka, autentično društvo i kulturu ne može zanemariti religioznu i duhovnu dimenziju čovjekova života.

·        Kao vidljiva djelatnost Crkve, vjeronauk u školi služi čovjeku da se razvije u svim svojim dimenzijama. Njeguje korelaciju s ostalim školskim predmetima te je pozvan prodrijeti na područje društva i kulture i imati veze s ostalim ljudskim znanjima. Naime, kao izvorni oblik služenja Riječi školski vjeronauk uprisutnjuje evanđelje u osobnom sustavnom i kritičkom procesu asimilacije kulture. Zato u postmodernom vremenu i društvu, vjeronauk u školi treba nalaziti nove putove, učiniti religioznu dimenziju stvarnosti komunikativno pristupačnom i pronaći nov kršćanski jezik. U tom smislu vjeronaučnu nastavu obilježava dijakonijsko i evangelizacijsko usmjerenje.

·        Vjeronaučna nastava i rad s djecom i mladima mora postati više dijakonijski, solidarniji, nužniji. U tome svakako treba shvatiti i proprij crkvenog djelovanja koji leži u susretima zajedničkog traženja identiteta, a ne zadovoljavati se potrebnom službom. Crkva mora promatrati hod mladih, poštivati prvo pedagoško pravilo: uhvatiti ih tamo gdje oni trenutačno jesu, i analizom takve situacije ići zajedno s mladima. Dijakonija Crkve u radu s mladima ne znači regrutiranje mladih kršćanskih vojnika i njihovih snaga, nego motiviranje i osposobljavanje da se život usmjeri prema Kristu. Nužnost mistagoškog rada Crkve je nužna kroz prizmu sebe otkriti i shvatiti – Boga iskusiti.

·        Evangelizacijsko usmjerenje vjeronauka u školi postaje neizbježno, a to znači ostvariti vjersku pouku koja je puna evanđeoske svježine i u kojoj je jezik prilagođen vremenu i osobama. U evangelizacijskom usmjerenju, vjeronauk u školi ima mogućnost doprijeti i osvijetliti svjetlom evanđelja društvena i kulturna područja koja se nazivaju suvremenim aeropazima, kao što su područje komunikacije, područje građanskog zauzimanja za mir, razvoj, slobodu naroda, zaštitu stvorenoga, područje obrane i zaštite prava osoba, nadasve manjina, žena i djece, područje znanstvenog rada i međunarodnih odnosa.

·        Pod utjecajem postmodernog vremena i društva, načina življenja, razmišljanja, djelovanja, vjerske indiferentnosti i crkvene distanciranosti učenika, kao i njihovih obitelji, neki autori naglašavaju da katolički vjeronauk u školi nema u prvom redu tradicionalnu katehetsku zadaću neposrednog uvođenja i uvježbavanja u vjeru i život Crkve odnosno kršćanske zajednice. On mora pomoći i onim učenicima koji se nalaze u faktičnoj udaljenosti od Crkve i župne zajednice da se ozbiljno pozabave religioznim pitanjem i odgovorno susretnu s kršćanskom vjerom, s njezinim izrazima i izazovima te da izgrađuju vlastiti religiozni i vjerski stav. Sukladno tome, nameće nam se nužan suodnos vjeronauka u školi i župne kateheze. To su dva oblika vjerskog odgoja i obrazovanja koji imaju različite zadaće, ali se međusobno nadopunjuju i uvjetuju. Bolja zaživljenost župne kateheze u župnim zajednicama urodit će primjerenijim i stvarnijim očekivanjima Crkve od vjeronauka u školi.

·        Mjesto katoličkog vjeronauka u školi i odvijanje vjeronaučne nastave promatra se i vrednuje kao služenje čovjeku u konkretnoj njegovoj društvenoj i crkvenoj stvarnosti. Kao služenje čovjeku, primarno je usmjeren na učenike kojima je namijenjen sadržaj nastave katoličkog vjeronauka. No, preko učenika vjeronauk u školi želi doprijeti i do njihovih roditelja i pomoći im u ispunjenju njihove uloge vjerskoga odgoja i obrazovanja djece i mladih.

·        Kao školski predmet, katolički vjeronauk ne isključuje suradnju s ostalim školskim predmetima i učiteljima koji ih predaju. U korelaciji nastavnih sadržaja i stjecanju novih znanja obogaćuje učenike, ali i učitelje kršćanskom tradicijom koja je odigrala veliku ulogu u razvoju društva, kulture, znanosti i umjetnosti Europe, ali i hrvatskoga društva.

·        U prenošenju evanđeoskoga duha u postmodernom vremenu i društvu, a u ozračju škole, katolički vjeronauk susreće sve koji su na bilo koji način povezani sa školskim odgojno-obrazovnim sustavom i nudi im Isusov stil života, mišljenja i djelovanja na početku trećega tisućljeća u kojem svakodnevno niču novi stilovi života, mišljenja i djelovanja upitnih kvaliteta!

