Imao neki čovjek četiri sina. Htio ih je naučiti da dobro promisle prije nego o čemu donesu svoj sud. Poslao ih je da promotre stablo što je raslo daleko u polju. Slao ih je jednog po jednog svaka tri mjeseca.
Kad je posljednji obavio svoj posao, pozove svu četvoricu i zatraži da opišu što su vidjeli.
Prvi sin reče da je stablo ružno, krivo i suho. ...
Drugi će da je stablo puno pupova i da će uskoro ozelenjeti.
Treći odgovori da je stablo u cvatu i da miriše tako da on nešto ljepše nikad nije vidio.
Četvrti sin izvijesti da je stablo prepuno sočnih plodova i da ih velikodušno nudi svima koji ih žele ubrati.
Čovjek je tada svojim sinovima objasnio da su svi odgovori bili točni, jer je svaki od njih vidio samo jedno godišnje doba stabla koje su promatrali. Reče im također da se o stablu, isto kao i o ljudima, ne može prosuđivati samo u jednom životnom razdoblju. Poduči ih da se o svemu što jesu može govoriti istom na kraju, kad se u cijelosti pokaže sve što su živjeli.
Kad je posljednji obavio svoj posao, pozove svu četvoricu i zatraži da opišu što su vidjeli.
Prvi sin reče da je stablo ružno, krivo i suho. ...
Drugi će da je stablo puno pupova i da će uskoro ozelenjeti.
Treći odgovori da je stablo u cvatu i da miriše tako da on nešto ljepše nikad nije vidio.
Četvrti sin izvijesti da je stablo prepuno sočnih plodova i da ih velikodušno nudi svima koji ih žele ubrati.
Čovjek je tada svojim sinovima objasnio da su svi odgovori bili točni, jer je svaki od njih vidio samo jedno godišnje doba stabla koje su promatrali. Reče im također da se o stablu, isto kao i o ljudima, ne može prosuđivati samo u jednom životnom razdoblju. Poduči ih da se o svemu što jesu može govoriti istom na kraju, kad se u cijelosti pokaže sve što su živjeli.
Bruno Ferrero
