Dušni dan

 

Usnih san:

Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. ...
Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova
i pokretom ruke nutkao me da čitam natpise na njima.
Bili su sve ovakvi zapisi:
živio tri godine i šest mjeseci,
živio sedamnaest dana,
živio četiri mjeseca i dva dana,
živio dvanaest godina,
živio pedeset i tri minute.
– Zašto si me doveo na ovo dječje groblje? upitah ga zgranuto.
A groblje bijaše nepregledno.
– Ovo nije dječje groblje – reče mi. – Ovdje počivaju odrasli ljudi.
– Pogledaj što piše – upozorih ga na natpise.
On se bolno osmijehnu.
– Znam – reče. – Piše koliko su vremena posvetili drugima,
koliko su voljeli.
Jer samo su toliko živjeli.

Stjepan Lice