Vjeroučitelji i složena zadaća integracije vjere u suvremeno hrvatsko društvo

·        Promicanje dijaloga Crkve i društva, svjedočanstvo i poticanje kršćanstva u društvu, uključuje i vrlo složenu zadaću integracije vjere u suvremenu hrvatsku društvenu stvarnost te integraciju suvremene hrvatske društvene stvarnosti u vlastitu vjeru i vjeru učenika. Vjeroučitelji nisu ljudi ili građani s drugog svijeta, iako svakodnevno moraju misliti o drugom, tj. onostranom svijetu. Glede izvršavanja zahtjevne zadaće integriranja vjere u suvremenu društvenu stvarnost i obrnuto, mogu uočiti da vjeroučitelji svojim duhovno-vjerničkim senzibilitetom i profesionalnim djelovanjem mogu biti paradoks u suvremenom svijetu i društvu: U svijetu i društvu profita po svaku cijenu, u društvu gdje čovjek malo ili ništa vrijedi; u društvu u kojem je sve dopušteno i ništa više nije sveto, čovjek se brzo može pretvoriti u paradoks, ako nasuprot ovozemaljskih vrjednota ističe i zagovara neprolazne vrjednote; ako uz tijelo ističe i duh; ako zagovara prirodno nasuprot neprirodnog; ako ističe da nije moralno-etički dopustivo sve što je znanstveno-istraživački moguće.

Nadvladavanje kognitivnog stresa

·        Da bi što bolje mogli ispuniti složenu zadaću integracije vjere u suvremeno hrvatsko društvo te integracije suvremenoga hrvatskoga društva u vlastitu vjeru, ali i u praksu vjere svojih učenika, vjeroučitelji trebaju više puta nadvladati kognitivni stres. Između eklezijalne vjere i društvene kulture vlada popriličan konflikt, a taj konflikt u vjerniku, članu Crkve i pripadniku društva, zbog te dvojne pripadnosti stvara kognitivnu disonanciju ili kognitivni stres.

·        Suvremeno hrvatsko društvo u svoj svojoj složenosti znak je vremena u kojem duhovno-vjernički i profesionalni identitet vjeroučitelja mora biti višestruko kontekstualiziran.  Suvremeno hrvatsko društvo na početku 21. stoljeća izazov je koji vjeroučitelje potiče da sami provode te poučavaju i odgajaju svoje učenike za dijalog između: vjere, suvremene kulture, suvremenog društva i suvremenog načina života,  dijalog s različitim svjetonazorima i pojavama u suvremenom hrvatskom društvu prevladavajući kognitivni stres, dijalog s drugim kulturama i religijama. Nadalje, suvremeno hrvatsko društvo u konkretnosti njegova ostvarenja, trajno je usmjerenje vjeroučiteljima, kao onima koji su na sebe preuzeli odgovornost prenošenja Kristova naloga danoga u evanđeljima, da učenike poučavaju i odgajaju za: djelatnu vjeru, odgovornu slobodu, civilizaciju ljubavi i kulturu mira. Kao dio suvremenog hrvatskog društva, vjeroučitelji se svakodnevno izgrađuju kao socijalno osjetljive osobe, osobe koje su kulturno bogate te nacionalno osviještene, a onda u tom duhu poučavaju i odgajaju povjerene im učenike.

Metodičko-didaktička osposobljenost vjeroučitelja

·        Svi se slažu da je trajni izazov, koji hrvatska suvremena škola stavlja pred učiteljice i učitelje, nastavnice i nastavnike, a onda i pred vjeroučiteljice i vjeroučitelje, njihova metodičko-didaktička osposobljenost. To je osposobljenost koja uključuje sposobnost poučavanja (znati poučavati) i organiziranja didaktičkih procesa do te mjere da učenici zavole taj predmet i da se ostvare definirani ciljevi. Uvijek je nužno u obradi bilo koje nastavne teme na satovima katoličkog vjeronauka u osnovnim i srednjim školama dati učenicima objašnjenje zašto su sadržaji  koje uče, a onda i sam vjeronauk, važni i korisni za njihov vjerski i općeljudski život. Za vjeroučitelja prvi veliki izazov sastoji se u tome kako pružiti navještaj u kojem će vjera rezultirati kao nešto važno i odlučujuće za duboko razumijevanje ljudskog iskustva. Samo ono što se naslanja na život vjeroučenika, ono što im se uspije prikazati i što sami uoče kao relevantno i služi za njihov život, postaje kvasac, a ne samo neka stvarnost sama za sebe. Vjeronauk u školi je na crti pružanja pomoći tisućama učenika. On bi trebao biti tako postavljen da učenici vide da je to nešto što im pomaže. Vjeroučitelji ne bi smjeli shvaćati svoj poziv poput svakog drugog učiteljskog poziva. Zato je ozbiljan i zahtjevan rad na razvijanju svijesti o pravome vjerskom i crkvenom značenju školskog vjeronauka i vjeroučiteljskog poziva.

