Korizma

Za kršćane je korizma vrijeme intenzivne priprave za stožerni blagdan - Uskrs. Traje četrdeset dana. Svoje podrijetlo ima u četrdesetodnevnom postu Mojsija, Ilije i Krista i posta kojeg su se morali pridržavati kandidati za krštenje na Uskrs.
Prvenstveni mu je cilj bio trapiti svoje tijelo. Drugi vatikanski koncil naglasak stavlja, ne odbacujući trapljenje, na duhovnu pripravu za pashalno otajstvo. Pozornost se stavlja na molitvu i djela milosrđa prema drugima. Odricanje nije usmjereno samo prema vlastitom trapljenju, uskraćivanju nečega radi uskraćivanja. Odricanje mora biti u službi drugoga.

Naše novine ovih dana biti će pune estradnih zvijezda u cilju samopromocije. One će se odricati svega i svačega. Pa to sve izgleda kao običan teatar.
Korizma je vrijeme suočenja sa samim sobom, svojom grešnošću, ograničenostima koja nosimo u sebi.S druge pak strane to je izvrsno vrijeme u kojem se može ostvariti naša otvorenost Isusu Kristu. Istina, sile zla u nama i oko nas nastoje ta vrata zatvoriti, naše je da ih držimo svim silama otvorena.
Otvoriti se Kristu bez rezerve - to je korizma u punom smislu.

 Još nismo zaboravili idilično božićno vrijeme, a već smo ušli u korizmu. Zašto uopće moramo proći kroz korizmu? Zar ne bi bilo bolje da dočekamo Uskrs neopterećeni patnjom, odricanjem, Velikim tjednom, četrdesetdnevmom korizmom, križnim putem....? Da smo se zadržali na cvjetnim čestitkama, šarenim pisanicama, šunki i pogači i još k tome nekoliko neradnih dana?

Možda bi vjera onda bila privlačnija? Možda nam ne bi prigovarali da "plašimo djecu"?

Kad bismo svijetu ponudili vjeru koja je utjeha, radost, duhovnost, psihoterapija, zajedništvo, ljubav, antistres program.... a ne bismo spominjali križ i odricanje svi bi nas razumjeli i ušli bismo kao prihvaćeni "član" u krug brojnih današnjih duhovnih pokreta koji nude duhovnost bez križa.

Križ je ono što zbunjuje, odricanje je ono što zvuči "disonantno" u ušima modernog čovjeka.

Pa ipak Isus je prošao putem križa. Ne zato što je morao ili zato što mu je bilo lako trpjeti, nego zato što nas je ljubio. Nema veće ljubavi od one koja prihvaća križ, koja dariva život za druge, trpi za drugoga. Tom ljubavlju Bogočovjek je premostio jaz koji je čovjek stvorio između sebe i Boga.

I zato, kad se odričemo nečega to nije zato da bismo se mučili nego zato da bismo rasli u ljubavi, da bismo postajali sposobniji darivati sebe, izlaziti iz svoje sebičnosti i otvarati se Bogu i ljudima.

Možda ne zvuči udobno govoriti o tome. Ali sve udobne duhovnosti, tehnike meditacije, terapije i programi ne mogu pružiti čovjeku ni djelić one radosti koju može pružiti Krist čovjeku koji krene putem Njegove ljubavi. Putem, koji, istina, ide preko Kalvarije, ali završava u Uskrsnom svitanju.