·        Metodičko-didaktička osposobljenost ili kompetentnost kao trajan izazov koji suvremena škola stavlja pred vjeroučitelje pripada njihovu profesionalnom habitusu i znači sposobnost poučavanja i djelovanja u konkretnim nastavnim situacijama.

·        Za nastavni je proces važno da u njemu vlada metodička raznolikost, a ne metodički monizam! Pomoću određenih i raznovrsnih metoda i oblika rada sami učenici stječu kompetencije u tim određenim metodama i oblicima rada. Zato, kako bi neka nastavna metoda rada ili neki oblik rada dali željeni rezultat, potrebna je i učenička metodička kompetencija. Neophodno je da učenici usvajaju metodički kompetenciju kao sposobnost da svjesno, usmjereni prema cilju, ekonomično i kreativno oblikuju vlastiti radni proces i proces učenja te na taj način uče učiti.

Zaključne misli

·        Danas samo po sebi nije razumljivo biti kršćaninom i biti vjernikom. Toga moramo svi biti svjesni. Kvaliteta katoličkog vjeronauka u osnovnim i srednjim školama velikim dijelom ovisi o osobi vjeroučitelja, o njegovu profesionalnom i duhovno-vjerničkom identitetu. Dio su nastavničkog osoblja i odgovorni za odgojno-obrazovni rast učenika tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja. Kao nastavničko osoblje koje prenosi kršćanske vrednote na satovima katoličkog vjeronauka, neprestano su izloženi izazovima koje pred njih izravno ili neizravno donose suvremeno hrvatsko društvo i škola u takvom društvu. Da mogu što bolje odgovoriti na sve izazove, vjeroučitelji trebaju biti istinski katolički intelektualci, katolički intelektualci koji su mislioci, kritičari i vizionari.

·        Postoji nejedinstvena skupina osoba od koje se očekuje mnogo veća aktivnost na području društvenog, političkog i religioznog života, nego je to slučaj s neusporedivo većom grupom takozvanih običnih ljudi svakidašnjice. Riječ je o čovjeku koji nije običan intelektualac, nego katolički intelektualac. On posjeduje pojmovno gotovo sve osobine i sposobnosti kao i svaki drugi intelektualac, no uz njih i specijalnu osobinu koja ga bitno razlikuje od svakog drugog intelektualca: on je katolički intelektualac. Hrvatskom suvremenom društvu sa svim njegovim obilježjima, s kojima je krenulo u 21.stoljeće, ali i hrvatskoj školi koja je tek u početnoj fazi nastajanja nacionalne suvremene škole, potrebni su katolički intelektualci koji se svojim pozitivnim kritikama, konstruktivnim promišljanjima i ostvarivim vizijama uključuju u proces stvaranja hrvatskog suvremenog društva i školske stvarnosti u njemu. Iako klima u hrvatskom društvu nije uvijek naklonjena kršćanskim vrednotama koje promiču katolički intelektualci, ne bi se smjelo popustiti kratkoročnim (za sada manje-više uspješnim) trendovima stvaranja hrvatskog društva koji odbacuju vrijednosti kršćanstva i kršćanske baštine, nego u dijalogu s njima zajednički pronalaziti rješenja za skladniju i kvalitetniju budućnost cjelokupnog suvremenog hrvatskog društva na svim njegovim razinama i za sve njegove građanke i građane.

·        Kao katoličkim intelektualcima, vjeroučiteljima je apsolutni autoritet u njihovu profesionalnom i duhovno-vjerničkom ostvarenju Bog koji se objavio u osobi Učitelja iz Nazareta, Isusa Krista. Objava sadržana u Svetom pismu i nauku Katoličke Crkve za njih su temelji na kojima grade svoj život i djelovanje u službi Kristove vizije društva i čovjeka u takvom društvu. Tumače sadržaje vjere i preko svojih učenika nude hrvatskom društvu Kristovu viziju budućnosti. U povezanosti s ostalim katoličkim i kršćanskim intelektualcima, u svjetlu objavljene Božje istine, zalažu se za višedimenzionalnu obnovu hrvatskog društva i vraćanje dostojanstva čovjeku koji je sastavni dio tog društva, a u aktualnoj reformi hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava promiču izgradnju kvalitetnog školskog odgojno-obrazovnog sustava koji će svojim adresatima pružati znanje, razvijati potrebne kompetencije te ih osposobljavati za provedbu civilizacije ljubavi.